Ida Križaj Leko je divna žena koja vodi riječki DeltaLab – Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam. DeltaLab je pokrenut 2018., te je stasao unutar programa Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. (EPK) kao istraživačko-umjetnički i obrazovni centar koji propituje budućnost gradova – svjetskih, europskih, hrvatskih i našeg grada. 2021. g. predstavio je Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji s projektom ”Togetherness/Togetherless u sklopu čega je predstavljena knjiga ”Fiume Fantastika”.
Danas DeltaLab radi kao Sveučilišni centar, a u zgradi Ivexa na Delti organizira izložbe, predavanja, ugošćuje istraživače i stručnjake, spajajući razmišljanja iz različitih disciplina: arhitekte i dizajnere, sociologe i filozofe, poduzetnike i inženjere, umjetnike i aktiviste. Svo to znanje DeltaLab širi dalje kroz interdisciplinarni sveučilišni specijalistički studijski program namijenjen ljudima koji već rade u arhitekturi, planiranju prostora i javnoj upravi, a žele osuvremeniti i proširiti znanje: Urbanim studijima.
Ida je ove godine opet izabrana da sa svojim timom okupljenim oko DeltaLaba predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2025. g., ovaj put s istraživačko-arhitektonskim radom „Inteligencija grešaka” inicijalno inspiriran kontekstom izgrađenog prostora Hrvatske. To nije bio poriv za naš razgovor – poriv je bila moja želja da saznam što Ida misli o budućnosti Rijeke – ali je cijeli razgovor ipak protekao u razmišljanju o tome kako popraviti greške.
Jana: Koliko već traje tvoja veza s Rijekom?
Ida: Diplomirala sam 2008. na Arhitektonskom fakultetu nakon čega se odmah odlučujem odraditi nužne dvije godine staža. Prijavljujem se na nekoliko adresa, uključujući i arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci. Nisam tražila razloge ‘Zašto Rijeka?’ nego sam razmišljala ‘Zašto ne Rijeka?’ Dobila sam posao i u trećem mjesecu 2009. odselila u Rijeku bez nekog dugoročnog plana. I nekako mi se grad svidio. Grad je po mojoj mjeri. Ima u sebi sve ono što mi je u Zagrebu nedostajalo, ili bilo višak. I sve ostalo je povijest: s familijom kupujem stan i odlučujemo da je to grad u kojem želimo živjeti.
Sve je bilo idilično do 2020. Tad kreću globalne krize koje se prelijevaju i postaju lokalne krize i individualne traume. Prvo u obliku pandemije COVID-19, a onda i velike promjene koje su pretvorile cijeli grad u prostor koji je više nalik skladištu robe nego domu za ljude.
Neke promjene ovih 15 godina života u Rijeci vidim kao arhitekt, a neke kao građanin. Nakon što je ‘Luka različitosti’ naglo prekinuta kao vizija sretne budućnosti građana i grada Rijeke, zamjenjuje se nastavkom postojećeg plana po nazivom Rijeka Gateway, kao primarno teretne luke koja svoju sretnu budućnost gradi na tehnološki naprednom, automatiziranom sustavu kojem treba minimalan broj ljudi.
„Samo jedan komparativni podatak: broj budućih zaposlenika na Zagrebačkoj obali manji je od broja ljudi koji živi u samo jednom riječkom neboderu od 25 katova. Jedan neboder ne čini grad, pa je narativ da gospodarski razvoj luke paralelno potiče urbani razvoj grada netočan.”
Jana: Zanimaju me kvalitete grada Rijeke koje vidiš i prepoznaješ.
Ida: Kada sam tek doselila, kvalitete koje sam prepoznala puno više su bile društvene, nego urbanističko-arhitektonsko-krajobrazne.
Ovdje mi je bilo zanimljivo što možeš ostati svoj, a istovremeno biti dio društvenog djelovanja. Zbog svoje udaljenosti od centra države, ovaj grad je uvijek mogao raditi na nekim projektima koji nisu nužno prihvatljivi ili interesantni politikama vladajućih koji su još uvijek centralizirani u metropoli – Zagrebu.
