Izložbom „Vrijeme koje dolazi“ u četvrtak, 29. kolovoza u 20 sati u Galeriji Laurus, Ana Požar Piplica predstavlja najnoviju seriju radova u vosku, započetu još 1999. godine. Ovaj put, prema riječima autorice, koristi starinsku odjeću i plahte u kojima je proteklo vrijeme ostavilo svoj otisak, a naknadno utopljeni u vosak, oni postaju artefakti koji govore o vremenu koje dolazi
Josip Klaić, kustos, u katalogu izložbe navodi sljedeće:
„Godine 2015. na Pustijerni u Dubrovniku, na ruševnim ostacima renesansne kuće unutar kamenih prozorskih okvira, postavit će voštanu ploču s natpisom: „Mogu li ostati“. Vosak kao materijal, opet gotovo zaboravljen u svim likovnim tehnikama, ovoga je puta preuzet od sagorjelih svijeća u crkvama i samostanima. Kroz mekan i podatan materijal umjetnica meta-jezikom samu sebe pita: „Mogu li ostati“, dok zna i sama da ne može. Barem ne u ovom obliku. Jer vosak će se čim prije otopiti između čvrstih kamenih okvira. Gotovo uzaludna rabota umjetnice iskazat će se u propadljivosti predmeta i njegovom raspadanju u oba navedena rada. Odabire materijale koji su u konstantnoj preobrazbi (vuna, sol, drvo, tkanine). Krivo je reći da oni nestaju, samo se izmjenjuju. Njihova sposobnost da su čvrsti, pa opet mekani ili porozni, ukazuje na dimenziju vremena kao temeljnu preokupaciju njezina rada kojim jasno ukazuje na cikličnost svijeta koji samo mijenja svoju kožu.
Jednom prigodom, gledajući vunenu maju starca seljaka u odnosu na svoj život, pisac piše: ‘Možda samo svijet polako stari i dotrajava najprirodnije, pa mijenja svoju odjeću, a mi vidimo drame u mikrokozmosu svoga jednodnevnoga života, da bismo opravdali svoj umor i svoje odlaženje, i da bismo umjetno stvorili predodžbu o svojoj važnosti.’ (S. Novak)
Ana Požar Piplica u suptilnoj maniri, negdje na nekim začudnim obalama gdje se voštani satovi otapaju, ostavlja ono predmetno vremenu da se ga rastali. Freske probija korijenje i vlaga, vosak se grebe i savija, prostore proždire šuma. Svojom događajnosti radikalno ne ukida, ali istiskuje, sve predmetno na uštrb vremena. U vremenu je vrijeme samo. Takva događajnost nije bljesak trenutka, eksces ili krik, već dugotrajnost procesa, sporost sušenja i sagorijevanja. Za nju jednostavno treba vremena. I tu ulazimo u opis njezinog umjetničkog stvaranja kao ne isključivo čina pojedinca i njegova nadahnuća. Stvaranje prebacuje u prostor kojemu je posrednica koja ukazuje na već postojeće oko nas. Pretače iz jedne posude u drugu. Događaj u vosak, vosak u riječi. Njezini radovi će možda i pokušati na nešto upozoriti, na nešto potaknuti ili promijeniti. Ali duboko u sebi znaju da je sve gotovo, i ono što je bilo i ono što ima biti. Upravo sada je jedino vječna izmjena, da iz već ranijeg stvorimo novo. Ana Požar Piplica zna i sama da smo ovdje samo kratkotrajni tuđinci i da je bilo koje pitanje koje čvrsto postavimo izlišno jer odgovora nema. Pa tako ni ono: Mogu li ostati? Jer zna da ne može. Barem ne ovakva kakva je sada.“
Ana Požar Piplica rođena je 1968. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Bavi se različitim vidovima umjetnosti: slikarstvom, instalacijama, fotografijom i videom. Od 1993. godine sudjeluje na nizu grupnih i samostalnih izložbi. Godine 2002. osniva Umjetničku radionicu „Šarena jezera“. Radionica u svom radu koristi metode suradnje s drugim umjetnicima i autorima. Na primjer, u videoradu „Ima li razloga za slavlje?“, ostvarenog u suradnji s Art radionicom Lazareti u okviru programa „Istočno od Kraja“, poziva Borisa Cvjetanovića kao umjetnika i Maria Kopića kao filozofa za suradnike na filmu. Glavni akter filma „Domjenak u muzeju suvremene umjetnosti“ je hotel Pelegrin koji je pred rušenjem. Na domjenak su tako simbolički pozvani arhitekti, kustosi i umjetnici. Bez obzira na medije u kojima radi, umjetnica koristi dubrovački i konavoski ambijent („Šumske ulice“, 2004.; „Kratka priča“, 2010.; „Ima li razloga za slavlje“, 2012.; „Domjenak u muzeju suvremene umjetnosti“, 2018.; „Mali ritual“, 2020.) te kroz visoko estetizirani pristup sagledava metamorfoze prostora onda kad se čovjek udalji. Kao restaurator zidnih oslika, radom na kulturnom nasljeđu uviđa njegovu slojevitost i potencijal, ali i fragilnost koju samo umjetnički akt najbolje prezentira. Živi i radi u Dubrovniku.
Istaknuti vizual: Galerija Laurus
#Ana Požar Piplica #Galerija Laurus #Josip Klaić #Lovran #vosak
