U četvrtak, 8. veljače premijerno je izvedena nova predstava Gradskog kazališta lutaka pod nazivom Bomboniera Variete. Predstava stvaranja slučajnosti djetinjstva pet likova isprepletena je s kultnom poviješću Rijeke, kroz igru, šalu i glazbu, po principu predmetno-glazbenog cabareta. Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović s publikom dijele svoje krhkosti i sjećanja čiju priču prate zvučni efekti, sjene na plafonu, lutke, igračke i kraljevstva dječjih snova.
Šaljivi početak predstave odmah je ustanovio komičnu i sentimentalnu atmosferu, pozivajući gledaoce na igru koja se odvija pred njima. Predstava nastavlja s rasplesanim performansom koji prikazuje rad u Riječkoj tvornici papira, koja se pretvara u tvornicu čokolade. Naime, publika je pozvana da određuje tok predstave tako što dobrovoljci okreću kotač s imenima likova i određuju priču koja slijedi. Pet prikazanih priča nastaje iz različitih bombonijera u kojima se nalaze sjećanja iz djetinjstva. Kroz pjesmu, ples i igru predmetima i sjenama, glumci prikazuju put kroz vrijeme, otvarajući svjetlosni portal sjena na plafonu sale gdje njihova dječja sjećanja zaživljavaju poetično; maštom glumaca gledatelji imaju priliku prošetati duhovitim ulicama, upoznati interesantne ljude i kulturnu povijest Rijeke.
Posebno upečatljivu ulogu u predstavi ima živo izvedena glazba, koju glumci stvaraju instrumentima i inovativnim korištenjem predmeta u kombinaciji sa svjetlosnim efektima, kako na plafonu, tako na bini i u publici, te i animacije na raznim podlogama. Pet isprepletanih priča, pet različitih perspektiva na Rijeku i pet izvrsnih glumaca, koji svoju pozitivnu energiju umiju prenijeti na čitavu publiku, od onih najmlađih do najstarijih.
Predstava je nastala u mjesec dana, kao totalna kolaboracija, a ukazuje nam na važnost zabave, kreacije i razmišljanja van postojećih okvira. Atmosferu smijeha i uživanja dodatno je obogatila i jasno prisutna pozitivna energija svih glumaca koji su se kroz rad na predstavi i sprijateljili, vidno uživajući u procesu kreacije i izvedbe.
Kako biva, nakon svake uspješne, a pogotovo nakon ovako poletno-šarmantne premijere, druženje se, uz još glazbe, nastavilo u predvorju kazališta. Zvucima harmonike, bas gitare, drvene kosti kao bubnja i improvizacijama sa žlicama, ovaj afterparty zadržao je prisutne još malo u atmosferi predstave, a slučajnosti su se nastavile događati, kako u muzici, tako na plesnom podiumu, u samim razgovorima i novim poznanstvima.
O procesu kreiranja predstave pričali smo i sa slovenskim autorom i redateljem Matijom Solceom.
Koja je bila tvoja inspiracija za ovaj rad?
-Inspiracija su mi igrači, prvi dan kad smo imali probu dobio sam neke impulse od njih, i druga je ovaj side specific što smo trebali raditi još 2020. godine, za Europsku prijestolnicu kulture. To je bila Bomboniera Variete, kao što se događalo u tom teatru prije 100 godina. Prije je bila menza policijska, Dancing bomboniera varijete, tako se i zvao taj teatar tamo, a bio je i kino Odeon, gdje su se igrali Western filmovi. Priče iz predstave su sve realne priče glumaca, zapravo su se desile. Poslije nam je dobro uspjelo izvući i priču grada, što zapravo i nije toliko kompatibilno jer glumci iz predstave zapravo nisu iz grada Rijeke. Ali, mislim da smo na kraju dobro to uradili, povezali osobne priče s pričom grada. Nismo bili baš pripremljeni kad smo došli, imali smo samo informacije o gradu, ali teško je raditi nešto kad treba ispričati kako, što i koje godine. Samim tim smo više radili parafrazu stvari, na primjer ratna priča jedne od junakinja iz predstave je samo parafraza rata, malo više su samo slike nego zapravo edukacijska informacija, nego je ispalo malo više prirodno, organsko. Ja sam isto radio vrlo organski, od priča koje su mi glumci dali. Kao priča o hrčku, glumac mi je rekao da mu je umro hrčak kad je bio mali, i poslije smo iz toga vadili kako ćemo dalje obrađivati to, ali se sve to desilo stvarno brzo. Nismo radili dugo, nismo razmišljali, samo smo radili i probavali. Mislim da je bilo stvarno jedno uz drugo, probe i stvaranje tema, zato što je malo teško kad dođeš bez teme, nije mi isprva bilo baš jasno u koji smjer ćemo ići i koja će biti najbitnija priča. Slučaj koji sam prvi put sada uveo u svoju predstavu je da stvarno ne znaš koja priča će biti prva, druga, treća. Na probama priča o hrčku se uvijek igrala posljednja, a jučer se desilo da je bila prva, i nitko nije shvatio što se kačilo.
