Gorana Markovića ne treba posebno predstavljati, danas profesor emeritus na Dramskoj akademiji u Beogradu i pisac, jedan je iz plejade režisera filmovi kojih se bez imali sustezanja mogu svrstati u kategoriju antologijskih filmova. Slavni beogradski režiser u utorak je bio jedan od panelista na okruglom stolu organiziranom povodom Dana Rajka Grlića, u Art kinu Croatia pričalo se o zaboravu, zaboravljanju i zaboravljenima. Goran Marković odabrao je zaboravu otrgnuti prijatelja Vuka Babića, bez imalo grižnje savjesti mogao je i sebe sama svrstati u tu kategoriju jer kakva je trenutačna situacija, Goranu Markoviću u Srbiji prijeti – zaborav.
– Shvatio sam to tijekom razgovora. Nisam prethodno imao taj prefiks u svojoj sudbini, ali shvatio sam da se radi na tome da i ja budem zaboravljen. No, to je i u redu. Sigurno ću jednog dana biti zaboravljen, pitanje je samo hoće li to doći samo od sebe ili će se netko potruditi da se to dogodi što prije, započet će Goran Marković.
Kako je živjeti s činjenicom da se nakon čitavog svog filmskog opusa, a nije niti mali, niti beznačajan, suočavate s nekom vrstom prinudnog zaborava?
– Imam već godina dovoljno da polako moram razmišljati o svom kraju. Kada razmišljam o tome, onda razmišljam tako da je možda bolje da me netko zabrani i da se ne mogu baviti svojim poslom, nego da na kraju snimim nešto što ne vrijedi ništa i da iscurim sam od sebe. Tako se tješim. Doduše, moram priznati da sam imao ideja za film, imam još uvijek neke ideje, ali sam pronašao alternativu. Počeo sam pisati, napisao sam već tri romana, prvi, „Beogradski trio“, je imao jako mnogo uspjeha, drugi ima već nekoliko izdanja. Moja publika na neki način danas čita moje filmove.
Kada spominjete „Beogradski trio“, riječ je o fiktivnom romanu o Golom otoku, dvadeset godina nastojali ste snimiti film s temom Golog otoka, a onda ste o tome napisali knjigu?
– Da, dvadeset godina sam pripremao film ili seriju o Golom otoku, ali nisam to uspio realizirati. Imao sam veliku količinu materijala, prije desetak godina sam i obišao Goli otok, pronašao sam jednog čovjeka s Krka koji je bio na Golom otoku, dogovorio se s njim, iznajmili smo čamac i otišli. Za mene je to bio jedan veliki doživljaj jer taj je čovjek bio pun emocija, na kraju sam ga pitao zar mu nije teško kada na Goli otok dolazi, a on mi je odgovorio: „Nisam nikad s Golog otoka niti otišao!“. Takav je to bio čovjek. Upravo taj odlazak je upotpunio tu moju sliku, imao sam puno materijala pa sam odlučio napisati knjigu u koju sam upleo ljubavni trokut i jednog čovjeka koji očito nije imao nikakve veze s tim. Taj čovjek bio je poznati engleski književnik Lawrence Durrell, koji je u to vrijeme boravio u Jugoslaviji kao ataše za kulturu britanskog veleposlanstva. Pronašao sam njegov roman „Beli orlovi nad Srbijom“ i shvatio da se on bavio i špijunažom. Tako sam uvukao nekog da sve to promatra sa strane, uvijek je dobro imati nekog tko ne razumije što se događa, objašnjavajući njemu vi i čitateljima objašnjavate o čemu je riječ.
– Ali kada spominjem otok Krk, onda moram reći da me prekrasne uspomene vežu za njega, posebice za Malinsku. Kao dječak ili mladić godinama sam ljetovao u Malinskoj, bio je to divan gradić do kojega se stizalo brodom jer nije bilo mosta. Vlakom smo došli u Rijeku, čekali brod, mislim da se zvao Osijek, nekoliko sati putovali do Malinske i tamo ljetovali. Jako dobro sam poznavao Malinsku, ali sam prestao odlaziti kada sam odrastao. Nakon što mi je umrla majka palo mi je napamet da bih možda mogao otići i vidjeti Malinsku pedeset godina kasnije, zanimalo me je kako izgleda neko mjesto koje jako dobro poznajete s tolikim vremenskim odmakom. Otišao sam, naravno da je sve bilo bitno promijenjeno, ali ono što me je strašno potreslo je stanje u kojem se nalazio hotel Haludovo. To je bio šik hotel, reprezentativno zdanje, danas je ruina. U Malinsku smo išli obiteljski, stanovali smo u jednoj divnoj kući jednog divnog čovjeka, pomorskog kapetana, sjećam se da smo ga zvali barba Pere. Na Krku sam praktički odrastao. Moj stric je bio poznati koreograf, radio je u Narodnom pozorištu, skupljao je narodne pjesme, plesove, njegove koreografije jugoslavenskih plesova i dan danas se prikazuju. On je shvatio da Krk ima potpuno autohtonu glazbu i ples i jedno čitavo ljeto je proveo zapisujući sve o tome. Na kraju ljeta, baš u Haludovu, napravio je koncert i to je bio prvi koncert bodulskih pjesama i plesova. Također, Ljubomir Draškić, poznati beogradski redatelj i kasnije ravnatelj Ateljea 212 je također s Krka, uvijek smo ga zvali Bodul. Da, prekrasne me uspomene vežu za otok Krk.
