Baletni diptih dvojice umjetnika, Wayna McGregora i Massimiliana Volpinija, premijerno je izveden u Zagrebu 15. ožujka, a sinoć ga je zagrebački ansambl izveo na pozornici HNK Ivan pl. Zajc. Riječ je o dva vrlo različita baleta – dok McGregovorim baletom dominira dinamičan pokret tijela, u Volpinijevom baletu naglasak je na atmosferi kroz minimalistički pokret. U Zagrebu je premijera doživjela veliki uspjeh, što je, sudeći po brojnim ovacijama gledatelja, i u Rijeci bio slučaj.
Wayne McGregor i balet „Dyad 1929“
Wayne McGregor, rezidencijalni koreograf Kraljevskog baleta i jedan od najtraženijih svjetskih suvremenih koreografa, 2009. došao je u Australski balet kako bi napravio prvi dio diptiha; „Dyad 1929“ za tu baletnu kompaniju. Snaga plesača koji su dočarali McGregorove munjevite zaokrete i trzaje u posve monokromatskoj scenografiji koju je kreirao s Lucy Carter izazvali su oduševljenje, a mediji su balet proglasili monumentalnim klasikom. „Dyad 1929” predstavlja jedinstvenu kombinaciju pokreta, glazbe i tehnologije koja izaziva tradicionalne granice suvremenog baleta. Balet se oslanja na slavnu baletnu trupu „Ballet Russes“ i njihovog umjetničkog voditelja i mecenu Sergeja Djaghiljeva te na njihov doprinos umjetnosti u širem kontekstu. Trupa je djelovala od 1909. do 1929. godine obilježivši prva tri desetljeća baletne umjetnosti i unoseći revoluciju u shvaćanju baleta. Iako nije riječ o narativnom baletu, ples, scenografija i glazba Stevea Reicha, sadržavaju tragove stila u duha Ballet Russes koji već desetljećima inspiriraju umjetnike diljem svijeta. Naziv samog baleta sugerira dvojnost ili paralelizam, potiče gledatelje na razmišljanje o temama dualnosti, suprotnosti i paralelnih stvarnosti koje su duboko usađene u ljudsko iskustvo. Jedan od najupečatljivijih elemenata ovog baleta je glazba Stevea Reicha, čiji ritmički i repetitivni obrasci stvaraju atmosferu hipnotičke energije. Reichova glazba, koja se često koristi u suvremenom plesu zbog svoje minimalističke strukture, savršeno se uklapa u McGregorov eksperimentalni pristup pokretu. S druge strane, McGregorova koreografija otkriva duboke slojeve ljudske dualnosti kroz apstraktne i izazovne pokrete. Plesači izvode kompleksne sekvence koje istražuju kontraste i paralele, stvarajući dinamične interakcije između pojedinaca i grupe. McGregorova inovativna upotreba tehnologije dodatno obogaćuje izvedbu, stvarajući prostorne i vizualne efekte koji produbljuju emotivni doživlj
Massimiliano Volpini i balet „Light Through the Fingers“
„Tijekom godina, sve sam skloniji uklanjanju svega što je višak, da olakšam, ogolim, da pronađem potrebnu gestu. Taj osjećaj ravnoteže koji se javlja jest filozofija mojega cijelog opusa, ravnoteža između klasičnog i suvremenog, između geste i plesnog koraka, između fizičke snage i sanjarske vizije, između razuma i instinkta. U nijansama boja i na mjestima gdje svjetlo susreće tminu, ondje leži značenje mojeg rada“ izjavio je Massimiliano Volpini. Prva inspiracija za balet bila je pjesma indijskog pjesnika Rabindranatha Tagorea „Strpljenje“. Na glazbu makedonskoga skladatelja Marjana Nečaka, koreografija predstavlja baletno putovanje u žensku psihu. Koreografija nije narativna kako bi publika mogla osjetiti emotivno i duhovno putovanje žene i njezinog voljenog prema konačnom slobodnom i svjesnom stanju uma.
Istaknuta fotografija: DYAD 1929: Hinako Shinzaki, Miruna Miciu, Elizabeth Maria Anderson, Helena Troha, Cristiana Rotolo i Lucija Radić Palinko; fotografija: HNK Zagreb
#balet #baletni diptih #Dyad 1929 #HNK Zagreb #Light Through the Fingers
