Andrej Zbašnik: konceptualnost ostvarujem živeći u sintezi umjetnosti i života

Uoči nadolazećeg performansa i predstavljanja zbirke „Poeme o rosi čudnovatog beskraja" 15. veljače u Gradskoj knjižnici Rijeka, Andrej Zbašnik progovara o svojoj intimnoj, umjetničkoj praksi - nekad i sad, promišlja o umjetnosti i ulozi umjetnika te izlaže teorijsku pozadinu poetike koju aktivno razrađuje kroz sintezu pisanja, slikanja, stvaranja.

Po struci, Andrej Zbašnik je profesor likovne kulture, a po pozivu  pjesnik, slikar, konceptualni umjetnik i „duhovni tragalac“. Odrasta, živi i djeluje u Čabru, a svoje likovno obrazovanje započinje 1994. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci gdje 1999. godine diplomira na odsjeku za likovnu kulturu. Za grad Rijeku ga, osim studentskog života, posebno veže i Galerija O.K. u kojoj 2003. godine sudjeluje na Festival of new art, 2004. godine izlaže ambijentalnu instalaciju „Fermentacija grijeha“, jednodnevnu izložbu „Rezanje – Šivanje“ te izvodi performans „Dobrovoljno davanje krvi“ uz još mnoge druge aktivnosti.

Autor je zbirki „Sječiva tišine” (2012.), „Ulovljene zvijeri” (2017.) i „Poeme o rosi čudnovatog beskraja” (2022.), također je nagrađivani romanopisac djela „Razbijene linije” (2018.) i „Logor Eja” (2020.). Autor je i poetsko-filozofskog djela „Pojmovno artikuliranje jedne (ne)mogućnosti spoznaje” (2023.).

Andrej Zbašnik, Judino iskupljenje, festival Kultur Šok, Lovran, 2014., fotografirao: Borna Ćuk, izvor: Facebook

Kada i gdje ste započeli bavljenje umjetnošću?

Sa umjetnošću sam se počeo baviti u ranom djetinjstvu odnosno i prije djetinjstva (u energetskoj formi koja kao duhovni element ima svoje predodređeno misijsko poslanje, unutar imaginarija vlastite mitologije). Već kao mali dječak osjećao sam poriv i potrebu za pisanjem i slikanjem. Mislim da sam se prvo počeo izražavati pisanjem, ali sam proces pisanja ujedno je i proces crtanja, oni su ustvari istoznačni. Kao dijete stvarao sam i pisao različite koncepte i nacrte. Godinama sam bio opsjednut robotima, tako da sam stvarao nacrte i planove za izradu robota, pisao sam i svoju filozofiju, nacrte fantastičnih strojeva. Uglavnom, o sebi sam u ranom djetinjstvu stvorio sliku kao o biću koje stvara – stvaranje je bilo jedini logični i translogični odgovor (ali i pitanje) putem kojeg sam sebi samome odgovarao na probleme postojanja i na spoznajne zagonetke. Čudim se odmalena, kako putem pisanja, tako i putem likovnog oblikovanja prostornih fenomena.

Budući da ste konceptualni umjetnik, slikar i pisac, iz kojih umjetničkih izvora proističe Vaše stvaralaštvo?

Kao biće povijesti, ali i kao biće koje je ostvarilo neovisnost o povijesnosti, moji izvori su dakle, cjelokupna građa povijesti i pripovijesti unutar višeslojnih hermeneutičkih igara, sklopova i kombinacija. Nemoguće mi je unutar sadašnjeg egzistencijalnog iskustva, u ovoj egzistencijalnoj matrici „Andrej Zbašnik“, izdvojiti neki posebni umjetnički izvor. U poetskom biću/bitku koje jesam, izvor su mi tajne energetske duhovne frekvencije koje prevodim u stvaralačkom procesu u jezične matrice u sustavu pojmovnih i likovnih fenomena, a u kontekstu egzistencijalnog bića/bitka koje jesam u sadašnjem zemaljskom očitovanju kao Andrej Zbašnik, izvori su mi cjelokupna arhiva povijesnih (pri)povijesti koje sam u sebe apsorbirao kroz proces življenja i bivanja u odnosu na dimenzije i stanja svijesti. Dakle umjetnički izvori su mi transparentna višeslojna svijest/energetika metafizičkih i fizičkih konstelacija koje upijam u sebe, upijao sam i upijat ću. Ali, sa razine oficijelne prakse i tumačenja, izvori su mi avangarde dvadesetog stoljeća, konceptualna umjetnost, pretpovijest odnosno cjelokupna, ponavljam, garnitura jezično usustavljene povijesti, budući da u sebi sažimam cjelokupnu povijest u sferi informacijskog obilja. Kao suštinsko bivanje/biće/bitak, neovisan sam o povijesti i povijesnosti.