Vaši roditelji, Olivera i Rade Marković, bili su velikani glumišta, što je zasigurno utjecalo na Vas i potaknulo Vas da uđete u taj svijet. Jesu li Vam i koliko njihove karijere i karizme bile opterećujuće?
– Nije mi bilo nimalo opterećujuće jer sam bio u Pragu, a svi mi koji smo bili u Pragu bili smo prilično izdvojeni od svega što se zbiva u Jugoslaviji, mi smo bili okrenuti jedni drugima. U Pragu su se dešavale dramatične stvari, odrastali smo potpuno odvojeni od obitelji. Roditelji na mene, i da su htjeli, tada nisu mogli utjecati. Kasnije, kada sam se počeo baviti režijom, a prvo sam radio dokumentarne filmove, tek nakon toga igrane filmove, onda su moji roditelji glumili u mojim filmovima. No, kada radite film, onda je to jedan toliko dramatičan proces da svi obiteljski odnosi budu pod B.
Moj politički stav je anarhistički. Ali ne u praktičnom smislu. Nisam nikada bio član nikakve anarhističke organizacije, to je za mlade ljude. Ali anarhist sam i to priznajem. Ne vidim u tome ništa loše. Mislim da su svi umjetnici pomalo anarhisti
Goran Marković
Ali poznata je priča kako ste oca u posljednji trenutak angažirali za snimanje filma „Variola Vera“.
– Bila je ta uloga negativca, direktora bolnice, trebao je glumiti Branko Pleše. Sve smo imali dogovoreno i noć prije početka snimanja Branko me nazvao i rekao da mu je dosta da glumi Nijemce! On je stalno glumio negativce u filmovima i ovoga puta nije želio prihvatiti ulogu. Snimanje je trebalo početi, ugovor je bio potpisan, imao je kostim, a on je samo rekao: „Neću glumiti, žao mi je!“ i spustio mi slušalicu. I nije mi preostalo drugo nego nazvati oca i reći mu da sutra ima snimanje. Pitao me je što glumi, a ja sam mu odgovorio da ću mu objasniti kada dođe.
„Specijalno vaspitanje“, „Nacionalna klasa“, „Variola Vera“, „Tito i ja“, „Turneja“, samo su neki od filmova koji se na poseban način ističu u Vašoj filmoteci, ali kritika remek djelom smatra „Već viđeno“?
– U to vrijeme su se pojavili kompjuteri i ja sam nabavio Spectrum, bila je to više igračka koja se spajala na televizor, nego kompjuter u današnjem smislu. No, pojavio se i program za pisanje, nabavio sam ga i počeo pisati. Taj scenarij za „Već viđeno“ mi je izašao iz podsvijesti, kao da sam sjedio na psihijatrijskom kauču. Što bi se desilo da nisam postao umjetnik, nego da sam postao zločinac? To je poznat fenomen, neki puta ogromna energija čovjeka može odvesti i u plus i u minus. Na Likovnoj akademiji u Beogradu bio je jedan stari profesor Tabaković, koji je odbijao biti u prijemnim komisijama za upis na akademiju. Kako je bio najstariji i najpoznatiji svi su se čudili zašto odbija takvo što, a on je rekao: „Znate što, 1919. godine na Likovnoj akademiji u Beču se pojavio Adolf Hitler. Nije primljen!“. I to je bilo polazište tog filma.
A danas Vam odobre film, pa onda ukinu odobrenje?
– Ja sam još od upada sovjetskih trupa u Prag 1968. godine sebi zadao kao životni koncept borbu protiv mračne sile, protiv nečega što nam ne dopušta da živimo kako hoćemo, da stvaramo kako hoćemo. Nekada je to bio realni socijalizam, ali mračna sila je promijenila kostime i uzela ove kostime koje nosi sadašnja vlast. Od ranog početka uvijek sam bio subverzivan, želio sam raditi protiv tekuće vlasti, bez obzira koja ona bila. To mi je bio instinkt. Nisam to radio planski, ali kada sam birao priče, uvijek sam gledao kako spojiti nešto što bi moglo otkriti morbidnost onoga što nas pritišće i što nam ne dopušta da živimo. Znao sam da će to kad-tad doći na naplatu, hoće li me ubiti neki udbaš u haustoru ili će mi zabraniti neki film, to je bilo samo pitanje stila.
