Najprije sam, u ranom dječaštvu, bio gutač stripova. Svih stripova koji su tada izlazili, najviše onih na latinici ali i na ćirilici također. Bio sam i njihov preživač: omiljene sam čitao, za dugih zimskih noći, i po drugi put, vadeći ih po redu iz kolekcije od par stotina “Plavih vjesnika“, „Kekeca“, „Stripoteka“, „Starih mačaka“ i „Gričkih vještica“. Gutao sam, naravno, i roto-romane, a malo kasnije i novine, tjednike, časopise. Posuđivao sam ih svaki dan iz kioska ispred kuće na Pjaci, u čijem potkrovlju sam stanovao s roditeljima i sestrom. Znao sam čitati i ispod jorgana, s baterijom u ruci, sve dok me majka ne bi otkrila, oduzela mi bateriju i štivo, ukorila me, a možda mi je opalila i poneku pedagošku pljusku: „Izgubit ćeš tako vid!”
Nisam je slušao, a moja dioptrije je, od drugog razreda osnovne, rasla svake dvije godine po jedan minus. Kada sam prerastao stripove, počeo sam gutati knjige: bio sam tako gladan slova i rečenica koje stvaraju zaplete ali se na koncu sretno raspliću. Vjerojatno sam se od njihove silne količine (a ne samo od pojačane ishrane radi reumatske groznice) i debljao (pa sam bio najkrupniji u svome razredu). Što je knjiga bila deblja, to mi je bila draža jer mi je garantirala duže bivanje među njenim koricama, gdje sam se sklanjao od ograničenoga svijeta u kojem sam bio zatočen i sputan. Tek mnogo kasnije, kada sam već bio novinar, čuo sam od jednoga kolege što je njemu rekla njegova baba sa sela, kada ga je zatekla u čitanju knjige: „Šta ti je, sinko? Kome je knjiga dala kruva, a moš i poludit!”
U gimnaziji se gladi za knjigama pridružila i glad za filmovima, a kinoteka Zlatna vrata je postala moj popodnevni i večernji boravak. U to sam vrijeme, nekoliko godina, u rokovnike redovno zapisivao naslove svih filmova koje bih odgledao i knjiga koje bih pročitao. Još se sjećam najbolje godine u kojoj sam pogledao 139 filmova i pročitao 38 knjiga! Debele knjige i vitke djevojke, bio je moj tadašnji ukus. U međuvremenu, s porastom dioptrije i broja godina, promijenio se samo u prvom dijelu: rado čitam samo kondenzirane tekstove koje puno kažu na malo stranica. Pa da onda rekapituliram ovaj uvod: moja glad za knjigama i filmovima je bila nimfomanska! Onda je, s dolaskom HDZ-a na vlast, gotovo posve prestala: bio sam već prenačitan tj. lud za vladajuću većinu.
POLJUDSKA LJEPOTICA I ZVIJER
Njen sam proplamsaj opet osjetio pri pogledu sa stepenica na štandove 7. Mediteranskog festivala knjige, na parketu velike dvorane SC Gripe, a pojačao se pri šetnji među njima: koliko privlačnih naslovnih korica, koliko intrigantnih naslova, koliko zanimljivih tema, koliko zamamnih obećanja čitalačkog užitka!!! Sjeti se: ničeg previše. Obuzdaj se: manje je više! Sjedi i slušaj što Jurica Pavičić, kao moderator i Dragan Markovina, kao autor knjige „Maršal na Poljudu“, imaju (ti) reći na promociji koja je upravo započela. Eno slobodne stolice, krajnje lijevo, pokraj štanda „Felix Libar“.
