Milojka Mezzorana, poznata i kao “SUŠAČKA ANNA FRANK”, rođena je 7. travnja 1927. u Rijeci, na Sušaku. Njeno djetinjstvo obilježeno je snažnim utjecajem obitelji Mezzorana, čiji su članovi ostavili značajan trag u povijesti Rijeke i Gorske Hrvatske.
Otac, Milivoj Mezzorana, bio je ugledni profesor i prevoditelj koji je aktivno sudjelovao u kulturnom i društvenom životu Sušaka, a majka, Marija Mařenka, bila je pijanistica iz Praga koja je svojom umjetnošću obogatila kulturnu scenu Rijeke. Milojka je odrasla u atmosferi intelektualne radoznalosti i nacionalne svijesti. Nakon završetka pučke škole, nastavila je obrazovanje pohađajući žensku gimnaziju, istovremeno pokazujući interes za jezike i glazbu.
Njene mladenačke snove i nadanja prekinuo je Drugi svjetski rat, koji je Milojku suočio sa surovom stvarnošću okupacije i borbe za opstanak. Kao četrnaestogodišnjakinja, počela je pisati svoj dnevnik, zapisujući svoja iskustva i osjećaje tijekom ratnih godina.
Milojka je aktivno sudjelovala u antifašističkom pokretu, riskirajući svoj život kako bi podržala borbu protiv okupatora. Uhićena je i odvedena u njemačke koncentracijske logore, gdje je pretrpjela neizrecive patnje i poniženja. Unatoč svemu, zadržala je svoju hrabrost i odlučnost da se ne preda neprijatelju.
Oslobođena je krajem rata i vratila se kući, suočavajući se s izazovima ponovnog integriranja u život. Nakon ratnih strahota, posvetila se obrazovanju i radu, nastojeći pronaći smisao u poslijeratnom svijetu.
Njena priča o preživljavanju i snazi ljudskog duha ostaje trajni podsjetnik na hrabrost i otpornost pojedinca u najtežim vremenima.
Tvrdo ukoričen dnevnik-bilježnicu na 127 stranica, koji je nazvala „Incasso” („Optužujem”), Milojka Mezzorana s nadom da bi mogao biti koristan, povjerila je na čitanje povjesničaru dr. Mihaelu Sobolevskom. Dr. Sobolevski tvrdi da se „po zanimljivosti i bogatstvu činjenica može usporediti s „Dnevnikom Anne Frank”, a kvalitetom nadmašuje zapise dvanaestogodišnjeg židovskog dječaka iz Poljske Davida Rubinowicza” (The Diary of Dawid Rubinowicz). On ističe da sama autorica nije imala književnih ambicija, što se očituje njezinim nemarom prema obliku, stilu i kompoziciji. Jasnije se vidi kako se nije trudila da sve to jednog dana bude objavljeno, već je njezin fokus bio na tome da njezini zapisi, ako uopće sadrže nešto vrijedno, budu iskorišteni od strane povjesničara.
Svoj je dnevnik Milojka pisala 1941. i 1942. , ali je taj dio svojih zapisa uništila jer je smatrala da je u njima previše „komentara i ličnih sentimentalnosti”. Dnevnik je ponovno počela pisati nakon talijanske kapitulacije i pada Sušaka u njemačke ruke u rujnu 1943. godine.
… Kad smo napokon izišli van, u gradu su bili Nijemci, a ulice posute leševima. Cijelo to vrijeme neugodna toplina, a nema vode, svjetla ni plina… U gradu vlada pustoš, samo pred nekim trgovinama stoje redovi ljudi u očekivanju mesa, kruha, krumpira…
z dnevnika „Incasso” („Optužujem”) Milojke Mezzorane, zabilježeno početkom listopada 1943.U četvrtak ujutro bila sam s mamom na placu. Šetale smo po placu nekoliko puta, ali ništa nije došlo. Malo radiča, malo paprike i ostalog zelenja, to je sve. Svi jedni drugima zure u taške i ako tko što vidi, na primjer kakvu jabuku, odmah pita gdje ju je dobio. Na ljudima se osjećaju slabost i glad, nema ničega… Nitko neće novac, svi traže hranu u zamjenu. Ja sam sada vječno gladna, kao nikad prije. Ujutro popijem onaj surogat od kakaâ, što ne vrijedi ništa, na vodi jer mlijeka nemamo, a praha malo. Malo kruha, koji također nije hranjiv, pomočen, i to je sve. Ta voda ne može nahraniti ništa. A objed je problem: jedino imamo još malo pašte. A šta se može s tom paštom kad nema masti, ulja, niti se ičim drugim može začiniti… Ljudi se od slabosti ruše po cesti.
“Svijet je izgubio glave, bježao, pustio sve, stan otvoren, ne misleći da će se vratiti na ništa. I tako, kad je iz grada krenuo puni autobus za Kostrenu, najednom stane na još jednom mjestu. Što je, ljudi se bune, viču žene i djeca plaču, ali treba se stati: i eto, pruža se užasan prizor. Jedna žena stoji na ulici napol bez svijesti, jednom rukom drži grčevito torbicu, a drugom dijete koje već napol izlazi iz nje i svija se od boli: rodila je na ulici i autobus je prima te vodi u Kostrenu, ili bogzna kuda…”
Iz dnevnika „Incasso” („Optužujem”) Milojke Mezzorane, zabilježeno 10. listopada 1943., za dana jačih bombardiranja kada je među ljudima zvladala panika
Sobolevski smatra da Mezzoranino svjedočenje nije literatura, ali nije ni historiografija.
Tamo za stolovima sjede neke mlade djevojke, jedna zapisuje ime, druga mi oduzima novac, legitimaciju i zlato. Najgore mi je bilo kad mi oduzme i ono najmilije, a to su fotografije mojih roditelja. Posljednji put ljubim njihove slike i mislim, tko zna hoću li ih opet vidjeti.
Dolazim za treći stol gdje mi jedna Židovka tetovira broj na ruku. Zapisuje mi broj 88499. Od sada prestajemo biti imena, postajemo samo brojevi… Okolo stoje SS-ovci, sve mladih i sadističkih lica, a iza trećega stola vidim ono čega sam se toliko bojala: žene svlače do gola. Dođem i ja na red.
Ne želim se svlačiti jer iza mene stoje Nijemci i gledaju… Oduzimaju mi svu robu, a ja gola stojim te samo dohvaćam s poda jednu plahtu da se pokrijem i bosa trčim preko dugog hodnika za ostalima. Dolazim opet u jednu sobu gdje nas logorašica šiša pod pazuhom i brije među nogama. Dolazim na red za šišanje glave, čupa me i iz kose izvlači sat koji sam unutra stavila, sadistički se smije i uzima mi ga. Molim je da me ne ošiša, ali ona nemilosrdno uzima škare i počinje mi rezati kosu.
Iz dnevnika „Incasso” („Optužujem”) Milojke Mezzorane
Milojka Mezzorana preminula je 23. veljače 2004. i pokopana je na trsatskom groblju, polje G-I-15. Mihael Sobolevski je potresne dnevničke zapise mlade Milojke Mezzorane darovao na čuvanje Muzeju grada Rijeke 2009.
Istaknuta fotografija: Dnevnik Milojke Mezzorane, izvor: Formula 1 dictionary
#Drugi svjetski rat #Milojka Mezzorana #Na današnji dan #Rijeka #Sušačka Anna Frank