„Rijeka je povijesno uvijek bila u poziciji provokatora. To je izvrsna pozicija! Provokator može pružiti kritički odmak čitavoj državi, a ako je kritika nadograđena idejama poboljšanja, mogla bi se zauzeti pozicija relevantna za cijelu državu.”
Jedan bitan aspekt koji sam također vidjela kao potencijalnu kvalitetu, bila je mladenačka energija i zanos Hartera festivalom, koji je tada itekako bio muzički relevantan, ali je bio i pokretač preobrazbe grada. Nakon propasti industrije u gradu Rijeci, izgledalo je da se nova proizvodnja razvija baš u kulturnom sektoru i da okuplja kreativne mozgove kojima je stalo do ovog grada. Ja sam bila ”mlađi pomladak” te grupe kojoj je stalo tada, ali i dan-danas, do ovog grada.
Kao student sam kratko vrijeme i aktivno sudjelovala u akcijama i programima Platforme 9,81 koja je pokrenula istraživanje pod nazivom ”Nevidljivi Zagreb”. Fokus je bio na razotkrivanju tranzicijom pogođenih, napuštenih i nestajućih prostora Zagreba. Paralelno uz arhiviranje rezultata istraživanja, organizirali su se različiti privremeni kulturni događaji. Događaj je bio glavni adut zagovaračke kampanje za prostore nezavisne kulturne scene. U Rijeci je aktivističku ulogu za prostore nezavisne kulture preuzeo Savez udruga Molekula. Odjel za kulturu Grada Rijeke je prostore u zgradi Ivex, Marganovo na Harteri i dio Filodramatice dao na korištenje Savezu čiji je zadatak bio održavanje prostora, programiranje korištenja te pronalaženja modela (su)financiranja kako bi postojeći prostori i nezavisna kulturna scena stvorili samoodrživi sustav. Tada sam bila naivno uvjerena da će se realizacija mnogih za Harteru ostvariti. Svi su problemi bili rješeni, projekti su postojali, ljudi su bili na raspolaganju i trebao je samo mali politički poticaj da se krene… ali vrijeme čekanja fizički je ugrozilo prostor Hartere te je realizacija postalaneisplativa. Nije se zakucalo i prilika je propuštena. Brzo je fokus zamijenjenjen lokacijom bloka Benčić koji je uz sva kašnjenja nedavno uspješno dovršen.
Jana: Meni se čini da je u Zagrebu brza propast alternativnih prostora dovela do veće studentske političke aktivacije, i to dugoročne aktivacije, npr. u stranku Možemo!, dok mi se čini da je u Rijeci sve bilo jako ležerno: imat ćemo Harteru zauvijek, ne moramo je obnavljati, ne moramo ulagati, ima vremena. I u trenutku u kojem se u Harteru više ne može ući jer nije sigurna zgrada, ah!, nitko nije spreman. Nitko nema plan.
Ida: Rijeka je kroz povijest mnoge stvari provela više u polukontroliranoj stihiji nego kroz paralelnu razradu hitnih akcija i dugoročnog plana. Smanjene su ambicije djelovanja, ali ne zato što su ovdje ljudi neambiciozni, već jer su mogućnosti djelovanja u prostoru ograničene. A to ograničenje pak potječe oud podjele jurisdikcija nad nekim teritorijem koje se dijeli na državni, gradski i privatni. Prostori koji su gore navedeni u vlasništvu su Grada što je olakšavalo dijalog među ljudima. U isto vrijeme, Grad je samo jedan od vlasnika sveukupnog fonda napuštenih prostora pa je od samog početka izostalo sagledavanje grada kao kompleksne cjeline koja ima jasnu viziju svog razvoja. Nemogućnost sagledavanja šire slike i neuključivanje raznolikijih ljudi i interesa razlog je što je prostor Marganova postao opasan za korištenje. Bio je to prevelik infrastrukturni zalogaj koji nije mogao čekati s 10% svog iskorištenog kapaciteta. Bez ljudi i bez ozbiljnog financijsko-vremenskog modela obnove, Gradu i Savezu je postao nedostižan.