Iako živite i stvarate u Čabru, dijelite posebnu vezu s Rijekom. Koja Vas to iskustva vežu uz Rijeku?

Moja veza s Rijekom ide u rano djetinjstvo. Ljeta sam provodio u Rijeci kupajući se na Pećinama. S mamom samo odlazio rano ujutro na plažu, trolejom (tada je vozila dvojka za Pećine) te smo se oko podne vraćali doma. Dakle, riječko more i njenu metafizičku i fizičku energiju, upijao sam u sebe još u ranom djetinjstvu. Toplina i nježnost, dobrota i ljubav, to je moja poveznica s Rijekom. Kasnije sam upisao i završio fakultet, upoznao svoju prvu ljubav, Barbaru, s kojom sam bio u braku pet godina i kao plod naše ljubavi rođen je naš sin, Adrian. U Rijeci sam prolazio i kroz svoja intenzivna iskustva u eksperimentima s alkoholom, drogom (marihuana, hašiš), boemštinom i odrastanjem općenito. S Galerijom O.K. povezan sam najviše preko FONA-e (Festival of New Art, MMC – Poduzeće u kulturi), samostalnih izložbi i održanih performansa.

Marijan Crtalić, Marko Marković, Damir Čargonja i Quipo, Andrej Zbašnik, Darko Brajković, Opatija, 2014.; izvor: Facebook

S obzirom na udaljenost od urbanog središta, koje su to prednosti, a koji nedostaci djelovanja umjetnika u Čabru?

Sve se u životu može pretvoriti u prednost, nedostatak je samo stvarnost stava ili specifičnog pogleda na svijet i u svijet. Prednost života umjetnika u Čabru je u savršenom prostornom određenju u kojem mogu stvarati u tišini i miru. Točnije, oslobođen sam od buke, stresa i užurbanosti. Budući da sam u invalidskoj mirovini od 2009. godine zbog posljedica bipolarno – afektivnog poremećaja (manične depresije), 2006. godine nakon raspada braka i općenito u vrijeme velike egzistencijalne krize, vraćam se kod svojih roditelja u Čabar. S njima živim u stanu. Imam dovoljno prostora i vremena za bavljenje umjetnošću/životom, tako da je Čabar energetski i egzistencijalno idealno mjesto. Kao jedini nedostatak možda bih naveo pomanjkanje mašte ili u pragmatičnom smislu, to što sam fizički udaljen od većih centara. No, i to je danas, u vrijeme svetog Interneta, manje bitno. Dakle, u osnovi nema nedostatka jer komunikaciju sa svim metafizičkim i fizičkim svjetovima ostvarujem unutar beskonačnog polja mogućnosti i informacijskog beskraja.

Neko vrijeme proveli ste djelujući i u Poreču, s kime ste surađivali?

U Poreču sam živio od 2000. do 2006. godine. Tu je započelo moje umjetničko formiranje, u smislu umjetničkog izražavanja i djelovanja u javnom prostoru; intenzivno sam stvarao i djelovao u prostoru Ateliera i koji je bio pravo okupljalište i izvorište tadašnje kreativne, umjetničke atmosfere i produkcije. Djelovao sam i stvarao i u ateljeu Bravaria Art Remont gdje sam s umjetnicima Krunom Vrgočem, Silvijom Živkovićem, Darkom Brajkovićem Njapom, Davidom Belasom, Davorom Sanvincentijem, Dejanom Štifanićem, Deom Curić i ostalima, ostvarivao bitne dijaloške strukture, komunikaciju i druženja koja su formirala moje umjetničke vizije i opredjeljenja. U Poreču sam živio kao oženjen čovjek zajedno sa suprugom i novorođenim sinom. Tada sam imao, između ostalog, velikih mentalnih i emocionalnih problema, ali isto tako nisam bio dovoljno zreo pa sam se pomalo nespretno snalazio u ulozi oca i supruga.

