„Poezija se nalazi između dvoje ljudi, a ne između dvije stranice.“ riječi su pjesnika Franka O’Hare. Da je zaista tako uvjerile smo se kolegica i ja kada smo 21.siječnja u večernjim satima posjetile CeKaPeovu Zimsku radionicu pisanja, održanu u Dvorcu Stara Sušica. Dočekala nas je radionica poezije u vodstvu Fride Šarar, a istovremeno su zvuci klavira dopirali iz obližnje prostorije gdje se odvijala tonska proba Biografije ptica, performansa koji je oživio spomenutog O’Haru.

U tom spoju riječi i zvuka razgovarala sam s autoricom performansa, dramaturginjom Ninom Bajsić, koja je istaknula kako se i sam performans bavi suodnosom poezije i glazbe:

Večerašnji je performans, autorski rad glazbenika i dramaturga Vida Hribara, glumca Silvija Mumelaša i mene, nastao 2022. godine. To je neka vrsta nastavka moga diplomskog istraživanja u kojem sam se bavila „izvedbenim“ u poeziji, točnije, pitanjem zbog čega se poezija treba događati u susretu s publikom, odvijati u komunikaciji, a ne držati u zbirkama. Silvio igra pomalo isfrustriranog glumca koji misli da se s poezijom može više od čitanja, igra se s muzičarem i istražuje varijante izvođenja pjesme. Prikazane su biografske crtice iz života raznih pjesnika poput Johna Keatsa, Franka O’Hare, Adama Zagajewskog…

Radionica je krenula 19.siječnja, a u tom su razdoblju polaznici vrijedno radili na razvijanju književnih konvencija, razumijevanju književnih postupaka i realizaciji. Od Davora Fadića, jednog od polaznika radionice koju vodi Milica Vučković, saznala sam na koje načine pristupaju obradi romana:

Treći put sam ovdje, ovoga puta na radionici romana. Koncept radionice svodi se na razgovore, vježbe, zadatke. Bavimo se postupcima poput razvoja dijaloga u djelu, uvođenja likova, oblikovanja konteksta radnje, opisa naratora, unutrašnjeg svijeta likova, oblikovanja dramatičnog doživljaja…Pišemo na određenu temu, čitamo i međusobno komentiramo. Tu su, naravno, uključeni i komentari mentorice.

Nadodaje kako je veličina grupe na radionici od velikoga značaja, jer:

Nas je sedmero u grupi i individualni pristup omogućuje mentorici da se posveti svačijim potrebama, pristupi im na kvalitetan način.

Svoje iskustvo podijelila je i voditeljica radionice romana, Milica Vučković, koja dolazi iz Beograda gdje je diplomirala i doktorirala na Fakultetu primijenjenih umjetnosti te je višestruko nagrađivana autorica, poznata po romanima Boldvin i Smrtni ishod atletskih povreda. Ističe kako je zbog regionalne prepoznatljivosti posljednjeg romana došla do CeKaPea:

Pri samome pozivu, bila sam pomalo iznenađena, no ako se baviš pisanjem, treba te sve interesirati, tako da sam pristala. Zaista, i meni je sve ovo dosta interesantno. To je recipročan odnos; polaznicima je interesantno učiti, raditi na zadacima, kao što je i meni zanimljivo promatrati ih i učiti zajedno s njima.

Neki polaznici imaju prethodno iskustvo u pisanju, no vjerujem kako imate i polaznike bez iskustva. Na koji način potaknuti kreativni proces i što za Vas predstavlja taj pojam?

Po meni, to je individualna stvar. Smatram kako je pojam kreativnosti precijenjen. Umjetnici koji sebe smatraju izvanredno kreativnima, jednostavno imaju taj neki luksuz da se bave umjetnošću. Zapravo cijeli naglasak treba biti na autentičnosti (to je već dovoljno kreativna pojava sama po sebi) koju svaki čovjek posjeduje. Ovdje na radionicama su, primjerice, ljudi koji pišu, a nisu dovoljno sigurni u sebe, „jesu li dovoljno dobri“ u pisanju. Koliko i na koji način možemo biti „dobri“ u pisanju? Ovdje ću povući paralelu između likovnog, vizualnog izražaja i književnog odnosno jezičnog izražaja – svatko ima svoj rukopis koji je autentičan, kao što svatko od nas ima svoju viziju svijeta. Način na koji vi vidite svijet oko sebe, za koji mislite da se podrazumijeva, čini vas pojedincem i autentičnim. Pojedinac treba podijeliti tu viziju, to samo, već je kreativno i inspirativno. Zato pišemo, zato slikamo.

Biste li podijelili neke od zadataka koje smatrate posebno interesantnima i dosad ste ih odradili?

Primjerice, bavili smo se inspiracijom – interesantni fenomeni, lako se prenose. No, što je s običnim pojavama? Kako ćemo njih učiniti zanimljivima? Imali smo zadatak pisanja o jutarnjoj rutini gdje se ništa ne događa te smo pokušali jednu takvu situaciju učiniti interesantnom, na razne načine, bilo preko naslova ili drugih postupaka. Imali smo zadatak i s karakteriziranjem likova; gdje je trebalo napisati priču o jednom od kolega, ali bez direktnog opisa vanjštine. Polaznici su imali cijeli dan za analiziranje i praćenje svoga lika, trebali su uočiti njegove karakteristike i manire odnosno uvidjeti što je ono što je bitno – po čemu se ističe. Na samome kraju, dok smo čitali opise, nama ostalima bilo je teže zaključiti o kome se radi, dok se opisivani lik, odmah prepoznao.

Mala ste grupa, primjećujem kako vlada posebna atmosfera, gotovo prijateljska, unatoč tome što se znate samo nekoliko dana?

„Znate, svatko je došao s nečim drugim i po nešto drugo – izražena su, i jaka, terapeutska svojstva radionica, pored ovih tehničkih i interesnih. Ljudi pisanjem prolaze kroz osobne procese, zaključila je Milica.”