„Ono što je u poziciji Hrvatske problem, i što mislim da trebamo hitno osvijestiti, jest da nećemo dobiti drugu priliku za razvijanje projekata. I kad jednu priliku propustimo, nemojmo se ulijeniti. Smišljajmo dalje strategije i radimo, otvarajmo prilike, jer samo čekanjem ne idemo niti naprijed niti nazad. Da citiram rad Neli Ružić: ‘Prekasno je za odustajanje’
Ali da uzvratim istim pitanjem, koje je tvoje mišljenje o kvaliteti urbanog prostora u Rijeci, kao nekoga tko je ovdje rođen, ali život s familijom ostvario u inozemstvu.
Jana: Nisam sigurna koliko je to bilo oduvijek, a koliko od ove godine, ali ja sam osvijestila koliko je gradski prostor zapušten. Centar je izuzetno zapušten, ali i cijelo šire područje grada. Da bih došla na parkiralište iza naše zgrade, moram s malim djetetom hodati posred ceste, gdje mi iza zavoja dolaze auti, jer pločnik jednostavno prestaje. Mene je to zaprepastilo, i mislim da je u Rijeci došlo do jednog velikog, strateškog zapuštanja prostora, u smislu: davat ćemo dozvole svima, da grade sve, bez strategije, a nećemo planirati prateću infrastrukturu. Sagradit ćemo trgovačke centre van centra grada u svakom smjeru, a ne razmišljamo što ćemo kad odvuku ljude i dućane iz centra. To nisu ‘nova vremena’ ni ‘kapitalizam’…
Ida: Nego egzistencijalizam! (smijeh)
Jana: Nego nedostatak strateškog promišljanja prostora koje bi grad morao raditi! Kako ti to vidiš?
Ida: Puno se toga promijenilo unazad dvije-tri godine i to nama pred očima. Gradilišta po centru, količina prašine 24 sata na dan, čuvanje žive glave dok kao pješaci pokušavamo preći cestu, itd. Ljudi prema kvaliteti svakodnevice izabiru gradove za život, a ne prema kvaliteti arhitekture. Puno mojih poznanika napustilo je ovaj grad u potrazi za boljom svakodnevicom. Korona je u Rijeci ugasila jedan europski projekt, ali je odmah preusmjerila fokus na drugi. Europska prijestolnica kulture postaje prijestolnica lučkog teretnog prometa u kojoj se susreće nekoliko europskih transportnih koridora (TEN-T). Ljudi, kao fokus svakog kulturnog projekta, zamjenjeni su za robu/dobra, kao fokus svake teretne luke. Projekt nove luke i popratnih infrastrukturnih zahvata ponovno je oživio. To je bila drastična promjena paradigme razvoja grada u samo jednoj godini. Na lokalnoj razini nije bilo promišljanja o tome, a kamoli strateškog promišljanja.
„Stava sam da Grad mora biti inicijator i voditelj strategije prostornog razvoja svoga grada, akter koji pomiruje i usklađuje sve geopolitičke mjene, ali prioritetno u korist svojih građana.”
Situacija nije nepopravljiva. Moramo samoinicirano osmišljavati budućnost našeg grada i biti ti koji poboljšavaju grad aktivnim djelovanjem.
Kako ti vidiš EPK, kao projekt koji je mogao promijeniti grad?