Andrej Zbašnik, Konceptualni projekt Organizam žive umjetnosti, 2024.

Nakon kratkog pregleda Vaše osobne povijesti, možemo se okrenuti razgovoru o umjetnosti. Što mislite, po čemu se razlikuje pogled na svijet jednog umjetnika od ne-umjetnika?

Mislim i osjećam da se pogledi razlikuju po tome što umjetnik konstantno (auto)kritički, intenzivno, kreativno, redefinira stvarnost. Osnova tog procesa je unutrašnji plamen, oganj, poriv za kreativnim izražavanjem i stvaranjem. Dakle, pogled umjetnika uvijek je stvaralački i ispitivački, dok ne-umjetnik pasivno usvaja građu svjetova te nema poriv za kreativnim reagiranjem – stvaranjem. To je tek moja subjektivna interpretacija jedne mogućnosti razlikovanja.

Koja bi onda bila funkcija umjetnika danas, a koja je bila nekad? S obzirom na kontekst vremena, sistem, stanje u društvu?

Umjetnik je danas senzibilno biće koje u informatičkom dobu iscjeljuje prostorne fenomene – u sferi duhovnog djelovanja. Umjetnik danas daje i izražava dijagnoze, ali i prognoze. Stvara bitne relacije u osmišljavanju i kreativnom produhovljivanju svjetova u raznim medijima. Super-subjektivizam i relativizacija umjetničkih poetika je super, odnosno živimo u dobu u kojem je otvoren portal obilja mogućnosti oblikovanja umjetničkih vizija (i provizija). Prije je uloga umjetnika bila određenija u smislu pozicioniranja i vrednovanja u odnosu na artizam, vještinu i specifičnu ulogu u odnosu na ponudu i potražnju, u sferi ekonomskih varijabli. Sada je vrijeme kada umjetnik napokon može živjeti svoje proročanstvo u sferi informatičkih i medijskih mogućnosti, u raznim poetskim vizijama i vizurama, što ne znači da i živi (materijalno/fizički) od svoje umjetnosti… no, umjetnik danas spašava metafizičku i duhovnu dimenziju u statistici slobode.

Po čemu se Vi sami, umjetnički ističete? Na koje načine ostvarujete konceptualno u svojoj stvaralačkoj djelatnosti – u pisanju, slikanju, performansu?

Konceptualnog umjetnika razlikuje to što je otvoren za stvaranje u svim mogućim medijima i što uglavnom, može (ali ne mora) pojmovno artikulirati svoju umjetničku misiju. Konceptualnom umjetniku osnova je energetsko-idejna forma koja se kroz dugi proces kristalizira u estetsku kategoriju u specifičnom mediju. Dakle, osnovna je razlika sam koncept, plan ili vizija koja (barem u mojem slučaju) stvara život kroz objavu umjetničke vizije. Konceptualno je ostvareno na taj način, da u svojem sveukupnom stvaralačkom bitku živim apsolutnu sintezu umjetnosti/života. To je svojevrsni artistički religijski proces. Dakle, kao samosvjesni, permanentni, energetski performans, kao Organizam žive umjetnosti, u svojem djelovanju ujedinjujem medij pisanja, slikanja, performansa te ostalih vidljivih i nevidljivih medija. Konceptualno je ostvareno kroz objavu, stvaranje i svjedočenje.

Andrej Zbašnik, Super selfie autoportret odnosno Invazija istine, 2023.

Koja je po Vama uloga ili pozicija performansa? Je li performans zapravo ta sinteza umjetnosti kojoj težite?

Unutar proširenog konteksta pojmovne progresije, svaki medij/pojam/entitet može biti nadređen svakom drugom pojmu, ali rekao bih da je upravo performans medij koji nekako najčišće u sebi ujedinjuje izražajne mogućnosti drugih medija. Na kraju sve postane performersko svjedočenje i svjedočanstvo.

S obzirom na Vašu tendenciju progovaranja o jezičnoj (ne)mogućnosti spoznaje, pokušava li teorija (umjetnosti) generalizirati, pa i ograničiti, individualne mogućnosti poimanja/spoznaje djela?

