Predzadnji dan festivala započeo je u Dječjoj kući gdje su se najmlađi posjetitelji družili sa Sanjom Pilić i ilustratoricom Željkom Mezić koje su predstavile svoju slikovnicu „Najbolje prijateljice“. U popodnevnim satima, V.B.Z.-ova knjižara na Korzu ugostila je Brusilicu za srednjoškolce gdje su Igor Beleš, Enver Krivac i Željka Horvat Čeč pred knjižarom prepunom srednjoškolaca održali javno čitanje. Vrlo zanimljiv panel održao se u Gradskoj knjižnici Rijeka pod nazivom „Što nam Hemingway smije biti danas?“. Okupio je stručnjake poput Jagne Pogačnik, Ane Fazekaš, Svena Cveka i Ivana Šarara koji su analizirali utjecaj slavnog pisca na suvremenu književnost. Poslijepodnevni program u MMSU-u započeo je u 18:00 sati.
Aleksandra Savanović ili Saša Savanović? Jedan od pokušaja autorice koja se i u identitetnom i profesionalnom smislu osjeća podvojeno bio je potpisivanje znanstvenih radova pod jednim, a književnih djela pod drugim imenom. No, već u prvom romanu Saše Savanović („Deseti život“ ) stopili su sve svi identiteti autorice koja u dvije profesije obrađuje iste teme, ali iz različitih perspektiva. Najčešće je riječ o temama koje su vezane uz nacionalnu državu (pogotovo u doba tranzicije) i kapitalizam koji nas uvjetuje na sve načine. Saša Savanović posljednjih godina živi u Rijeci gdje istražuje pojam imigranta. Birokratski limb koji spisateljica prolazi kao građanka očituje se i u pitanju jezika te same književne industrije. S obzirom na to da nema formalnu edukaciju, Savanović se posebno oslanjala na urednike koji su joj zamjerali brojne kroatizme u tekstu kao i korištenje infinitiva: „Uvijek sam polazila iz najbanalnije činjenice da ja pričam svoj jezik, a ispada da ga nepravilno pričam i pišem“. Spisateljica ističe da se književnost u Hrvatskoj najviše oslanja na državni novac kao i novac Europske unije te da je objavljeno vrlo malo srpskih autora, dok je u Srbiji situacija potpuno drukčija. Štoviše, hrvatski suvremeni pisci su najpopularniji i najčitaniji autori u Srbiji. „Državljanstvo postaje ekonomska privilegija, a sve je manje identitetska komponenta“ ističe Savanović te nadodaje da se ona nikada nije osjećala nacionalno te zavidi bosanskim piscima kojima je u jeziku sve dozvoljeno. Dok je Beograd središte radnje u prvoj knjizi, u novom romanu „Novo sada“ skriveno je ime Novoga Sada, no radnja se može smjestiti u bilo koji grad. U oba romana se provlači ista nit; iskopavanje iz sjećanja i iz nadanja. Jer sadašnjost nije ono što se zamišljalo i čemu su se protagonisti nadali. Za razliku od prvog, u novom romanu postoji jasna struktura vidljiva već u prvom paragrafu, pisan je iz trećeg lica, likovi su u neku ruku karikature i maske za tranzicijske figure, a pisan je u atmosferi noira. Knjiga je bila zanatska vježba kojoj je fokus na prošlosti. Drukčiju budućnost možemo zamisliti samo ako zamislimo drukčiju prošlost. „Borba naše generacije je da ne budemo cinični. Moramo pronaći način da u nešto vjerujemo i da se za nešto borimo“ ističe autorica koja je predstavljanje svog romana završila s najavom budućih planova : „Razmišljam o novom romanu i razmišljam o Rijeci u tom kontekstu, ali vrlo sam daleko od bilo kakvog jasnog plana“.