Jana: Ja ću ti odgovoriti na pitanje o kulturi iz vizure nekoga tko je dugo živio u Melbourneu i Berlinu. Ta dva grada puno surađuju jer oba imaju veliku grazbenu scenu: u Berlinu techno, u Melbourneu bendovi, a uz to oba imaju i vizualnu kulturu, kazalište, itd., jer jedna umjetnost uvijek vuče drugu. To su gradovi koji su prepoznali kulturu kao svoj izvoz, i istovremeno kao nešto što spaja ljude. Oba grada imaju svoje povjerenike za noćni život, imaju strategije kulture. Jučer sam vidjela da je grad Melbourne izdao arhitektonsko-planerski priručnik za kreativne prostore. Namijenjen je gradskim upravama koje žele namjenski stvoriti nekakav kulturni inkubator od zgrade tipa Hartera ili exportdrvo, prenamijeniti je za dizajnere, kreativce. Koje su potrebe takvih prostora? Marcus Westbury iz Melbournea je dosta pisao o tome kako se krivo shvaća da imati kulturu znači imati muzej. Westbury kaže: muzeji su grobnice kulture, gdje se umjetnička djela mumificiraju i izlažu. Gradovi nisu mjesta na kojima se kultura sahranjuje, nego mjesta na kojima se kultura rađa i razvija.
Ne vidim da Grad Rijeka razmišlja o tome kako kultivirati živu kulturu. Imala sam osjećaj, na početku EPK, da postoji zajedničko razumijevanje da vi postavljate temelje za razvoj jedne nove generacije kreativnih ljudi u gradu. Imam osjećaj da gradska uprava nije prihvatila udice koje ste im bacili i nije nastavila te projekte dalje razvijati, nego se re-fokusirala na infrastrukturne mega-projekte koji su im pali na pladanj.
Ida: Još jedan diskontinuitet u riječkoj povijesti. Nitko nije bio spreman na to izvanredno stanje.
Jana: Kako bi ti definirala globalne procese koji određuju kratkoročnu i srednjeročnu budućnost Rijeke?
Ida: Najveća promjena koju je korona donijela je svijest o važnosti mobilnosti ljudi i dobara. Kroz nacionalne politike oporavka i otpornosti, od 2021. godine započeo je veliki infrastrukturno-građevinski projekt rekonstrukcije na globalnoj razini. Plan je da se postojeća transportna i druga infrastruktura osuvremeni, a da nova stvori nove protoke i mreže, što je povezanost svijeta usložnilo na više razina. Rijeka je u tom planu prepoznata kao novi gateway juga Europe. Kada iz te pozicije sagledamo cijelu kronologiju događaja od početka 2020. do kraja 2021., jasno je kako se EPK projekt izgubio iz vidokruga većine.
Još je jedan važan zaključak utjecao na promjenu globalnih politika od 2021. CO2 kao element svuda oko nas i u nama, proglašen je glavnim krivcem svih prošlih izvanrednih stanja, ali i svih budućih. Uspostavlja se još jedna mjera za postizanje otpornosti, a to je da sve što radimo moramo raditi tako da ne stvaramo novu količinu CO2.
Znači, dok dekarboniziramo postojeću infrastrukturu da bi smanjili CO2 otisak, kod izgradnje novene smijemo stvarati novi CO2 otisak. I to sve moramo kao društvo stići do 2050. godine. Vrlo ambiciozan plan! Dio tog ambicioznog globalnog plana o stvaranju neprekinute CO2 neutralne mobilnosti ljudi i stvari je i luka Rijeka. Iz pozicije navedene globalne ambicije za Rijeku, Rijeka2020 – EPK izgleda kao mali lokalni festival.
Ponovit ću činjenicu s početka : Nitko se nije snašao u ovoj nagloj promjeni perspektive i mnogi se još uvijek ne snalaze.
Jana: Koje prijetnje i rizike vidiš, koji su relevantni za malu Rijeku, koja se nekako našla u žiži velikih geopolitičkih procesa?
