Kriju li se iza imena što ostaje nakon čovjeka tek puke činjenice o datumu rođenja i smrti, završenim školama, karijernim postignućima, nagradama i priznanjima ili nam ono najvažnije zaiskri kao zbir nekoliko detalja, dvije tri slike i lijepa uspomena?
Meni je ovo potonje.
Mislim na odlazak čovjeka koji je volio biti slikar i fotograf s gitarom. Gitara je uglavnom tamo negdje, u drugoj sobi. Da se donese ili ne donese među ljude? Zavisi. (Nepredvidivo je kod Blaža.)
Životopis kaže da je Blaž od ranih 80-ih izlagao je po cijelome svijetu, da je bio produktivan i prilično samozatajan (htio je biti otvoreniji, direktniji, grublji…). Osobitost su mu bili brojni ciklusi traženja rajske zemlje prizorišta (ponajviše mediteranskog i mora u cjelini), unutrašnji nemiri, različiti slikovni jezici, različiti formati slika i fotografija. Ali sva ta obličja povezuju aluzije, pejzaži, kolaži, poetika, boja, horizonti, nepreglednost. Pa čak i nepreglednost sadržaja neke usputne sitnice.
Odlazak ostaje zasjenjen šturom medijskom administracijom rutinskog brisanja još jednog među licima na skupnoj fotografiji generacije. Kratka biografija baca sjenu na karakter crno bijelog portreta (malog formata). A meni se eto čini, da bi uvećana, ta fotografija rekla više od popisa stvari koje se obave u životu kao zadatak, ili barem kao traganje za zadatkom autentičnog samoodređenja.
Pomalo sramežljiv osmjeh. Cinizam i ganutljivost (skupno) duboko ispod površine pomalo stisnutog pogleda. Hedonizam i grintanje. Priroda i gradski beton. Motivi sjena, motivi mora… A od svega mi (upravo nalik tom Blaževom portretu) ostade u sjećanju jedna među mnogim izložbama njegovih slika kojima sam svjedočila, uključujući i sve one neizložene, stisnute slike u pokušajnosti da žive među stvarima uvijek tijesnog ateljea. Izložba se zvala „Mogućnost otoka“. Naslov te izložbe citira (slikarski sklanja, parafrazira) naslov romana Michela Houellebecqa. Negdje među prvih pedesetak stranica te knjige, pisac nas u svome ciničnom stilu pita: „Tko od vas zaslužuje vječni život?” Stotinjak stranica dalje izgovara meko: „Svako živo biće, dakako, zaslužuje suosjećanje zbog same činjenice što živi, jer to znači da je izloženo bezbrojnim patnjama (…) Unatoč svima onima koji su naposljetku svladani i unatoč njihovu izrugivanju i kreveljenju, nisam mogao ne priznati: doista je golema i divna snaga ljubavi.“ I što je ovdje bitno osim uvjerljive i nerijetko uvredljive domišljatosti razuzdanog cinika koji se odrekao svega, ali ne i ljubavi?
Bitno je to da se nakon čovjeka, sve, baš sve može kao težak kamen baciti u more da bi potonulo, otvorivši potom piruete rezonantnih krugova na vodi, iluziju (ili mogućnost) otoka. Tako se opet rađa novo kopno umjetničkog iskustva, izopćeno iz stvarnosti obručem mora (tako je živio Blaž). Sinestezijska njegova suptilnost (slikanje glazbe, uglazbljenje mirisa, opip misli…) u kromatici i sadržajima otoka, navire u sjećanje, od potpune, asketske samoće u tvrdom rubu egzistencijalnog pejzaža, do slike na koju se možemo porezati ako ne pazimo… (što zbog njene ranjive ljupkosti, što zbog oštre gorčine).
Blažina je slikajući svoja mala kopna okružena sa savih strana zidovima na kraju i otišao. Pozdravljam ga s najdubljim pijetetom usputne prijateljice.
Naslovnica: Marijan Blažina, fotografija Bez naslova s izložbe „I feel with great certainty“, 2012.
#Marijan Blažina #Nataša Lah
