Otac Angele Davis je bio pastor Episkopalne crkve, gdje je i krštena, a ona je u mladosti postala komunistkinja i to ostala u starosti (danas ima 80 godina). Rođena je 26. siječnja 1944., dakle, na samom početku znaka Vodenjaka, kojega odlikuje humanost, inteligencija, originalnost mišljenja, pomaganje drugima… „Ljudi rođeni pod ovim znakom gledaju na svijet kao na mjesto puno mogućnosti. Osjećaju se dobro u grupama i zajednicama. Društveno su orijentirani pa dosta toga rade za dobrobit zajednice. Zbog želje za slobodom govora i jednakošću uvijek nastoje osigurati slobodu govora i kretanja kako sebi tako i drugima. U svakom trenutku su spremni preokrenuti svoj život. Neovisno o tuđem mišljenju i prihvaćanju spontano izražavaju svoju jedinstvenu sposobnost“.
I otac Alice Coopera je bio pastor, a on je, još kao mladić, postao ekstravagantnim kumom shock rocka („Fire“, „School’s Out“, „Billion Dollar Baby“), prskajući publiku krvlju, otkidajući glave lutkama na pozornici, nastupajući sa zmijom oko vrata itsl. Četiri godine mlađi od Angele, dijeli s njom isti znak zodijaka. I ove godine se kandidirao na američkim predsjedničkim izborima, a geslo kampanje mu je: „I am A Troubled Man For Troubled Time“. Davisova je pak dva puta bila kandidatkinja za vice-predsjednicu USA, 1977. i 1980. (kada je dobila 0,02% glasova). Naravno, to je dio američke kulture slobode izražavanja i djelovanja, koja omogućava sudjelovanje i takvim ekscentricima, poput njih dvoje, sudjelovanje u političko-medijskom šouu, a zna se – american show must go on!
Angelu i Alicea povezuju očevi pastori s još četvero velikana: Nietzscheom, Bergmanom, Angelom Merkel i Van Goghom, čiji očevi su također bili pastori. A njima moramo pridodati Karla Marxa, kao rabinovog sina. Oni su se svi radikalno emancipirali od autoriteta očinskih figura i njihovih religija, da bi kasnije i sami postali autoriteti na drugom polu duhovnog polja: that’s the way it is. Davisova je među njima jedina crne boje kože i komunistkinja (Marx, držim, nije bio komunist kao što ni Isus nije bio isusovac). S imenjakinjom Merkelovom čini ženski par u ovom sedmercu povijesnih veličina.
ESTETIKA I POLITIKA
Svi iz te petorke imaju markantna, prirodno već stilizirana lica: velikim brkovima – Nietzsche, dugom bradom i kosom – Marx, frizurom – Angela, riđom kosom i bradom – Van Gogh i dugom kosom te velikim, špicastim nosom – Cooper. Kao takva, ta su lica bila veoma pogodna za daljnju stilizaciju, sve do ikonične jednostavnosti i ekspresivnosti, pa ih je lako bilo popularizirati plakatima i posterima, majicama i bedževima te ih, na koncu konca, u takvom obliku i prodati. „Naša civilizacija funkcionira tako što upija sve suprotnosti i ekstravagancije u sebe pa je u stanju sve prodati kao proizvod koji je potom čini još bogatijom i jačom“.
Ona poznata fotografija Che Guevare je u tom smislu najpoznatiji primjer, a on je planetarno najpopularniji lik: evergreen. Dok postoji nepravde na svijetu, dotle će mladi buntovni ljudi nositi majice s Cheovim likom. Kad sam ja bio mladac, tri su ikonična lika – kao znaka otpora i borbe – dominirala svjetskom vizualnom kulturom: Guevara, Angela Davis i Malcolm X. Čim sam prvi put vidio njenu crno-bijelu fotografiju u novinama, ona je neizbrisivo pečatirala moju svijest i podsvijest: s onom ogromnom, zaobljenom afro-frizurom, jednostavnih i markantnih crta lica i s tom aurom „svetice“ anti-rasističkog pokreta. Intelektualna crna pantera! A ja sam uvijek osjećao slabost prema crnim mačkama, još veću kad su inteligentne, hrabre i obrazovane. Kada je, nešto kasnije, počela nositi naočale, njena (politička) erotičnost mi je postala još veća. Zato i danas kažem svakoj tog tipa (ako joj dioptrije nije pre/velika) da ni ne pomišlja na kontaktne leće: „I kad si gola, ti još imaš nešto za skinuti“. To me samoistraživanje dovelo do možebitnog izvora takve sklonosti, na što me je uputio film „Cat people“ Paula Schradera, a kasnije sam odgledao i njegov crno-bijeli izvornik, u kojemu je cat femme fatale – Srpkinja!