Zadnji put sam bio na Poljudu na koncertu Rogera Watersa „The Wall“, a moj zid nezainteresiranosti za „Hajduka“ i nogomet općenito davno je izgrađen od cigli organske nelagode bivanja među masom nepoznatih ljudi i sudjelovanja, kao promatrač, u igri za koju sam fizički diskvalificiran još od prvih naočala. No, Markovini je u prvom planu Maršal, a u drugom mu je Poljud pa zainteresirano slušam što govori o jednom i drugom. Po njemu je Tito skoro pa dvostruka tj. dvostrana ličnost: s jedne strane pravi revolucionar (s jakim osjećajem za socijalna pitanja i nepravdu), a s druge strane hedonist, „apsolutni hedonist“. Drugim riječima, autor ovog fikcionalnog teksta (s podlogom u stvarnom životu) lako može zamisliti da je Broz prototip Splićanina koji se voli lijepo obući, voziti se vespom po gradu i na plažu, hvatati ženske, igrati na picigin, a nedjeljom umjesto u crkvu – otići na Hajduka. Istinabog, Tito nije iskoristio svoju šansu da bude Splićaninom jer nije izabrao vilu „Dalmacija“ pod Marjanom, kao svoje rezidencijalno boravište (u kojem će primati državnike i filmske zvijezde), nego Brijune, jer je „po mentalnom sklopu bio Austro-ugar“. To je Markovini, kao svježem Splićaninu koji gušta u piciginu kad god može, gotovo neshvatljivo pa mu to, indirektno, i zamjera: kako je to ostao slijepim za svu tu ljepotu Splita i sve te prednosti hedonističkoga života na splitski način.
Da revolucionarnost i hedonizam idu ruku pod ruku (barem u Splitu) Markovina dokazuje i povijesnom činjenicom da su ti isti momci koji su ujutro guštali u piciginu na Bačvicama istog popodneva krenuli s puškama prema, kao Prvi splitski odred (kako se zove i igrani film Vojdraga Berčića, iz kojega pamtim – kao najfilmičniju – upravo sekvencu igranja picigina). No, zbog na brzinu obavljene pripreme i loše organizacije (tih tipično splitskih slabosti) momci su stigli tek do sela Košute nadomak Trilja, gdje su imali prvi i posljednji okršaj: većina je ubijena, uhapšena i streljana, a njih 13 je uspjelo probiti obruč i nastaviti dalje. Tako je hedonizam pokazao svoje tamno i smrtonosno naličje tim mladim Splićanima te 1941. godine. Danas ga pokazuje novim generacijama koje su na novim (video) igrama i supstancama ali uvijek s istim, starim rezultatom. Na sve ovo valja linkati i naslov performansa Gilda Bavčevića, koji je također Splićanin „Ekstremno lijevi hedonizam“ pa da nam slika bude komplimentirana.
Markovina u knjizi aktivira i likove Vicka Krstulovića ( koji pita Tita: „Oćeš biti revolucionar ili jebivjetar“?), Koče Popovića (jedino o kojem Vicko nema riegativnog komentara), prvu i – za sada – jedinu splitsku gradonačelnicu Gordanu Kosanović (moju profesoricu hrvatskoga u gimnaziji), Miloševića i Tuđmana (kojima zamjera što im nije ni palo na pamet da se okupaju kada su boravili u vili „Damacija“ da se dogovore o mirnom razlazu). „Da su se okupali, rata možda ne bi ni bilo. Jer tko voli život i more tomu nije do ratovanja i prolijevanja krvi“ – otprilike tako. Naslov svoje knjige povlači iz činjenice da je koncem 80ih, kada se rat približavao kao zid autu bez kočnica u brzoj vožnji) bio pao suludo nerealni prijedlog da se Hajdukov stadion nazove po Titu). Ukratko, ta će knjiga sigurno imati svoju širu publiku jer se bavi likovima i događajima koji nas se još uvijek itekako tiču, a Markovina ih prikazuje ne toliko iz perspektive povjesničara već iz motrišta pisca koji duhom gušta u umjetničkoj slobodi kao tijelom u piciginu: hedonistički.