Teorija je progresivno i evolucijski otvoreno polje tumačenja i stvaranja pripovijesti o spoznajnim dimenzijama djela. Ovisi o teoriji koje gabarite i granice u odnosu na jezik i tumačenje u sebi sadrži. Dakle, jezične matrice su uvijek neka vrsta graničnog iskustva. Teorijska pozadina je potrebna radi lakšeg razumijevanja u odnosu na kontekst (jezični, strukturni, povijesni, sociološki, psihološki, radi postizanja lakše i u sebi smislenije komunikacije), ona je ključ lakšeg razumijevanja u odnosu na fenomen jezične armature i poznavanja medija, ali upravo su individualne interpretacije bez obzira na ovdje navedene ključeve/portale, ono što djelu daje nove dimenzije, što ga evolucijski proširuje i daje mu hranu za rast.

Andrej Zbašnik, Konceptualni projekt Organizam žive umjetnosti, 2024.

Kako objasniti ili prenijeti spoznaju u potpunosti?

Na ovo pitanje odgovorit ću aksiomom iz svog neobjavljenog djela „Pojmovni um“ kao uvid u lakše razumijevanje poetsko – filozofske teorije spoznaje:

 Postoje dimenzije/svjetovi koji su onkraj pojmovnog zahvaćanja i bilo kakve strukture „pojmovanja.“ U suštini, nepojmljivost je jedina garancija izvora tajnih znanja. Jezične pojmovne tautološke matrice samo su jezični modeli koji dio (tajnih znanja) pretvaraju u identifikacijski kod/sustav/interpretaciju. Svaki um; (pojmovni, likovni, glazbeni, matematički, itd.) strukturiran je i oblikovan svojim jezikom. Jezik pojmovnog uma su pojmovne konstrukcije. Sve što je stavljeno u pojam, samo je specifična pojmovna/jezična forma/sadržaj koja ništa ne izriče o biti/bitku/biću/stvari, izvan pojmovne tautologije. Apstraktne pojmovne formulacije poput istine, ljubavi, i konkretne pojmovne formulacije, poput nož, kruh, ne izriču ništa izvan pojmovnih determinanti tih formulacija/stanja. Pojmovi izriču samo modele, poetske i znanstvene koncepte koji su samo jedna specifična konstrukcija subjektivne (pri)povijesti određene egzistencijalne matrice, u smislu stvaranja i interpretacije modela.

Smatrate li da je slikarstvom jednostavnije predočiti ideje i potaknuti složenije misaone procese, nego što je riječima?

Smatram da svaki medij stvaranja poruka, informacija u bilo kojem energetskom obliku, sadržaju, formi i frekvenciji, ima svoje specifičnosti i kvalitete u odnosu na drugi medij. U mojoj stvaralačkoj umjetničkoj praksi slika i riječ su usko povezane. Slika može jednostavnije i energetski ekonomičnije izraziti krajnosti i beskrajnosti, dok riječi mogu slojevitije. Uvijek unutar hiperhermenutičkih mogućnosti i poetske neiscrpnosti. Dakle, slikarstvo možda jednostavnije predočava apstraktne i složene ideje, ali riječi omogućuju sažetiju interpretaciju u odnosu na kod razumijevanja. Dakako, ljepota slike i je u tome što se ne mora nužno potkrijepiti riječima, niti bilo kojim pojmovanjem.

Andrej Zbašnik, 2014.

Na čemu trenutno radite i koji su Vam planovi za budućnost?

Konstantno, stvaralački radim na procesu spoznavanja svega što Ja – jesam i Ja – nisam. Paralelno radim na nekoliko projekata u formi pojmovno-spoznajnog procesa, pisanja. Slikanje i permanentni energetski performans, moja su svakodnevna egzistencijalna praksa putem koje spoznajem svjetove. Planovi su intenzivnije stvaranje, korektnije, sažetije i konkretnije pretvaranje vlastite egzistencije i esencije u duhovni element Organizam žive umjetnosti na svim i u svim egzistencijalnim i esencijalnim razinama. Jedan od planova je i razvijanje strateškog plana za intenzivnije pretvaranje estetike u ekonomiju.

Naslovnica: Andrej Zbašnik, autoportret, 2019.

#Andrej Zbašnik #konceptualna umjetnost #performans #Poeme o rosi čudnovatog beskraja