PRISTANAK, Atelje 212, Beograd (ocjena publike 0)

Nikad, u 28 festivalskih godina i tristotinjak festivalskih predstava niti jedna nije otkazana na dan izvedbe, s publikom u gledalištu.

Ništa nije ukazivalo na ovakav ishod gostovanja Ateljea 212 s predstavom „Pristanak“:

Stigli su u Rijeku dan prije izvedbe, dakle 4. svibnja, kako bi sutradan (u petak, 5.svibnja) započela montaža scenografije.

Što je točno bio uzrok odustajanju glumaca od izvedbe – nećemo saznati (a možda nije ni važno). Činjenica je da su sat vremena prije predstave, glumci ansambla Ateljea 212 najavili da su toliko potreseni događanjima u Srbiji, da nisu u stanju odigrati predstavu.

Publika se počela okupljati u foyeru HKD-a, šuškalo se o otkazivanju, ali su se svi ipak nadali da će se glumci predomisliti. Penjali smo se stepenjicama prema dvorani s tim mislima, zauzeli svoja sjedišta na montažnom gledalištu kojem je – za ovu priliku dodano još tri reda ispred službenog gledališta i po dva reda sa strane pozornice. Iz ovog je bilo lako zaključiti da je za predstavu Ateljea 212 vladalo iznimno zanimanje riječke publike. I ne samo riječke!

Ulaznice su kupili gledatelji iz Crikvenice, Umaga, Zagreba i Slovenije, na dan predstave zvala je gledateljica iz Zagreba s pitanjem hoće li se predstava održati s obzirom na dane žalosti u Srbiji. Dobila je službeni odgovor da je ansambl stigao večer prije, da je scenografija montirana, svjetlo namješteno i da može slobodno krenuti na put prema Rijeci…

Prepuno gledalište je utihnulo kad su na pozornicu stigli glumci (samo muški dio ansambla), kompletna tehnika, producenti… Jedan glumac pročitao je ispriku ansambla. Izjavom, koju je pročitao drugi glumac, podršku glumcima dao je i upravnik Ateljea 212, Novica Antić (koji nije doputovao s ansamblom) .

I to je bilo to.

Publika se razišla, a u zraku je ostalo pitanje:

Zašto su uopće krenuli na put?

Masakr u školi na Vračaru, dogodio se 3. svibnja. Događaj je potresao ne samo Beograđane, zgrozio je čitav svijet!

Obračuna vatrenim oružjem bilo je i ranije u Srbiji, ali smrt djece, bespotrebna i bezrazložna, dogodila se prvi put. Takav užas mora potresti svakoga. Djeca su krenula u školu, iz koje se neki nisu vratili; neki su još u bolnicama, a mnogima će taj dan ostati trauma za čitav život… Suosjećamo s obiteljima žrtava. Njihov je gubitak nezamisliv. Svi imamo djecu, unuke, nećake… Sutra se to može dogoditi njima. Nitko nije imun na ovakve strašne događaje.

Ali zar je odustajanje od igranja predstave zaista način da se izrazi sućut?

Od glumaca smo očekivali da nam kažu kako su potreseni, možda ne na vrhuncu koncentracije, ali kako ovu predstavu – baš zato – igraju upravo za žrtve dva masakra koji su se dogodili dan za danom u Srbiji. U čast i spomen na žrtve…

Odustajanje nije misija umjetnika.

Zlatno pravilo teatra “The Show Must Go On!“ jučer je prekršeno, na štetu svih.

Glumački poziv nije za labilne, a niti za mekušce. Suština te profesije nije sticanje slave, već kolektivni čin igre. A ta igra povlači i odgovornost.

Posebno na gostovanjima, gdje ansambl predstavlja svoj teatar, grad i državu.

Na Međunarodnom festivalu malih scena, tijekom proteklih 28 godina, glumci su igrali s visokom temperturom, slomljenih udova, razbijenih glava – nakon poklona su neke odvezili na Hitni trakt… Nekima je, baš prije predstave, javljeno za smrt bliske osobe… Ali nijedna predstava nije otkazana. Upravo zbog odgovornosti koju nosi glumački poziv. Odgovornosti prema sebi, prema onima koji im svojim radom omogućavaju igru (ansambl tehnike i uprava Festivala), ali u prvom redu odgovornosti prema publici.