Ida: Biti u žiži geopolitičkih procesa pozicija jepoznata ovom gradu. Povijest Rijeke je uvelike i povijest odnosa grada i geopolitičkih procesa upisanih u teritorij luke, gdje planovi njenog razvoja većinom dolaze izvan njenog grada i često bez tima eksperata koji podiže. Teritorij luke nije ništa drugo nego prevlast kopna nad morem ili kultiviranog krajolika nad prirodnim.
Mi zapravo znamo dio srednjoročnog plana razvoja riječke luke. Znamo da će se ona profilirati prvenstveno kao teretna luka. Nakon proširenja i svih drugih potrebnih radova obnove postojećih terminala Zagrebačke obale i Brajdice, luka će svoj puni potencijal zaokružiti izgradnjom kontejnerskog terminala na otoku Krku (bazen Omišalj). Puni kapacitet luke ispunit će se ako su točke luke međusobno dobro povezane, ali i ako je luka povezana kopnenim putem sa svojom unutrašnjošću. Modernizacija željeznice dio je globalnog projekta modernizacije željezničkoga prometnog pravca Rijeka – Zagreb – mađarska granica, čiji je cilj razvitak učinkovitoga i konkurentnoga željezničkog prometa duž Mediteranskoga koridora. Ono za što nema ideje pa ni plana trenutno, je odgovor na pitanje kako postići poželjnu budućnost za grada i njegove. To je najveći zadatak koji je pred nama. Namjerno kažem ”nama” jer, za kvalitetan plan, svi mi koji se bavimo prostorom, svi oni koji upravljaju prostorom, i svi oni koji žive u tom prostoru, moramo sjesti za zajednički stol i stvoriti plan naše sretne budućnosti. Bez integracije grada s postojećim planovim luke, te bez oslobađanja dijela obale luke za građane i gradotvorne sadržaje, sretne budućnosti jednostavno neće biti. Indikatori razvoja nekog grada ne temelje se samo na gospodarskom razvoju kao što se urbani razvoj neće dogodoiti po inerciji zbog gospodarskog razvoja. Uza sve krize koje gradovi moraju anticipirati do 2050. godine, ovaj zadatak treba shvatiti ozbiljno, stručno, interdisciplinarno, ali i hitno!
Možda zvuči iracionalno nakon svega navedenog, ali kao arhitekt i građanin Rijeke mislim da smo na pravom mjestu u pravo vrijeme da sudjelujemo u promjenama paradigme djelovanja u prostoru.
Kvarner bi s gradom Rijekom mogao biti idealna pilot-lokacija, a možda i budući uzorni primjer otpornog teritorija lučkog grada prema budućim krizama. Ovoj temi ćemo posvetiti posebnu pažnju kroz nastavu s drugom generacijom studenata Urbanih studija.
Jana: Urbani studiji, sveučilišni specijalistički studijski program Sveučilišta u Rijeci, kojeg provodi DeltaLab u sljedećem semestru bavi se budućnosti života na vodi tematskog naziva ”Waterworld Futures”. A ja samo znam da se bazira na onom filmu s Kevinom Costnerom! (smijeh)
Ida: U ovom trenu, skoro da ne možemo pričati o budućnosti planete bez da pričamo o budućnosti voda, a ne možemo pričati o vodama, a da ne uključimo sve vodene perspektive, tipa slatke, slane, otpadne, pitke, tehnološke itd. Voda može biti vodeća smjernica, tj. temeljna ekološka vrijednost koja bi mogla nositi strategiju budućnosti za Rijeku.
Jana: Imamo luku koja em se širi, em migrira. Imamo turizam koji stvara barem dvije vrste pritiska na obalu: kapitalnu i ljudsku. I imamo nove načine razmišljanja o regenerativnom razvoju, gdje gledamo da popravimo stanje stvari, npr. da rehabilitiramo tok Rječine. S kojim gradovima bi Rijeka trebala biti u dijalogu? Koja mjesta rade zanimljive i dobre stvari? S kim bismo trebali malo popričati?
