Dio ekipe Liburnia Film Festivala, čije se 22. izdanje održava ovaj tjedan u Opatiji, u festivalskom je timu već više od deset godina. Jedan od takvih kreativaca-organizatora-filmaša je Oliver Sertić, programski direktor festivala. Sertić je ujedno i osnivač Restarta, organizacije usmjerene na produkciju, edukaciju i distribuciju dokumentarnog filma. Unatoč tome što postoji mnogo tema o kojima bi Sertić mogao podijeliti svoja iskustva i stručno mišljenje, fokus ovog kratkog razgovora je ipak na Liburniji – ovogodišnjem programu, balansu između mladih autora i poznatih imena, procesu selekcije, i tome može li svatko napraviti svoj filmski festival…
Koliko već traje suradnja s LFF-om?
Znam da sam bio na trećem LFF-u, koja je to godina bila me ne pitaj – (računamo) – ali došao sam tada kao predstavnik FADE IN-a održati radionicu, pozvao me Igor Bajok koji je to pokrenuo. Radili smo zajedno par godina, a 2006. sam imao film koji sam režirao, i onda su me zvali da radim selekciju. Na desetom festivalu sam postao direktor festivala – (2012. – ako smo dobro izračunali) – a sada sam programski direktor.
I kako izgleda posao programskog direktora? Primjerice proces odlučivanja… Biraju li se za LFF ikada filmovi po tematici?
Programski dio je u isto vrijeme i jednostavan i težak. Kroz cijelu godinu pratim dokumentarnu scenu u Hrvatskoj i više-manje znam u ovom trenutku što sve završava i što moram gledati za iduću godinu. Ali mi nemamo dovoljno veliku scenu da možemo birati filmove na određenu temu, nelogično je to očekivati. Festival je onakav kakav je berba te godine. Kvalitativno nije uvijek jednako dobar, ali je uvijek jednako raznolik.
Što se u zadnjih dvadesetak godina najviše promijenilo?
Ono što vidim je da se mijenja i razvija odnos prema filmu, prije su to uglavnom bili televizijski pričalački dokumentarci, ono što smo naučili kroz godine gledajući televiziju – intervju i par slika, i to je dokumentarni film. Ali prije dvadeset i dvije godine i sad, to su nebo i zemlja. Filmovi su sada puno kreativniji, puno se duže promišljaju, puno više koštaju, a mladi autori eksperimentiraju s formama, i to je sjajno. Promišljaju i na koji način mogu doprijeti do publike koja nije njihova obitelj. Kreativno sam jako zadovoljan kako se stvari razvijaju, pogotovo zato što postoji cijeli set i neformalnih i formalnih institucija i obrazovnih modela – od Akademije dramske umjetnosti koja ima MA i BA program u dokumentaristici do UMAS-a u Splitu, a tu su i Kinoklub Zagreb, Kino klub Split, Filmaktiv i Blank imaju radionice dokumentarnog filma… I tu ti već vidiš koji bi mladi autori mogli napraviti bolje filmove. Jedan od primjera je Toni Jelenić, on je na Filmaktivovoj radionici napravio “Torpedo”, i ove mu je godine film u programu, “Hrvatska kuča”, i on će danas sutra napraviti deal s nekim producentom i napraviti svoje prve profesionalne filmove. Svi ti autori mogu jednog dana imati film na nekom velikom festivalu, i to je ono personalno zadovoljstvo koje se ne može opisati riječima.
Kada govorimo o LFF-u, kako se određuje taj balans između filmova mladih autora i onih poznatijih imena?
Neki veliki redatelji ove godine naprimjer nisu ušli u program. Napravili su solidne filmove, ali imamo osam programskih slotova, pa u nekom trenutku želim dati prioritet mlađem kreativnom promišljanju filma umjesto dugometražnom filmu poznatog autora koji je solidan ali mu možda fali nešto. Kad bismo se zakrčili istim imenima koji vrte produkciju, gdje bismo došli? Publika mora upoznavati nove autore, a mladi autori moraju upoznavati stare autore.
Festivalom nastojimo pokazati i koliko je dokumentarni film zapravo širok, to nije samo ista forma i ista dramaturgija. Ima ekspterimentalne forme, eseja, nešto i animiranih dokumentaraca, hibrida s igranim filmom… To je jedan dosta širok pojam.
Imam tu privilegiju svake godine pogledati osamdesetak filmova, i onda kad pogledaš sve te filmove napraviš neki roster. Naravno, sjajni filmovi moraju imati mjesto na festivalu. Ali onda imaš kratke forme mladih autora za koje vidiš da možda nisu kvalitativno najbolji, ali vidiš neko zrno talenta koje vrijedi podržati, i njima dajemo prostor. Na Liburniji uvijek prođu i lokalni autori, iz županija, ja posebno brijem na decentralizaciju i zapravo se veselim da i Rijeka i Pula i Osijek imaju neku svoju produkciju dokumentarnog filma, iako je realno da je scena potpuno centralizirana u Zagrebu. Tamo je akademija i tamo se najviše ljudi preseli da bi radili filmove. Bilo bi sjajno da postoji puno veća podrška na lokalnom nivou…
U zadnje se vrijeme pojavljuje dosta novih manjih filmskih festivala, gotovo pa i kvartovskih.
Količina filmskih festivala može biti samo dobra. To je mjesto gdje ljudi gledaju filmove, gdje se susreću i gdje se druže. Film je tu medij koji povezuje razne publike, ne samo autore i njihove prijatelje nego i publiku koja to dolazi gledati. Opatija je tu sjajna jer dolazi dosta lokalaca, i to je sjajno pošto mi nemamo strane hitove. S druge strane, u nekim gradovima se ne događa bogzna što tijekom godine, u nekim mjestima nema ni kina a imaju festival, i ipak se tim ljudima na taj način daje uvid u filmsku kulturu i ono što se događa. Ali volim festivale jer nose neki šušur, nekakvo druženje, uz gledanje filmova. I ja čak ne bih rekao da ih ima puno, postojala je jedno vrijeme u medijima mantra da imamo previše festivala, ali zapravo nitko ne zna objasniti što znači previše. Previše čega?
Može li onda svatko napraviti filmski festival?
Mislim da može. Ako se skupi par frendova koji imaju nekakvu energiju, pa makar to ne bilo potpuno profesionalno ili imalo malu amatersku projekciju, nije bitno. Bitno je da dođe neka publika i to pogleda.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Dokumentarni filmovi #LFF #Liburnia film festival #Oliver Sertić
