Zamislite da ste došli u Gradsko kazalište lutaka Rijeka i da vas glumci na početku izvedbe, čim ste se udobno smjestili na svoje mjesto, svesrdno nude rakijom. Upravo ovim činom slovenski redatelj, skladatelj i izvođač Matija Solce i njegova družina iz Teatra Matita započinju predstavu „Mesarica”, otvarajući se publici i kroz osjet okusa i vodeći ju in medias res priče – u slovensku krčmu 19. stoljeća. Petero veselih i razigranih izvođača (Matija Solce, Filip Šebšajevič, Miha Arh, Miha Razdrih i Tines Špik) leluja između scene i gledališta, potiče nas da se pridružimo i pomno prateći tko se javio za šljivu, a tko za dunju, nosi nam staklene čokanjčiće ispunjene napitkom koji nas simbolično geografski pozicionira na poznati prostor Balkana. Publika tako sudjeluje u krugovima ispijanja, zdravica, veselja i pjesme, koji ju postepeno uvlače u svijet pripovijetke o slovenskom narodnom heroju Martinu Krpanu, ujedno i protagonistu predstave.
Slovenski pisac Fran Lestvik piše djelo Martin Krpan z Vrha 1858., u doba vladavine austrijskog cara, inspiriran pučkom predajom i narodnim pričama seljaka u pokrajini Kranjskoj, onakvima kave su se pričale upravo u krčmama, gostionama ili, kako bi rekli u našim krajevima, oštarijama. Lik je to slovenskog seljaka izuzetne fizičke snage i dovitljivosti, koji prkosi vlastima baveći se krijumčarenjem ‘engleske soli’ (izraz koji se koristio za barut).
Solceova interpretacija Lestvikove pripovijetke postavlja njene elemente kroz suvremeni lutkarski izraz u formu intermedijalnog kabareta. Kombinirajući glumu, lutkarstvo, glazbene točke, humor i mimiku, suprotstavlja narodno i tradicijsko suvremenom na izuzetno zabavan i dinamičan način. Priču poznatog junaka pripovijeda linearnošću koja je fragmentirana na slike i situacije, a glazba ravnopravno vlada scenom. Pri tome je ključna ritmizacija kojom se efektno međusobno isprepliću razni izražajni mediji.
Iz vrtloga krčme i njene vesele atmosfere, kreće se ispreplitati priča o Martinu Krpanu. Uz scenu animiranja predmeta za stolom (staklene boce i čaše), jedan od izvođača preuzima ulogu naratora i slikovito opisuje krajolik ruralne Slovenije, hladnu zimu i jedan put, kojim se hrabro uputio naš junak. Njega utjelovljuje Tines Špik čija je nježnija tjelesna građa kontrapunkt predodžbi o liku Martina Krpana kao krupnom seljaku. Paravan na pozornici se diže i otkriva ostatak scenografije (Larisa Kazić) – jedna platforma sa setom bubnjeva i skela na kotačićima s lubanjom goveda. „Mesarica” se inače izvodi na vatrogasnom vozilu, što upućuje na otvorenost prema uličnoj izvedbi izvan ustaljenog kazališnog prostora, ali se savršeno prilagodila i sceni riječkog GKL-a.
Rock melodije i Solceova harmonika ispraćuju glavnog lika kroz eklektični imaginarij u kojemu svaki predmet može oživjeti na neočekivani način. Stalak za mikrofon postaje Martinova kobila, skela carska kočija na koju se narator penje i pokreće uzdama, a jutene vreće pokretima oživljuju žar borbe u komičnom tonu. Uz humorne dosjetke, rime i songove, Martin Krpan nailazi na talijansku graničnu kontrolu koja od njega traži ‘papire’, a potom i na samog austrijskog cara. Po originalu, u tom susretu car biva impresioniran Martinovom snagom kada on podiže svoju kobilu, natovarenu bisagama punim engleske soli, kako bi kočija mogla proći. U konačnici Martina car i angažira kako bi osvetio sina, ali i spasio prijestolnicu od diva po imenu Brdaus koji opsjeda Beč i u dvoboju pobjeđuje redom svakog viteza, pa i samog princa. Obrat koji seljaka-odmetnika postavlja u središnje radnje (i spašava kraljevstvo!) simbol je pobjede nad vladajućom klasom i otpora prema imperijalizmu, u kojem Martin Krpan postaje arhetipnom figurom dobrog, herojskog i seljačkog.