Ida: Mislim da trebamo učiti od gradova i prostora s kojima Kvarner i Rijeka dijele neki sličan, ne-nužno-lokalni kontekst, bio on materijalan ili nematerijalan. Čini mi se da Kvarner i Rijeku možemo opisati kao simbiotički par infrastrukture i prirode, čije su vezivo (ili bolje reći ljepilo) gradotvorni elementi fluidnih granica.
Nizozemski sustav poldera ja vidim kao uzorni primjer za riječki teritorij. Polder je zapravo kultivirani prirodni teritorij nastao kao ispravak prirodne „mane“ tog teritorija: nizina uz obalu koja pod stalnim poplavama gubi kvalitetu tla.
Primorski krajolik također ima jedan takav primjer, koji je čak uvršten u nacionalni registar zaštićene prirodne baštine. To su bakarski prezidi, ili kolokvijalno ”takala”. Ovo inovativno graditeljsko rješenje također je u sinergiji postojećeg prirodnog krajolika i ljudski osmišljene, pa potom izvedene, infrastrukture, kao ispravak njegove zatečene „mane“.
Dok ja o ovoj temi govorim iz pozicije vanjskog promatrača/istraživača, čini mi se da ti kao putnik i stanovnik više svjetskih gradova i dva različita kontinenta teme prostora razumiješ kroz proživljena iskustva i život ”uživo”. Koji grad, koji sustav ti vidiš kao onaj od kojeg bismo mogli učiti? Kakav pristup gradu, koja metodologija? Kako bismo mogli pristupiti poboljšanju Rijeke?
Jana: Pitanje je koje ti je pitanje. Gradovi međusobno komuniciraju kad imaju slična pitanja. Npr, gradovi fokusirani na razvoj glazbene industrije se međusobno povezuju. Grad Rijeka ima vrlo snažan identitet, ali to nismo strateški osvijestili. Nemamo nikakav forum na kojem smo se sjeli i rekli: od kojih gradova bismo mogli učiti? Čak postoji otpor. Ljudi kažu: mi nismo Kopenhagen! Ali kako ćemo učiti, ako ne od boljih? Npr. URBACT je EU grupa koja povezuje gradove koji se bave istim pitanjima.
Zanimljivo je da ja pojam nizozemskih poldera poznajem prvenstveno kroz društveni model zajedničkog odlučivanja. Nizozemski sustav prostornog planiranja je jedan od najboljih na svijetu, a bazira se na nečemu što oni zovu „polder model“, odnosno kolektivno donošenje odluka gdje se moraju poslušati sva mišljenja. Traži se konsenzus usprkos razlikama. Svi procesi strateškog planiranja, dugoročnog planiranja, uključuju dijalog između tri strane:
javnog sektora (javne uprave i vlade), privatnog sektora (kapitala, investitora), i građana. Na europskoj razini, taj proces se još zove i društveni ili socijalni dijalog, zaštićen je u osnovnim poveljama EU i očekuje se da se kroz ovakav proces donose sve strategije, politike i zakoni. Kod nas, u Rijeci, zadnje dvije godine intenzivno gledamo donošenje odluka između javnog i privatnog sektora iz kojeg su građani potpuno, ali potpuno, isključeni. To se kosi s europskim principima, sa suvremenim načinom upravljanja, i na duge staze samo stvara nestabilno društvo.
Ida: Da, to je zapravo prvi korak: mi ne možemo sami. Treba nam alijansa s jasnim ciljem i vrijednostima. Osim gradskih ili državnih alijansi i druge javne institucije također stvaraju alijanse kojima se priključuje i privatni sektor. Npr., sveučilište može biti nadomjestak za stručno znanje koja ne postoji u javnoj upravi. INTERREG natječaji pružaju takve partnerske konzorcije s izdvojenim ciljanim mjerama. To su interregionalni natječaji EU koje definira lokacija, npr. Jadran, ili dvije ili više zemalja, npr. Italija i Hrvatska. Osim suradnje i stvaranja mreža, cilj je i zajednička realizacija projekta. Takav transfer znanja između partnera trajna je i dugoročna vrijednost za EU, ali još više za naš nacionalni kontekst.
