NK Rijeka je 24. listopada 1984. na stadionu Kantrida deklasirala najveći nogometni klub na svijetu u to doba – Real Madrid rezultatom 3:1
Ovog mjeseca navršava se 40 godina od jedne od najvažnijih pobjeda nekog riječkog kolektiva – NK Rijeke nad neprikosnovenim Realom iz Madrida. Bilo je to 24. listopada 1984., a Rijeka je trijumfirala rezultatom 3:1. Također, u uzvratu je NK Rijeka vjerojatno pretrpjela najveću sudačku krađu, čak veću od Krečakovog mahanja zastavicom kako bi krajem stoljeća režimska Croatia mogla osvojiti još jedno prvenstvo.
Za Real su tada igrali Chendo, Camacho, Vasquez, Valdano, Stielike, Butragueño, Míchel, Sanchis, Martín Vázquez i drugi znameniti prvotimci.
Trener je bio Amancio Amaro, koji je zamijenio glasovitog Alfreda di Stefana. Iako je na klupi Reala bio samo te sezone, smatraju ga začetnikom Quinte del Buitra, slavne momčadi Reala koja je od 1986. do 1990. osvojila pet uzastopnih naslova prvaka Španjolske.
Bila je to najtrofejnija momčad svijeta i pristigla je na ogled s NK Rijekom u šesnaestini finala Kupa UEFA. Prije toga Rijeka je svladala još jednu španjolsku momčad istog imena, ali iz drugog grada – Real iz Valladolida. Tada je vjerojatno oboren rekord stadiona Kantrida, okupilo se 22 tisuće posjetitelja.
Najveću momčadi svijeta na Kantridi čekao je trener Josip Skoblar i njegova ubojita jedanaestorka: Mauro Ravnich, Nebojša Malbaša, Boris Tičić, Srećko Juričić, Miloš Hrstić, Borče Sredojević, Nenad Gračan, Adriano Fegic, Dragan Stevanović, Danko Matrljan te Damir Desnica. U povijesnoj utakmici u igru su još ušli Davor Radmanović i Nikica Milenković.
NK Rijeka bila je nogometni patuljak u Europi, te je godine obilježila tek jedno desetljeće kontinuiranog boravka u elitnom razredu, a četvrto mjesto na ljestvici na kraju sezone 1983/84. bio je njezin najveći uspjeh (bila je četvrta i dvije sezone sredinom šezdesetih, ali tada je liga brojala manje momčadi). Već samo igranje u Kupu UEFA bila je senzacija koja je tjednima punila sportske stupce Novog lista.
A onda u stilu Ripleyjeve rubrike “Vjerovali ili ne” (u to doba neizostavne polovice druge strane Politikinog zabavnika) Rijeka je tog 24. listopada 1984. u 81. minuti držala rezultat od 3:0! Tri nula protiv Reala!
Slovenski majstor Adriano Fegic rasparao je Realovu mrežu pogotkom sa 15 metara u 30. minuti. Deset minuta kasnije je Srećko Juričić s otprilike sredine igrališta uputio svijeću prema gostujućem kaznenom prostoru. Danko Matrljan oslobodio se pratnje njemačkog stopera Urlicha Stielikea, primio loptu prsima, a onda udarcem desnicom iz okreta poslao loptu u gornji lijevi kut španjolskog vratara Miguela Angela. U 58. minuti je Fegic opet postigao zgoditak za Rijeku.
Nažalost, osam minuta prije kraja Real postigao je svoj počasni pogodak. No, pobjeda Rijeke snažno je odjeknula i definitivno je obilježena kao vjerojatno najveći trijumf riječkog sporta – ne plasmanom (kasnije je Rijeka imala važnije europske domete, od osmine finala Kupa pobjednika kupova nakon pobjede nad Košicama do recentnih pobjedničkih nastupa, kao što je bio onaj protiv Stuttgarta), nego relevantnošću.
Uzvrat je bio posve suprotan. Na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu prvotimce NK Rijeke dočekalo je 80 tisuća navijača, ali i neprijateljski nastrojeni poniženi domaćini te nepremostiva prepreka – Krečak prije Krečaka – belgijski sudac Roger Schoeters koji je isključio čak tri igrača Rijeke, uključujući gluhonijemog Damira Desnicu i to zbog – prigovora! Igrači NK Rijeke su kasnili na utakmicu jer je autobus namjerno vozio najprometnijom ulicom pa su igrači Josipa Skoblara iz autobusa praktički odmah utrčali na travnjak.
Kako kuloari navode, Real Madrid je navodno poslao svog izaslanika u Rijeku i klupskom vodstvu ponudio velik iznos za časno ispadanje. Na Kantridi nisu željeli ni čuti, rekli su da na Santiago Bernabéu dolaze po prolaz.
Umjesto toga dogodilo se ono što je Eurosport svrstao među deset najvećih krađa europskog nogometa. Do 67. minute bilo je 0:0, a onda je dosuđen nepostojeći jedanaesterac koji je i realiziran. Zbog dva žuta kartona Milenković je morao napustiti igru u 34. minuti. Kad se vidjelo da se Real muči, isključen je u 74. minuti Desnica. Real je lako dao još dva pogotka, a u 88. minuti isključen je i Tičić. Da Real nije zabio za 3:0, sigurno bi se isključio i četvrti igrač, vjerojatno vratar Mauro Ravnich koji je na kraju prvog poluvremena dobio žuti karton.
Za Rijeku su igrali Ravnich, Milenković, Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan, Matrljan, Fegic i Desnica. Kao zamjene ušli su Šestan i Radmanović.
UEFA je nakon takvoga navijačkog suđenja doživotno isključila Schoetersa iz nogometa, a Real Madrid došao je do pokala Kupa UEFA svladavši sve Anderlecht, Tottenham, Inter i u finalu Videoton (kasnije Fehérvár).
Rijeci to, dakako, nije značilo baš ništa, ali ubilježila se na kartu Europe, Real je tek osvajanjem Kupa UEFA sprao ljagu s utakmice u Madridu, a riječka pobjeda na Kantridi i 40 godina kasnije inspiracija je novim generacijama riječkih sportaša.
Bi li današnji Real s Modrićem, Mbappéom, Carvajalom i ostalima mogao pobijediti na Kantridi Rijeku s Fegicom, Matrljanom, Desnicom i ostalim herojima Skoblarove radinosti? Možda nekad, ali toga 24. listopada 1984. ni u kom slučaju.
Istaknuta fotografija: Danko Matrljan proslavlja prvi zgoditak Adriana Fegica protiv Reala, iz arhive HNK Rijeka
#NK Rijeka #Real Madrid #Rijeka #Stadion Kantrida