MITOLOGIJE I MITOMANIJE
I Jasen Boko (novinar, dramaturg i putopisac) je Splićanin pa ne može bez malo zezanja kada u tekstu dođe do viška ozbiljnih tema i podataka, kako je rekao na predstavljanju svoje knjige „Od Dnjepra do Jadrana“. Najdraže mu se zezati s nacionalnim mitomanijama i mitologijama, naročito srpskom (jer mu daje, svojim pretjerivanja, više materijala) ali i hrvatskom (što je nacija manja, mitologizacija njene povijesti je veća). Naveo je, na veselje publike, i par bizarnih a ilustrativnih primjera dokle takve teorije sve mogu doći i koliko medijske pažnje i publike kod naših susjeda privući: najnovija tvrdi da je riječ ameba srpskog porijekla tj. da su Srbi stariji od ameba (a da su Adam i Eva, Mojsije i ostala svjetska ekipa Srbi – zna se). Štoviše, osnovan je i institut koji istražuje srpski gen mada nikakav nacionalni gen ne postoji, što Boko ističe s ležernošću svjetskog putnika širokog spektra znanja („Tko mnogo putuje, mnogo zna“).
Zna tako npr. da smo svi kokteli gena koji su se, tijekom mnogih seoba kroz stoljeća povijesti, miješali i da se npr. ne zna, sa stopostotnom sigurnošću, ni kada smo mi Hrvati došli do mora ni po komu/čemu nosimo baš takvo ime, kao i da su neki temeljni povijesni izvori (primjerice djelo Konstantina Porforogeneta „O upravljanju carstvom“, u kojemu se bavi i poviješću južnoslavenskih naroda (protkani legendama i predajama) tek relativno pouzdani i to – s dva zrna soli. Primjer kojeg sam najlakše zapamtio: kako postoji teorija da su se Hrvati spustili na more iz tzv. Bijele Češke tako postoji i jedna koja kaže da su Česti doli u Češku iz Dalmacije. Ukratko, Boko nam je predočio povijest kao skup raznih narativa koji rijetko mogu podnijeti strogo znanstveno ispitivanje, a u nekim slučajevima – kao kod Hrvata – ne mogu predočiti materijalne nalaze koji nedvojbeno dokazuju istinitost službenog povijesnog narativa.
Drugi glas autoru je bila njegova suputnica dr.sc. Nikola Uroda, muzejska savjetnica Muzeja arheoloških spomenika u Splitu, glas staložen, upućen i stručan pa je njihovo nadopunjavanje bilo ugodno ušima i korisno onomu između ušiju: saznali smo dosta toga što nismo znali, a ono što smo mislili da znamo potaknuli su nam na preispitivanje. Bokine očigledne simpatije su na strani Vinčanske kulture, koja je vrlo poštovala žene i bazirala se na o/čuvanju života u miru pa nema fortifikacijskih nalaza, dok na dolazak indoeuropskih ratničkih naroda na konjima, koji kao takvi moraju slaviti smrt i raditi grobove, on gleda vrlo kritički, kao na povijesne trouble makers-e. „Da se ne odvaja toliko novca za oružje, mogli bismo bolje i ljepše živjeti u miru. I uživati u zalascima sunca npr. i vođenju ljubavi“ – završio je u tom post-hipi tonu predstavljanje svoje knjige.
ŽENE KOJE OBEĆAVAJU
Ženski poetski i prozni glasovi i naslovi su sve brojniji na hrvatskoj književnoj sceni (rastu kao plima, naspram koje se osjećam tako suh). Na ovom Festivalu nastupilo ih je nekoliko: Jasmina Petrović („Leto kada sam naučila da letim“), Jana Pogačnik („Područje signala“), Marina Vujčić („Sigurna kuća“), a ja sam bio na promociji knjige samo jedne od njih – Marije Andrijašević. Privukao me naslov njene zbirke kratkih priča: „Liga ribara“. Nisam požalio, naprotiv. Knjigu su predstavljali Kruno Lokotar i Katja Grcić, a predstavila ju je autorica, svojim govorenjem i čitanjem priče o jednom Torcidašu. Ona je taj kompozitni lik (sastavljen od osobina mnogih Torcidaša koje je upoznala) komponirala jezično kompaktno, izbrušeno i vrlo uvjerljivo. Kroz tog jednog, progovorili su mnogi – njemu slični likovi, čak čitava generacija, jedna posebna navijačka psihologija i sociologija splitskog predgrađa.
