Prvi put u Herceg Novom i prvi put – na crvenom tepihu!
Bilo je to ovako: sjedio sam s mlađim kolegom Petrom Nikolićem na trgu ispod Sahat kule, pijuckao aperitiv i promatrao sa strane ceremoniju predstavljanja učesnika i gostiju Festivala. Voditeljica ih najavljivala imenom i profesijom (npr. redatelj i producent, „Taj i taj“, sa suprugom), i oni bi se popeli skalama po crvenom tepihu, okrenuli se publici na trgu, nasmiješili se, mahnuli rukom ili se naklonili i potom se nastavili penjati crvenim skalama: stairways to heaven. Ceremonija je započela s Radom Šerbedžijom, kao najvećom zvijezdom Festivala, a nastavila se s ostalim nacionalnim i regionalnim filmskim zvijezdama. Imena većine od njih sam prvi put čuo, što nije čudo obzirom na naše isparcelizirane medijske prostore kao i na moju dijagnozu: Splićanin može biti vidljiv drugima ali često ne vidi dalje od svoga po/nosa, pardon, kampanela, s kojega gleda na druge iz gornjeg rakursa (dok ne tresne glavom o pod).
„Ja bih, da sam organizator ove ceremonije, ostavio Šerbedžiju za kraj, a ne bih ga izigrao, kao aduta i praktički jedinu veliku zvijezdu ovdje, odmah na početku“, komentirao je Petar ceremonijalni scenarij, a ja sam se složio. Noć je bila sparna i mirisna od aromatičnih parfema i mnogo se nogu, ženskih i muških, prošetalo crvenim tepihom, a ja sam strpljivo čekao da se sve to završi, rolajući i pušeći cigarete te pijuckajući Penarol. Kolega mi je dobacio: „ Hoće li i tebe pozvati?” Odmahnuo sam rukom: „Moš mislit“ i nastavio zuriti prema svim tim licima koja su se smiješila, pozirala, pozdravljala publiku pa onda nestajala izvan okvira moga pogleda. A bio sam još umoran od puta: 14 sati vožnje busom od Splita preko Dubrovnika do Herceg novog.
ŠOK I SKOK
A onda začuh iz razglasa: „Ante Kuštre, redatelj!” Šok, skok sa stolice, pokret rukom da podignem jaknu sa naslona, zapela je, kolega spašava stvar gestikulirajući prema voditeljici „Sad će on doći“, jakna se ne da pomaknuti, publika čeka da se pojavi taj, a taj je konačno uspio zgrabiti jaknu i, preskačući po dvije stepenice, naći se pokraj voditeljice, brzo podignuti šešir, lagano se nakloniti publici. Ona plješće, ja joj okrećem leđa i nastaviti grabiti po dvije skale po crvenom tepihu, ne znajući šta ga dalje čeka i misleći da je kino na otvorenom tu negdje blizu i da će se za minutu-dvije naći opet na sigurnom mjestu, pred velikim ekranom. Ali, naravno, stvarnost u mojoj glavi i ona izvan nje se ne poklapaju baš toliko često koliko ja to volim misliti pa se moje noćno kretanje nastavlja, a na svakih deset metara je po jedna hostesa koja me upućuje dalje u istom pravcu.
Dokle? Do mjesta odakle će me, skupa s još troje gostiju, taksi odvesti do Kanli kule, gdje će se uskoro dogoditi svečana projekcija prvog filma na programu. Dobro je, tu sam, publika polako pristiže, imam vremena zapaliti jednu. Ali nemam u džepu te zapeta-jakne ni pakovanje duhana ni upaljač; zaboravio sam ih na stolu, uslijed one strke i žurbe. „Jebemti – mislim si – zbog jedne minute apstraktne slave ostao si bez konkretnoga duhana, rizli i upaljača – i šta ćeš sad?!” Ništa, sačekat ćeš kolegu, on je ovdje domaći, nije pušač ali zna mnogo ljudi i ima mnogo dobrih ideja. Evo ga, njega nisu prozvali (iako imaju debelog razloga za to, a on sam je mršav i vrlo visok), komentiramo događaj, prepričava mi ga iz svoga ugla i tako saznajem kako mi je asistirao i tako me izvukao iz neugodne situacije koja je prijetila skandalom, a završila se, srećom, samo najoriginalnijim pojavljivanjem na sceni glavnog gradskog trga ovog splitskog lika. Svog u bijelom izvana, odjećom ali iznutra prošaranog mrljama intenzivno crnog: 101. Dalmatinac!