Bila su to takva vremena, 60-e: hipiji, studentski nemiri, kontrakultura, pokret za građanska prava, Crne pantere, Martin Luther King, borba protiv rasne segregacije… Vladajući duh vremena je puhao diljem planete, kako je htio, pa su njegove vibracije djelovale i kod nas, u našim malim perifernim sredinama. Biti tada adolescentski otvoren za njegove utjecaje značilo je emotivno i estetski dati se formirati iznutra. Tako naštimani smo se osjećali dijelom svijeta, kako po pitanju kritičkog mišljenja tako i po pitanju ukusa i sklonosti. Mladost se oblikuje dok je vruća i ono što tada primimo u sebe izaziva nam najintenzivnije doživljaje i potiče najveće zanose, koji nam sagore najviše energije (a nje tada ionako imamo za izvoz). Sve što dođe poslije nema tu pokretačku snagu: dok je za druge i mlađe nešto vatra, za nas je tek vatrica i oko nje ne možemo plesati plemenski ples.
Iz tih mladenačko estetskih razloga se nisam mogao paliti na Milku Planinc i Savku Dabčević pa ne bih nikada potegao iz Splita u Zagreb da ih čujem i vidim. Isto, naravno, vrijedi i za Angelu Merkel. To govori i o mojoj političkoj nezrelosti ali šta ću –nobody is perfect, a moj je trigger i dalje estetsko-erotične naravi. Po estetskim kriterijima još uvijek biram političke kandidate pa je to razlog zašto ni u ludilu ne bih mogao glasati za Bartulicu ili Glavaša npr. Nedavno sam pročitao Nietzscheovu misao da su naši etički izbori estetski uvjetovani: „Tko ubije žohara – dobar je, a tko ubije leptira- zao je“. Drugim riječima, prvi je heroj, a drugi zločinac. Od tada sam u miru sa sobom i po tom pitanju: ne mogu ubiti leptira.
VANJŠTINA I NUTRINA
Bio sam jednom na Subversive Film Festivalu, prije 10-ak godina, i tom sam prilikom upoznao Mišu Devčića, njegova idejnog oca i organizatora. Sada mogu reći da je on naša, muška verzija Angele Davis: oboje su posijedili, ali i dalje ista vatra gori u njihovim glavama. Tada sam pokušao upratiti što sam mogao više filmova i popratnih programa, što me redovno dovodi do prezasićenosti i prateće joj frustracije: manje je ipak više. Ovaj put nisam ni pomislio tako nešto već sam odlučio da dođem samo na njegov završni događaj: predavanje Angele Davis, koje se zbog velikog interesa održalo u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski, a ne u kazalištu Gavella, kako je bilo predviđeno.
Moj motivi? Prvi: ovo je posljednja prilika da je vidim i čujem u živo. Drugi: nisam za nju čuo, a niti na nju pomislio, najmanje par decenija: potonula mi je bila u zaborav (kao i još neki likovi i događaji) pod bujicom novih likova i događaja na političko-medijskoj sceni, naročito ovoj domaćoj, zatvorenoj za neka zbivanja i njihove nositelje iz svijeta. Treći: želio sam sresti neke stare prijatelje/ice i s njima obnoviti sjećanja iz studentskih dana. Četvrti motiv je bio praktično-tehničke naravi: morao sam doći po muzičku liniju iz 70-ih, za CD i kasete, da bih mogao opet slušati dobru muziku s onim dobrim starim zvukom. I peti, najvažniji motiv je bilo pitanje što ću doživjeti i kako ću se osjećati suočen s tolikom vremenskom razlikom u liku Angele Davis onda i sada.