Nije li ta Vaša odluka pomalo anarhistička?
– Priznajem. Moj politički stav je anarhistički. Ali ne u praktičnom smislu. Nisam nikada bio član nikakve anarhističke organizacije, to je za mlade ljude. Ali anarhist sam i to priznajem. Ne vidim u tome ništa loše. Mislim da su svi umjetnici pomalo anarhisti.
Ne nedostaje li toga danas u umjetnosti, živimo u vremenima u kojima bi se očekivalo da umjetnost potakne na neki bunt, a dojma sam da smo daleko od toga?
– Mi se bavimo pojedinačnim stvarima. Uzmimo za primjer filmaše. Mi ne pripadamo organiziranim grupacijama. Mogu snimiti subverzivan film koji govori o sadašnjoj vlasti u Srbiji, ali to je sve što mogu napraviti. Nema organizacije koja se suprotstavlja, nema narodnog pokreta koji se suprotstavlja ovom stanju. I to je problem. Mislim da je narod malo neozbiljan, da suviše olako prihvaća prolaznost svog života. Prolazi im život u jednoj takvoj situaciji i ništa ne poduzimaju. A desnica je jako uznapredovala i to je ono što žalosti. Danas ljevica praktički više i ne postoji. Savez komunista je bio jedna interesna zajednica, nije to bila nikakva ljevica, to je bila grupacija ljudi koji su koristili taj izraz. Ljevica je odavno umrla.
Čini se da je situacija sve gora pa se dešava da policija Srbije na graničnom prijelazu privede Severinu na razgovor zbog izjava o Srebrenici, a hrvatska policija na graničnom prijelazu uhiti Sergeja Trifunovića zbog objave na društvenim mrežama.
– Razumijem ove naše. Oni su rigidni, čitaju sve što ljudi pišu po internetu. Trenutačno su im na meti ekološki aktivisti, odvode ljude koji se bore da bi imali vodu i zrak. No, iznenadilo me od hrvatske policije da uopće mogu prevaliti preko usta da su uhitili nekoga zato što je negdje nešto pisao na društvenim mrežama. Zar u Europskoj uniji hapse ljude koji nešto privatno pišu po društvenim mrežama? To što je Sergej Trifunović bio uhićen zbog nečega što je napisao više govori o hrvatskim vlastima, nego o Sergeju Trifunoviću!
Poznati ste kritičar režima, predsjednika Vučića ste nazvali propalicom, navijačem i primitivcem kojemu je rulja jedino prirodno okruženje?
– On je potekao s tribina, on je organizirao te divljake s tribina, oni su danas paravojna jedinica. Organizirano su uključeni u sustav i štićeni su od policije. Nedavno su nekakvi tipovi u crnim majicama s crnim kapuljačama upali na Filozofski fakultet u Novom Sadu i tukli studente, bacili su čak i neku eksplozivnu napravu. Policija uopće nije reagirala, očito je da su u vezi s policijom. Vučić je od tih huligana napravio paravojnu jedinicu. Ali to nije prvi put, sjećate se SA odreda u Njemačkoj. To je to. Samo što su SA odredi bili žuti, ovi su crni.
Sve to zajedno djeluje pomalo zastrašujuće?
– Djeluje jako zastrašujuće.
Kako vaši studenti na sve to reagiraju, uspijete li utjecati na njih?
– Profesor sam emeritus, u mirovini sam, predajem na doktorskim studijima, moji studenti su formirani ljudi koji rade svoj posao. Nemam mnogo kontakta sa svim mladim ljudima, ali ne mogu odoljeti da svoje političke stavove ne bih iznosio na fakultetu. To je moja dužnost. Ne mislim tu samo na političke stavove, mislim i na humanističke i na sve moje stavove uopće. Neću reći da indoktriniram te studente, ali na neki način im otvaram oči da se mogu boriti za nekakve stvari.
Rajko Grlić je na tribini izjavio da ste kao mladi poletjeli na avionima od papira misleći da svijet može biti bolje mjesto, je li zaista moguće da ste bili toliki idealisti ili mi danas naprosto ne razumijemo trenutak u kojem ste se vi nalazili u odnosu na svijet u kojem mi danas živimo?
– Mladi ljudi uvijek imaju ideju da mogu nešto napraviti sa svojim životom. Da to nemaju bili bi samo morbidni tipovi. Velika je to vremenska distanca i teško mi je procijeniti kako sam se osjećao. Ali vjerojatno drugačije nego sada. Onda sam vjerovao da svijet može biti bolje mjesto, danas više u to ne vjerujem, zaključit će Goran Marković.
#Goran Marković #Olivera Marković #Prag #Rade Marković #Rajko Grlić #Specijalno vaspitanje #turneja #Već viđeno