„Da je netko ovo režirao, ne bi ispalo dramaturški bolje“, kaže on. „A čisti je dokumentarac“ , u cijelosti se slažem. „Hoćemo li onda popiti nešto prije filma?” Njegovo pitanje je retoričko pa šutim i slijedim ga niz skale, prema svima osim meni) poznatom festivalskom lokalu, nedaleko od velikog ekrana. Pažljivo koračam, ali što to pažljivije radim više se spotičem, naginjem i zastajkujem: Herceg Novi ima 100.001 stepenicu! Dok sam grabio po dvije, samo da što prije izađem iz one nepredviđene situacije, nisam nijednom napravio pogrešan korak. A sada mi je svaki drugi takav. Izgleda da sam zaista tim nespretniji (i nesretniji!) što sam sporiji. No, dobro; još par skala i hladno pivo će se slijevati niz moje grlo. I još desetak minuta pa će početi film, „Pontonovo srce“ Senada Šahmanovića.
SAMOSABOTAŽA I GNJAVAŽA
To je opet, naravno, stvarnost u mojoj splitskoj glavi, a ova izvan nje ima drugačiji scenarij i tempo razvoja radnje. Šta ću, morat ću otrpjeti još niz manjih ili većih terapijskih šokova ovih dana jer moja dijagnoza (Splićanin) je ozbiljna i treba više tretmana da bi i se stanje stabiliziralo. Kad bih o tomu snimao film, dao bih mu naslov „Splitski pacijent“ i bio bi, garant, regionalni hit, kao što je „Engleski pacijent“ bio svjetski. Dok kolega komunicira s nekim poznanicima, ja se hladim pivom i vrtim film unazad, na sam početak. Noć, centar Splita, interijer: zvoni budilica, 4 i po sata su ujutro, ovaj lik skače iz kreveta, odlazi se umiti, oblači se žurno, stavlja ruksak na leđa, lijevom rukom uzima jedan paket, a desnom povlači kufer za sobom. Izlazi.
Eksterijer, splitska Riva, autobusni kolodvor: lik moli šofera da preuzme paket do Pule, on mu kaže da vozi do Rijeke i neka pita njegovog kolegu, što lik i čini. Kolega je Filipinac: „No problem, Sir!” Lik odahne, nasloni se leđima na obližnji stup (majica mu je skroz mokra od znoja), pripaljuje cigaretu, otpuhuje dim. Bus za Pulu odlazi u fade in-u. Pristiže bus za Dubrovnik, lik ulazi u njega, sjeda, zatvara oči: umoran je. U 5 i 15 bus kreće. Oko 9 i 30 je na dubrovačkom autobusnom kolodvoru. Lik je izišao, uzeo kufer i krenuo prema kiosku da kupi osvježavajuće piće. Hvata se za stražnji desni džep da izvadi novčanik i plati. Umjesto novčanika napipao je pakovanje duhana za motanje. Izraz šoka na njegovom licu. Pipa lijevi stražnji džep, mobitel je u njemu. Pretražuje džepove jakne; ništa. Krupni plan lica u šoku: shvatio je da nije uzeo novčanik s radnog stola, samo pasoš koji je bio pored njega, i da uopće – u toj žurbi – nije zamijetio novčanik, zbog iste smeđe boje njegove kože i površine stola. Te da je čitavo vrijeme vožnje, koju je proveo ležeći i spavajući, nesvjesno dekodirao ispupčenje desnog stražnjeg džepa kao podatak o prisustvu novčanika u njemu (jer tu ga uvijek drži), dok se – u objektivnoj stvarnosti – pakovanje duhana tu tiskalo pod težinom njegova tijela.