Riječju, teme i toposi meni daleki pa sam je radi toga tako pažljivo slušao dok je govorila o sebi i knjizi i čitala iz nje. Iz nje i njenih rečenica izbija neki energetski i značenjski višak, taj neki izrazito splitski višak koji se teško da kontrolirati i formatirati, koji ne podnosi zadate okvire i parametre (npr. kratke priče) pa se hoće i može izraziti samo na neki svoj način – ili se neće možda izraziti uopće. Marijina osobna i obiteljska povijest puna je takvog energetskog naboja da se mora izraziti koliko silovito toliko i pažljivo prema zvučnim kvalitetama riječi i njihovoj ritmičko-melodijskoj povezanosti. A Marija je taj svoj dar iz poezije (nagrađena Goranovom nagradom za mlade pjesnike 2007.) uspješno prenijela u ovu svoju prozu, koju ću svakako pročitati.
MUŠKA ZVIJEZDA
Svaki festival ima, bilo filmski bilo književni, ima svoju neku zvijezdu. Ovome je to bio Kristian Novak, pa je na promociji njegova romana „Slučaj vlastite pogibelji“ bilo i najviše publike. Knjigu su predstavili Kruno Lokotar i Srećko Jurišić, pisac i profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu. Glavnu riječ je imao potonji, koji je ostrašćeno i pohvalno govorio o njoj, onako kako ju je i čitao: ne puštajući je iz ruku dok je nije, u dubokom zaronu na dah, pročitao do kraja. U tom ritmu i tim entuzijazmom je tekao njegov afirmativni monolog kojega je Novak slušao kao da su mu uši žedne tog jezičnoga tijeka pa mu je na kraju stisnuo rukom „E, ovako izgleda pohvala koju sam sanjao“ – otprilike tako je kazao. A meni nije bilo neugodno, dapače. Volim slušati ljude koji entuzijastički, a znalački i argumentirano, govore o stvarima koje vole; ta je njihova energija poticajna i zarazna, a tako ju je malo na domaćem tržištu.
Novakova priča o pisanju romana je imala pak posve drugu tenziju; tvrđu i napetiju, čak i u mišićima njegova torza. Kristian se mučio sa svojim romanom, kao u teretani, ali iz te muke je proizišlo čvrsto i formom inovativno književno djelo, koje će dodatno učvrstiti Novakovu poziciju pri vrhu suvremene hrvatske književnosti. On, i da hoće, ne može biti Splićaninom, što je moj compliment blanc, budući da nisam pročitao nijednu njegovu knjigu (tko priznaje, pola mu se prašta). Ovu hoću svakako pa morao za to sebe poslati na kondicijski trening.
Ove godine MFK od Puljkove administracije nije dobio ni eura, a najam sportske dvorane je morao platiti 20.000 eura. Prije dvije godine gradska je vlast pak potpuno podržala Festival. Je li i ovo jedan od simptoma splitskog stanja uma koje oscilira upside-down, od jedne do druge krajnosti? No, zato je Ministarstvo kulture i medija ove godine Festivalu dalo 200 posto više novca nego lani. A broj njegovih posjetitelja se popeo do 20.000. Obogatili su ga i popratni sadržaji, naročito oni za mlade i djecu (razne kreativne radionice, Maštaonica itd.). Književna proizvodnja i temperatura u gradu raste. No, još uvijek se zna tko je gazda u Splitu, to je Sport! Pa se Festival i odvija u sportskoj dvorani, kao gost kojega je par dana dosta. Manji književni događaji i okupljanja još nemaju svoga mjesta u gradu pa se i ne događaju, barem ne na onaj način na koji se odvijaju u „Dnevnom boravku“ u Rijeci.
U uvodu spomenuta baba još uvijek predstavlja ovdašnji vox populi: „Kome je knjiga dala kruva a moš i poludit!”
#Ante Kuštre #mediteranski festival knjige