Knjiga „Tito u Rusiji“ političkog novinara Marka Stričevića bavi se periodom od pet godina (1915.-1920.) u kojima se događa ruska revolucija i u kojima Broz dolazi u kontakt sa svime što će fundamentalno definirati njegov osobni politički put. Riječ je o periodu koji je slabo obrađen u jugoslavenskoj historiografiji. „Knjiga je vrsta aberacije. Kad čovjek pročita Markovu knjigu postaje jasno zašto se nitko nije bavio ovim periodom niti neće u budućnosti. Ovo je zapravo nekoliko knjiga u knjizi. Marko dolazi u nekakve sibirske „nedođije“ u kojoj svaka ima muzej i kustosa koji je upućen u Tita. Međutim, oni koji znaju kako Marko radi svoje televizijske priloge sada mogu vidjeti i kako piše. Knjiga je odličan putopis koji je višedimenzionalan. Marko opisuje kako putuje Titovim tragom i što doživljava na tom putu, a radi povijesnu paralelu kako je bilo nekada, a kako je sada“, istaknuo je povjesničar Tihomir Ponoš. „Ja također kao povjesničar po obrazovanju, kada bih sagledao realne materijalne uvjete proizvodnje za ovu knjigu, rekao bih da to neće imati nikakvog smisla. Srećom, postoji netko s puno više energije i volje od nas tko je zaista izveo taj pothvat koji je zanimljiv iz dva različita rakursa. Broz je u tom trenutku jedan od brojnih ranjenika, a jako je teško doći do svjedočanstava iz tog vremena“, izjavio je moderator Marko Pogačar. Kako su prolazile godine u kojima je Marko Stričević živio u Rusiji dok je radio kao dopisnik, počeo je razmišljati o mjestima u kojima je i sam bio, a ujedno su dio Titove odiseje u Rusiji. „Mene je cijelo vrijeme interesirala i Rusija, a pokretač je bila učmalost života u Hrvatskoj, mediokritetstva na koja nas prisiljava radna sredina“, izjavio je autor Marko Stričević. Putovanja do mjesta radnje bila su vrlo izazovna jer se uglavnom radilo o mjestima za koja ni Rusi nisu čuli, sela za koja su mi govorili da u njima više nitko ne živi, da nema ničega osim groblja. Na putovanjima do njih Stričević je vidio samo bjelinu i šume. „Bilo mi je bitno da se nekim stvarima da realniji kontekst, važniji, shvatljiviji“, zaključio je Stričević koji na izuzetno ponosan na svoje istraživanje koje je precizno ucrtalo sve kretanja Tita u Rusiji.
Posljednja knjiga koja je sinoć predstavljena u MMSU je roman „Pripovjedač“ Mirane Likar koji je temeljen na stvarnoj životnoj priči Nikolaja Šturma. S autoricom su razgovarali urednica knjige Jadranka Pintarić te povjesničar Tihomir Ponoš. Roman kojem je prethodilo višegodišnje istraživanje ima mnogih dodirnih točaka s knjigom „Tito u Rusiji“, a obuhvaća čitavo 20. stoljeće. Slovenski partizan, „dobrovoljac” kralja Petra II., vojnik Wermachta, ukrajinski partizan, osuđenik na smrt, ruski vojni zarobljenik, očevidac kanibalizma i nepojmljive neljudskosti, funkcionar u sovjetskom logoru, sovjetski špijun u njemačkoj uniformi, vojnik Crvene armije, izdajnik, ročnik JNA po kazni, uspješan graditelj industrijskih postrojenja. Ali, platio je cijenu; proveo je život u samoći neprestano na oprezu. Koliko smo kovači vlastite sreće, a koliko sudbinom poslovično malog čovjeka upravljaju neposredne okolnosti, porijeklo, pamet, svjetski događaji koje poslije zovemo povijest?
Druženje se nastavilo u „Dnevnom boravku“ gdje je svoj najnoviji roman „Noćni portir“ predstavio Drago Glamuzina. Bilo je to ujedno drugo sudjelovanje Josipe Lisac na ovogodišnjem „Vrisku“ koja je sinoć čitala odabrane ulomke iz romana.
Podsjećamo, poznata pjevačica je prvi put sudjelovala na ovogodišnjem festivalu prošle nedjelje kada je čitala poeziju Branke Kostić.
Istaknuta i ostale fotografije: Vrisak / Tanja Kanazir
#Marko Stričević #Mirana Likar #Saša Savanović #Vrisak - riječki sajam knjige i festival autora #Vrisak 2024