Usta mu se suše, mozak van da skoči. Šta da radi? Prvo: popiti čašu vode. Drugo: zovnuti prijateljicu iz Dubrovnika. Ne javlja se. Šalje joj poruku. Javlja se. Kaže joj šta mu se dogodilo; da li mu može kupiti on line kartu za bus do Herceg novog. Ona kaže da hoće. Lik sjeda na zidić: „Opusti se. („Kako“? – vrišti pozadinski glas njegova unutarnjeg sabotera, želi mu nabiti paniku). Prvi problem je riješen, drugi će se tamo“. („How, mother fucker?!“- saboter pojačava dernjavu, htijući ga gurnuti u žanr horora). „Nekako“ – odgovara mu nesigurno. („Aha, kako da ne“ – saboter će sarkastično). Taj mučni dijalog prekida dolazak busa za Herceg Novi, u 11 sati. Unutarnje samomučenje prestaje, počinje vanjsko: umoran je kao pas koji se vratio po drugu porciju batina. Tješi se autosugestijom: „Za sat i po ću biti u hotelu, pod hladnim tušem pa onda u krevetu, do sumraka.“ Saboter je budan: „Oćeš malo sutra.” Blizu granice kolona, dok su je prešli, prošlo je više od sat vremena. Skratimo mu muke: pod tušem se našao oko 14 i 30, a spavao je do večere. O ostalom što mu se poslije dogodilo već ste pročitali.
LJUBAV I MERCEDES
Što se dogodilo automehaničaru (Marko Janketić ) i kazališnoj i TV glumici (Marija Labudović) u filmu „Pontonsko srce“ koji je otvorio 37. filmski festival Herceg Novi/ Montenegro Film festival? Dogodila im se ljubav! Samo ona, naime, može spojiti dvoje ljude iz dva tako različita svijeta. I to nakon mnoštva peripetija, odbojnih privlačenja i privlačnih odbijanja, a uz pomoć par sporednih, simpatičnih i dobroćudnih, likova. U svakom svijetu ljubav se jedva provlači kroz raznorazne uske prolaze i rupice u neprijateljskom obruču u kojemu se neprestano nalazi. Takva je narav svijeta i takva je narav ljubavi pa priča o ljubavi i svijetu donekle nalikuje priči o Tomu i Jerryju; odnos je to mačke i miša. U postsocijalističkom svijetu Crne Gore, u kojemu je smještena ova humorna, romantičarska post-drama, ima još dosta socijalističkog sentimenta i mentaliteta pa likovima ne prijeti tragedija, a ne upadaju ni u čistu komediju.
Suviše je tu humanih i toplih likova: glumičin djed (Rade Šerbedžija), automehaničareva majka i njegova dva radnika, glumičin kolega i prijatelj, koji će – svako na svoj način – doprinijeti da se njih dvoje, koje toliko toga naizgled definitivno razdvaja, na kraju filma ipak spoje. Pa tako i bi, uz veliku pomoć jednog starog Mercedesa iz 60-ih, specijalnog modela Ponton, kojega glumičin djed drži u garaži, kao spomenik na četiri kotača njegovih mladenačkih dana (kada je, kao predsjednik omladine Crne Gore, čak osobno upoznao Tita). Poveznica između Ljubavi i Mercedesa ne izgleda nategnuta jer i ona i on su oldtimeri. U posljednjem kadru filma vidimo naš ljubavni par (okrenut leđima i u drugom planu), svjetla grada u noći u trećem planu i obnovljeni Mercedes u, naravno, prvom planu. Ikonična slika sretnog života dvoje dobrih ljudi, odraslih u postjugoslavenskom vremenu ali odgojenih od roditelja i djedova iz vremena Jugoslavije.
Film traje 97 minuta, a ja sam imao osjećaj da je duži od sva sata. „To je crnogorski tempo razvoja radnje”, objasnio mi je Petar. Obojica smo se složili da nacionalne kinematografije trebaju takve filmove koji će imati veliku publiku na televiziji, a i u ovdašnjim kinima će dobro proći zbog balansa sastojaka svoje cocktail-strukture. Reklo bi se: osvježavajuće toplo! Takva je bila i prva večer ovog malog i nepretencioznog ali zato gostoljubivog i simpatičnog festivala. Na njemu će se prikazati sedamdesetak filmova, u raznim sekcijama i na raznim mjestima. Apetit za njihovom konzumacijom smanjuje velika vrućina koja pritišće volju za nekim velikim kretanjem, pa čak ni do plaže (barem u mom slučaju), ali potiče želju za upoznavanjem i razgovaranjem s ljudima koje ti je Ministarstvo nebeskih poslova namijenilo da ih sretneš i upoznaš. A to je ona unutarnja bit Festivala, koja se ne može snimiti jer je nevidljiva, ali se zato može čuti. I u njoj se hoda po plavom tepihu…
Istaknutu i ostale fotografije snimio Ante Kuštre
#Ante Kuštre #Filmski festival #Herceg Novi #Rade Šerbedžija #Sve boje filma