Vanjska razlika je, naravno, velika: ona je sada vitalna starica od 80 godina ali ta je starost iz kategorije „Rolling Stonea“: i ona je na turneji i izdaje nove knjige, kao oni albume. Zadnji naslov, preveden i kod nas, glasi „Sloboda je stalna borba“. Jedan od njenih trajnih političko-aktivističkih stavova je naslov Huelbeqeova romana „Širenje područja borbe“. Borbe protiv rasizma, seksizma, imperijalizma: neprijatelji su joj isti kao u doba mladosti, a listi je pridodala još nekoliko njih, na prvom mjestu su antimigracijska politika i G4S – najveća privatna zaštitarska grupa na svijetu, koja desetljećima profitira od tehnologije kažnjavanja i zatvaranja. „Sigurnost je – kako kaže – postala zlatna poluga kapitalizma jer se sigurnost dobro naplaćuje“. Američki zatvori – ona tvrdi – čine ekstremno profitabilan sektor za privatne zatvorske kompanije koje tako ostvaruju maksimalnu financijsku dobit.
Vjerna svojim idealima i načelima iz doba mladosti i početaka društveno-političke borbe, vjeruje da je u budućnosti društvo bez zatvora realno moguće. Ogromna većina ljudi će tu njenu vjeru, u startu, odbiti kao utopijski san, ali Davisova pri tomu misli na transformirano društvo, čija pokretačka snaga su ljudske i društvene potrebe, a ne profit. Svjesna da neće takvu promjenu doživjeti za života, ona svoje vjerovanje – uz sav angažman kojim ga prati – projicira u dalju budućnost i poziva sve da, u svojim angažmanima i politikama, izađu iz uskih vremenskih okvira i misle na naredne generacije. Njene kritičke opservacije o suvremenom društvu, utemeljene u njenom temeljitom obrazovanju i dugogodišnjoj političkoj praksi, drže (vatrenu) vodu jer su direktne i jasne u prokazivanju strukturalnih slabosti i nepravdi vladajućeg sistema: „ zatvaranje kao strategija otklanjanja dubljih društvenih problema kao što su rasizam, siromaštvo, nezaposlenost, nedostatak obrazovanja, nepostojanje besplatne zdravstvene skrbi itd„.
ISTOK I ZAPAD
Jednom komunist, uvijek komunist: vjerojatno će tom jednom rečenicom neki otpisati sve Angeline izgovorene i napisane rečenice. Ona je pak američku Komunističku partiju napustila 1991. ali je ostala – kako sebe definira – marksistica, feministica, politička aktivistkinja, filozofkinja, autorica, queer. Iza sebe ima jedan heteroseksualni brak koji je trajao od 1980. do 1983., a 1997. se outala kao lezbijka. Njenom moralno-političkom profilu (da prigodno i ironično upotrijebim tu sintagmu iz bivše države i sistema) pridodat ćemo još nekoliko biografskih činjenica, koje će dodatno pojačati njenu diskvalifikaciju u očima vladajuće većine. Dobila je tri počasna doktorata: u Moskvi, Taškentu i Leipzigu. Sovjetski savez joj je dao Lenjinovu nagradu za mir, a ona ga je dosta čvrsto branila do kraja, što joj je doma donijelo nove nevolje pa joj tako npr. FBI zaplijenio doktorsku disertaciju. U Berlinu je, studirala filozofiju (Kant, Hegel, Adorno), poznavala je i učila kod Herberta Marcusea, najpoznatijeg i najpopularnijeg predstavnika Frankfurtske škole. Susrela se srdačno i s Erichom Honeckerom 1972. a iste godine i s Castrom na Kubi.
To nije sve, a već samo ovo je dovoljno da je se spali kao „crvenu vješticu“, zar ne?! Direktor J. Edgar Hoower je 1970. stavlja na listu 10 najtraženijih bjegunaca, a u bijegu je bila zbog optužbe da je bila (davanjem oružja) suučesnik u ubojstvu. Provodi preko godinu dana u zatvoru. Diljem Amerike i svijeta niču mnogobrojne grupe podrške koje traže njeno oslobođenje, „Rolling Stonesi“ joj posvećuju pjesmu „Sweet Black Angel“, a John Lennon i Yoko Ono pjevaju o njoj i za nju u pjesmi „Angela“. Poslušao sam obje i nisu nešto: angažirane jesu, ali muzički vrijedne nisu. Puno je bolja pjesma „Angela Davis“ njemačkog kantautora i aktiviste Franza Josepha Degenhardta. Ukratko, 1972. Davisova je oslobođena, vraća se na posao profesorice na univerzitetu Santa Cruz u Kaliforniji, gdje je nakon mirovine 2008. – profesor emeritus. I na koncu, nakon ovog skraćenog pregleda njene biografije i akademske karijere, jedna pikanterija: 2020. je magazin „Time“ svrstava među 100 najutjecajnijih ljudi svijeta.