Jana: Slažem se. Danas nitko ne mora izmišljati svoj internet, svoj telefon, svoja rješenja. Puno više i brže možemo naučiti jedni od drugih. Meni se također čini da tu DeltaLab može igrati veliku ulogu za grad kao think-tank, neka vrsta mozga koji se bavi promišljanjem zakučastih pitanja grada. Kako ti, kao voditeljica Urbanih studija, vidiš moguću korist studija i centra DeltaLab za grad Rijeku?
Ida: Nakon dvije godine učvrščivanja temelja za sveučilišnog centra DeltaLab i postavljanja jasnijeg ishoda učenja studijskog programa Urbani studij, mogu reći da smo uspješno završili pilot-fazu razvoja. Ono što nam slijedi je direktnije lokalno djelovanje kroz uspostavu dijaloga i kroz postavljanje zajedničkih vrijednosti poboljšanja prostora.
Prioritet u slijedeće dvije-tri godine za DeltaLab i Urbane studije vidim u ostvarivanju internacionalnih veza i mreža radi što kvalitetnijeg transfera znanja. Kroz DeltaLab smo počeli okupljati različite istraživače i stručnjake. U ovome vidim sve jasniju formu i buduću srž DeltaLaba. Naći ljude s jasnim interesom bio je najteži zadatak. Naći ljude s interesom koji ostvarujemo zajedničkim radom, skoro je bilo nemoguće – u gradu, pa onda i državi koja bilježi jako veliko iseljavanje. S druge strane, toliko nas je malo ostalo da smo iz nužnosti osuđeni jedni na druge.
„Ono što vidim da izostaje u zadnje dvije godine (uz par iznimki), a možda je i potaknuto odljevom ljudi, je interes Grada za zajedničkim razgovorom i primjenjivom suradnjom. Kao što sam u prethodnom dijelu napisala, čekanje može samo dovesti do propuštanja prilike.”
Jana: Ali tu te moram prekinuti, jer je DeltaLab u zgradi do koje se ne može normalno doći! Mislim da to puno govori o tome koliko grad nije prepoznao potencijal DeltaLaba kao mjesta gdje grad može predstaviti svoju viziju razvoja, ali i gdje se grad može okupiti i o nečemu raspraviti – jer kako će se grad okupiti na mjestu do kojeg da dođeš moraš preskakati tračnice, probijati se kroz nepopločane putove, tražiti ulaz…?
Ida: Još jedna riječka priča. Možeš imati svemirski brod, ali ga nitko ne vidi…
Jana: …jer ga moraš parkirati na „srednjoj Delti“! (smijeh)
Ida: Mi smo već počeli normalizirati ovaj kaos i ovo loše stanje, sve te greške. Ali nove generacije su manje strpljive i puno direktnije. Ono što možemo je napraviti podlogu za mlađe generacije – oni su ti koji će postaviti pješački koridor! Primijetila sam kroz ove dvije godine rada da se arhitekti i urbanisti u zvanju na fakultetima u Hrvatskoj najmanje bave prilagodbom kurikuluma za buduće generacije. Ne vidim niti jedan razlog za to osim ljudske lijenosti! Vrijeme je za čitanje novih izvora. Napravimo novi kurikulum za strateško stvaranje otpornog prostora budućnosti, koji je stvara primjenjiva znanja, ima kritički odmak prema realnosti u kojoj nastaje, ali tu istu realnosti može različitim metodama imaginacije poboljšati ili spriječiti na vrijeme njeno pogoršanje.
„Dugoročni planovi i vizije s jasnim vremenskim zadacima su nam kritično potrebni. Od osnutka nacionalne države mi i dalje nismo premostili sve tranzicijske atavizme, a prošlo je 29 godina od tada! Pa to je skoro pola života jednog čovjeka!”