Solce pritom priču dekonstruira i koristi kao polugu za dodatni društveni komentar. Konstantno obavijen humorom i parodijom, ovaj lutkarski kabaret nudi toliko opuštenu i zaigranu, koliko kompleksnu i ozbiljnu verziju slovenskog klasika. Hibridnost u kojoj su elementi promišljeno posloženi u kompleksnu kompoziciju karakteristična je za suvremeno lutkarstvo koje se širi u potrazi za novim izrazom. U tom je kontekstu Solce razvio svoju prepoznatljivu estetiku, a njegovo umjetničko djelovanje predstavlja važan segment iskoraka slovenskog lutkarstva u suvremenost.
Nakon što se počastio svim mogućim poslasticama na dvoru, Martina car i njegovi pomoćnici pripremaju za borbu s divom. Dojmljiva je scena u kojoj Martin kuje svoje oružje, mesaricu, odnosno sjekiricu. Ona je, poput ostalih rekvizita i likova, vidljivo izrađena od kartona oslikanog crnim i bijelim šarama (izradu lutaka potpisuju Brane Solce i Sanja Fidler). Još jedan vrlo zanimljiv sloj predstave čini propitivanje veze između animatora i animiranog predmeta/tijela/lutke. Primjerice, car je predstavljen kartonskim licem tužnog izraza, što otvara razne mogućnosti za njegovo rukovanje. Na momente ga Solce utjelovljuje postavljajući kartonsko lice na svoje poput maske, a zatim je carevo lice nezavisan lik koji sudjeluje u dijalogu s animatorom. Na više se mjesta u „Mesarici“ izvođači poigravaju s raznim mogućnostima animacije, čime se raslojava odnos između lutke i lutkara. Ponekad se, pak, kartonski materijal koristi u funkciji kostimografije – široki fraise ovratnici dva izvođača vizualno pretvaraju u dvorske dame koje tračaju o prinčevoj smrti, da bi se u idućoj sceni transformirali u par velikih očiju. Dvorani su majušne kartonske figure koje animatori razmještaju naokolo scene, a pri kraju gledamo bend s kartonskim plemenitaškim perikama na glavama.
Napetost koja se izgrađuje do trenutka susreta Martina Krapana i diva Brdausa (Miha Razdrih s parom kartonskih brčina toliko ga je uvjerljivo prikazao da je jedno dijete iza mene u gledalištu ustuknulo od straha) ne kulminira borbom već prijateljskim usklikom „Ajmo nešto popit!“ čime se vraćamo na početak priče. Martin u konačnici dobiva i dozvolu za legalno krijumčarenje svoje engleske soli i princezu za suprugu.
Iako se jedan dio doskočica i britkih šala izgubio zbog jezične barijere, narator se trudio što više koristiti nama razumljive riječi, a publika se više nego mnogo puta grohotom nasmijala. „Mesarica” je bila odlično otvaranje ovogodišnje Revije lutkarskih kazališta ne samo jer je riječka publika imala priliku gledati suvremenu lutkarsku predstavu za odrasle, nego i jer ruši ustaljene konvencije i podijele. Bogata, energična i humoristična predstava renomiranog predstavnika mlađe generacije suvremenog slovenskog lutkarskog kazališta dopušta gledateljima brojne interpretacije pošto prednost naspram pukoj naraciji daje svekolikom doživljaju i atmosferi. Preplićući tradiciju i suvremenost, donosi svježe čitanje klasičnog teksta i pomiče granice lutkarskog medija.
Istaknuta fotografija: Miha Fras, arhiv Teatra Matita
#28. revija lutkarskih kazališta #Martin Krpan #Matija Solce #Mesarica #Teatar Matita