Dok sam saznavao ove podatke, nisam mogao ne odati respekt prema američkoj demokraciji i pravosuđu: iako komunistkinja dugi niz godina i žestoka kritičarka američkog društva, ovu ženu je sistem, kojemu je ostala trajni oponent, adekvatno honorirao brojnim počastima. Is it trullly West Side Story?! S druge strane, da je bila akter East Side Story da li bi bila uopće živa pa onda i javno djelatna i uvažena?!
Takve osobe poput nje društvo i njegove institucije najčešće stavljaju u ladicu „kontroverznih“. Oko njih se uvijek diže, manja ii veća prašina jer oni trče do kraja svoju životnu trku, ma koliko ona bila zavojita i koliko skretanja imala. Takve osobe su rijetka pojava u svijetu, pogotovo današnjem, kada se identiteti lako i brzo mijenjaju kao što se kod nas lako i brzo kupuju diplome. Angela svoje nije kupila, kao što svoju vokaciju – od kada se odazvala njenom pozivu – nije iznevjerila. Dakle, šešir dolje! Dok sam se približavao dvorani Lisinski, pitao sam se da li ću se možda razočarati njome kada je uskoro budem čuo i vidio. U svakomu od nas, čini mi se, postoji jedna škrinjica u kojoj čuvamo uspomene iz djetinjstva i mladosti, pazeći pomno da ih nikakvo novo iskustvo i saznanje ne okrznu. Ali ako sam onda, kao mladac (koji više osjeća nego što misli i više gleda nego što vidi), njome bio očaran, zar nije krajnje vrijeme da se u nju raz-očaram!? No, to se ipak nije dogodilo jer je, u međuvremenu, i moja kosa od izrazito crne postala siva. Pa sam njeno predavanje slušao pretežno zatvorenih očiju.
Ja ionako vidim ušima. Vidio sam tako konkretnu, stvarnu osobu koja ima još svima nešto reći jer je svojim životnom borbom i postignućima stekla neupitni kredibilitet. I dalje je zvijezda, ali ona koja se polako gasi kao svijeća koja osvjetljava naš mrak. Nekada je bila buktinja, živa vatra na kojoj ste se mogli opeći, ali tko takav nije bio u mladosti, da li je uopće ikada bio mlad?! Govorila je najviše o Gazi i borbi palestinskog naroda te nas je pozvala na minut šutnje za stradale. To je bilo tek treći put, od listopada 2023., da sam čuo nekog živog s ovog prostora (ne računajući medije) da uopće spominje Gazu. A bio sam posvuda, u raznoraznim društvima i na mnogim mjestima, riječ Gaza sam čuo samo dva puta: za jednim šankom u Splitu oko ponoći i na jednoj splitskoj plaži, od jedne starije žene koja je komentirala novinski članak s prijateljicom.
Zagrebačka publika, mahom mlađi ljudi, srdačnim i toplim pljeskom su nagrađivali njene poante, a i postavljali joj pametna i ozbiljna pitanja, na tečnom engleskom. To ipak pobuđuje stanovitu nadu u našu veću slobodu i odgovornost, bez kojih ni ne može biti bolje budućnosti. Kao što ni ne može doći do njenog ostvarivanja bez prihvaćanja vlastite, individualne i kolektivne, prošlosti i pomirenja s njom, kao vremenskog mjesta iz kojega – kakvo je da je – krećemo prema budućnosti. Sadašnjost je most koji spaja te dvije vremenske obale, a mostovi se grade, ne ruše se. Neki ljudi, poput Angele Davis, imaju taj dar i tu karizmu da potaknu ljude dobre volje na tu mostogradnju i da ih motiviraju na trajnu borbu za slobodu. Ona je proširila moje osobno područje te borbe pa sam iz Lisinskoga izišao blažeg osmijeha od onog s kojim sam u dvoranu ušao da je čujem i vidim.
Valjda zato što sam, između njenih rečenica, čuo i glas svoje mladosti: nije me prekoravala, a ja nju nisam kritizirao. Pomirili smo se.