Jana: Jedan model koji u Hrvatskoj ne koristimo u javnoj upravi je da ni urbanistički ni strateški odjeli – kad postoje – ne ulaze u aktivno oblikovanje već postojećeg grada, van izgradnje potpuno novih naselja, što je jedan stari modernistički model koji ima svoje velike probleme i koji se uglavnom više ne koristi.
Već jedno 15-ak godina se u svijetu dosta primjenjuje model aktivnog modeliranja dijelova grada. Prostor se promišlja strateški, kroz više faza, kroz više godina, oblikuje se i kultivira jednim ‘vrtlarskim’ pristupom, malo-pomalo. Ja bih tu promjenu voljela vidjeti, da se okupimo oko zajedničkih ciljeva i vrijednosti, a ne da bauljamo na mjestu kao laka meta sumnjivim investitorima.
Ali koji su nam, po tvom mišljenju, prioritetni frontovi za rješavanje?
Ida: Prvo se moramo fokusirati da se započeti projekti, koji se tiču rekonstrukcije infrastrukture u centru grada, dovrše u roku. Trenutno stanje u centru grada možemo po svim kriterijima prozvati izvanrednim stanjem. U hitnom interveniranju na krizne situacije definitivno imamo najviše grešaka i problema na razini cijele državeOsim što raste nervoza zbog otežanog života u gradovima, koja mi se kao promatraču čini da bi mogla eskalirati u fizičkom obračunu, hitne mjere kojima se jasno pokazuje briga za svoje građane su nužne. Mislim da si ti u svojim već brojnim tekstovima za ArtKvart navela jako puno primjera dobre prakse, gdje neki mogu poslužiti kao doslovan prijevod.
Ali opet, umirivanje kratkoročnih poremećaja je dio mikro menadžmenta, ne generira ”više” ciljeve niti dugoročne planove, pa tako nije recept za loše stanje našeg grada. Po meni moramooživiti imaginaciju i povratiti ju u prvi plan. Imaginacija je motor za stvaranje jasne ideje (često koristimo i pojam ”vizija”) o gradu, a jasan sustav vrijednosti je njen reality-check. Ideja nije jedna niti singularna, mnoge i mnogostruke ideje su potrebne. Ideje građana, stručnjaka, upravitelja one su koje stvaraju viziju grada i one dolaze iznutra, unutar su grada, u lokalnom kontekstu. Sigurno je da želimo dobar grad pa krenimo od toga. ŠTO je dobra Rijeka i ZAŠTO je Rijeka dobar grad moramo hitno osmisliti, usuglasiti i odgovoriti. Iz toga proizlaze sve Strategije koje moramo proizvesti na lokalnoj razini, a iz njih derivirati smjernice, mjere i planove. Strategija je rezultat ideja, a ne preduvjet stvaranja ideja. KAKO ćemo postati dobar grad je područje koje ona pokriva. I da se npr. Usuglasimo oko ovih koraka i redosljeda, suštinu problema ja vidim u izumiranje pojma i koncepta dobrote, dobrog grada i dobrog građanina.
Dobar grad mora biti kolektivan cilj građana, a dobrobit građana jedinstven cilj uprave dobrog grada. Kako čovjek nije po svojoj prirodi dobar, već je slobodan da izabere hoće li biti dobar, preduvjet prethodne uzajamnosti u postizanju cilja je biti dobar građanin, tj. odabrati biti dobar građanin. Napominjem da su i stručnjaci i upravitelji nekog grada prvo građani, a tek su nakon toga u nekoj drugoj poziciji ili s nekom specijalizacijom. Svi moramo odabrati biti dobri građani. Dok god se kod nas dobar građanin smatra dežurnom budalom i rijetkom vrstom, sva znanja i razumjevanja svijeta nam neće pomoći, a obaveza proizvodnje strateških i inih dokumenata zaustavit će se na praznoj formi.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#Ida Križaj Leko #Jana Perković #Rijeka
