Borim se protiv ideje koja sugerira da je tehnologija rezervirana samo za određene pojedince. Kroz kapitalistički pogled, mi smo samo konzumeristi tehnologije, ali ne i stvaraoci. To je vrlo opasna pozicija – Mónica Rikić
U četvrtak 9. svibnja u Galeriji Filodrammatica te u organizaciji udruge „Drugo more“, otvorila se samostalna izložba „Hipertèlia“ Mónice Rikić, višenagrađivane multimedijalne umjetnice, kreativne programerke te magistrice digitalne umjetnosti i suvremene filozofije. Prije samog otvorenja izložbe, autorica je održala predavanje uz prezentaciju svoje umjetničke prakse, od samog začetka ideje do njezine realizacije i finalnog produkta.
Problematika koju izložba teoretizira, prije svega se odnosi na alijenaciju ili tehnološku otuđenost: što je tehnologija složenija, korisnik je percipira kao kompliciraniju udaljavajući se od nje, ali i od svakodnevnog života koji uključuje njeno korištenje. U pokušaju suzbijanja zeitgeista koji se tvori čovjekovom nemogućnošću praćenja tehnološke evolucije, umjetnica se bori igrom – kombiniranjem kreativnog programiranja i elektronike s nedigitalnim objektima koji uključuju interakciju između publike, umjetničkog djela (robotske instalacije, ručno izrađenih elektroničkih uređaja) i koncepta koji sugerira alternativne pristupe komunikacije čovjeka s tehnologijom. Usprkos općem distopijskom poimanju teme, umjetnica teži pozitivnoj preslici ljudske kognicije, komunikacije i naravi u robotskim instalacijama, gdje kao primjer navodi svoj pokušaj stvaranja robota koji međusobno komuniciraju odnosno, sljedeći tendencije njihovih kratorea – „tračaju“. Roboti koji dišu, reagiraju na ljudsku prisutnost, teže duhovnosti, proživljavaju egzistencijalne krize… pa, iako ne posjeduju ljudski kognitivni i emotivni aparat, ipak su stvoreni na sliku čovjeka. U tom kontekstu, umjetnica je prethodnim umjetničkim projektima ilustrirala mogućnost proživljavanja robotske egzistencijalne krize, stvorivši generativni 3D sustav u koji je moguće ući i njime manipulirati. Sustav je interaktivne naravi te čovjek otvaranjem ili zatvaranjem svoje ruke, pokreće odnosno zaustavlja narativ koji robot reproducira.
Smatram da umjetnici, jednako kao i ostali znanstvenici, pokušavaju razumjeti načine na koje ljudski mozak funkcionira. Zanima me kako mozak radi to što radi, kako procesuiramo informacije te kako se poistovjećujemo jedni s drugima. Jednako tako, želim razumjeti kako izgleda taj proces kod robota. Nakon ideje, slijedi proces kodiranja pa sama realizacija. No, ne isključivo tim smjerom, ideje dolaze i prilikom kodiranja ili realizacije, istaknula je Mónica.
„Hipertèlia“ se sastoji od šest instalacija uz sedmu dodatnu, recentno nastalu instalaciju. „Geneza“ predstavlja početnu točku u kojoj je pobuđen interes za „umjetni život“ te prikazuje simulaciju života i društva, dok „Hiperbola“, robotička konfiguracija, posebno naglašava pitanje izražavanja putem tijela, potičući publiku na prepoznavanje sličnog i različitog pri interakciji – čovjek se ili poistovjećuje s kretanjem konfiguracije, ili ga prepisuje stranome, „robotskom“. Uz potonje instalacije, ostalih pet moguće je vidjeti u Filodrammatici sve do 31. svibnja 2024. godine.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
