Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 1865. u Senju, pod Nehajem, u obitelji gradskoga činovnika Spiridiona (Špire) i Marije (rođ. Marković) Kranjčević. Kranjčević je bio jedan od šestoro djece Spiridiona i Marije, a njegov djed bio je rodom iz otočke pukovnije. Obitelj je imala značajnu ulogu u formiranju Kranjčevića kao osobe i književnika. Nakon osnovnog obrazovanja u rodnom gradu, Kranjčević je pohađao senjsku klasičnu gimnaziju, ali nije maturirao zbog svoje buntovne naravi.

Nakon neuspjelog pokušaja studiranja teologije u Rimu, Kranjčević se odlučio za nastavak školovanja u Zagrebu. Polazio je učiteljski tečaj i dobio svjedodžbu koja ga je kvalificirala za rad kao učitelj na gradskim školama. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zaposlenja u Zagrebu, Kranjčević je krenuo u Bosnu i Hercegovinu, gdje je proveo veći dio svoje karijere.

U Sarajevu je uređivao književni časopis “Nada” osam godina, tijekom kojih je postao prepoznatljivo književno lice toga vremena. Također je bio profesor i ravnatelj Trgovačke škole. Međutim, zdravstveni problemi, poput kamena u mjehuru, ozbiljno su narušili njegovo zdravlje.

Kranjčevićeva književnost obuhvaća širok spektar tema, od domovine do religije, a izražavao ih je kroz svoje pjesme i prozne radove. Njegovo pjesničko djelo proteže se kroz četiri zbirke pjesama: “Bugarkinje”, “Izabrane pjesme”, “Trzaji” i “Pjesme”. Njegova poezija, obilježena dubokom introspekcijom i filozofskim temama, ostavila je značajan trag u hrvatskoj književnosti.

Kranjčević je preminuo u Sarajevu 1908. godine, ali njegova književna ostavština ostala je živa i inspirativna za mnoge buduće generacije književnika.

SENJU-GRADU
Čelik-značaj, zmaj plamenit,
Kad je gonit crna jata,
Na braniku lav korjenit,
Dižeš nam se, div Hrvata.
Vedro čelo
Kažeš smjelo,
Uskočki si strojan lik,
Kroz vjekove
Stare, nove,
Za slobodu mučenik!
Uz zagrljaj sinjeg mora
Razastro si vita krila,
Tu “orlovih” podno “gora”
Slobodi je kuća bila,
Kad je davni
Uskok slavni
Tu oštrio handžar ljut,
I od mora
I od gora
Odbijao okov krut.
Ko anđela lik stražara
Kruna kruni čelo tvoje,
Gdje se Nehaj, slava stara,
Ponad tebe nadnio je!
Ne, moj rode,
On slobode
Nikad nije bio strah;
Vijek joj cio

Vijence vio
Pradjedovski braneć prah!
Sva ti prošlost slave bajka,
Vječnog traja i pameti,
Kad uskočka znala šajka
Moru pričat o osveti,
Markov-lave,
Zmajske glave,
Valovlja ti krvav vir,
Tvojih ljudi
Plamnih grudi
Strašne smrti strašan pir!
Ko “orlovske” kršne “stijene”
Čestita ti krvca traje,
Duše žarke, neskučene,
Tvoje sjeme svud se znaje;
Plam u oku,
Plam u skoku,
Kad se strmi roda vrag.
Otkad posta,
Vavijek osta
Zelen lovor na tvoj prag!
Uz junačke sinke smjele
Vijek svoj viju krasne kćeri,
Krvi zdrave, žarke, vrele,
Materinjoj vjerne vjeri,
Pa Hrvata
Zanos hvata
Uz vila ti bajni roj;
Oko sijeva,
Divna djeva
Ko anđeo sjaji tvoj!
Poput bure s tvojih krši
Uzbuni se slava stara,
Lažna himba kad se vrši,
Da ti bistre oči vara,
Val se stresa
Do nebesa,
Smrt i užas zijeva svud;
Himba pada,
Pjev se sklada,
Opet pjeva žarka grud!
Sputavaju lava jaka,
Lavska duša u njem žije;
Kolju tebe siromaka

Tuđa milost, tuđe zmije,
Al niz krši
Tvoje prši
Povijesti nam zavjet svet:
Vrh grobova
Pradjedova
Ko junak ćeš bit i mrijet!
Senju-grade, stara diko,
Zlatna kruno svih Hrvata,
Duh slobode, tebi viko,
Slavljena se stijega hvata –
Naprijed – s Bogom,
S braćom, slogom,
Vijenac će ti čelo vit,
Kad se rodi
Dan slobodi,
Prvi trak joj tvoj će bit!