Što je inspiriralo muziku i zvučne efekte koji su se stvarali na bini?
Zavisi, svaka predstava ima drugi mediji. Ovdje imam 7-8 medija i principa. Kad imaš sjene treba učiniti nešto kontra tome, da stvar ne ispadne sterilna. Kad je teatar analogan, da sve stvari i kad su snimane da su nekako vidne. Glumci nisu muzičari, ni ne pjevaju, ni ne plešu ništa, ali baš je super da smo s njima napravili zabavu i da su kroz ovaj teatar naučili pjevati. S tim da smo rekli kakvu prezenciju trebaju imati pa su oni pristupili drugačije kad su trebali samo pjevati. Mislim da im je ovom smislu teatar pomogao kao vrsta katalizatora, da su se opustili i napravili bend. Živi princip nije nov, kao u filmu kad se rade živi zvukovi. Svakome sam rekao s čim će biti, što će svirati i dao slobodu da rade sami, s temom na umu. Poslije sam došao, promijenio par stvari, pomogao s tim.
Kako je tekla kolaboracija u kreiranju predstave?
-Glumci su isto radili jako puno, ali ja sam u nekom smislu kao mali diktator, što se tiče ritma i ovih stvari, tako da imam jasnu predstavu kako stvar treba izgledati, ali otvoren sam za sve impulse. Sad je tih impulsa bilo baš puno i primao sam dosta. Što mi se sviđalo sam uzeo, što mi se nije svidjelo sam rekao da je super. Oni znaju da svaki put kada kažem da je super, da je u stvari stvarno slabo. Ali, bili su stvarno super, i oni su si napisali neke muzičke komade, ja sam samo rekao što trebaju upotrijebiti. Orlić je improvizirao tekst Bajadera, on je profesionalac i svakako sam uveo to što on zna raditi. Vidi se da je igrao u HNK, a ja to na početku uopće nisam znao, tek poslije dva tjedna sam to saznao, ali mi se sviđalo kakav glas ima. Svatko od njih ima nešto. David ima dobru improvizaciju, Petra ide na 150 posto, stvarno ima drive, Andrea je strašno netočna, a Tilen je moj student, njega znam već jako dobro, i svaki problem koji sam imao sam mu rekao i riješili smo. Imam ja svoje neke principe kako radim, ponekad ispadne da nemam pojma što radim ili obrnuto, ponekad izgleda kao da mi je baš jasno što radim, a zapravo nemam pojma što radim. Do sada sam režirao već oko 50 predstava, ali za mene je to stvarno intenzivno i sad sam mrtav.
Koliko dugo ste radili na predstavi?
-Radili smo mjesec dana, taman. Ekipu smo okupili prije, meni nije tako bitno. Mislim da mogu surađivati sa skoro svakim. Šefovi su mi rekli da je za mene najbolje da imam ovako fleksibilnu ekipu da možemo raditi kao ludi i odraditi puno za kratko vrijeme. Dan prije sam razmišljao da bih volio napraviti stvar koja uključuje cijeli teatar, ali možda je prekomplicirano. Svaki put kad radim, hoću napraviti nešto što ima neki efekt ne samo na glumce, nego i na publiku, vidim to kao neki sociološki proces. Više želim raditi neke eventove koji se više nikad ne ponavljaju.
Volio bih da ljudi u krugu Rijeke više shvaćaju koju moć daju lutke, ali ovaj način lutkarstva, – kad se ne upotrebljavaju same lutke, i da lutkarstvo nije nešto samo za djecu, već da je to nešto baš puno otvorenije od dramskog teatra. Da stvarno s lutkama možeš raditi sve, od drame, do plesa, do multimedije, sve su lutke. Mislim da u ovom mediju postoji stvarno puno neiskorištenog prostora za umjetnike. Baš zato toliko radim, jer ovo ne radi nitko. Budale.
Kako si odlučio baviti se upravo ovakvim teatrom?
-Roditelji su radili ovo. Poslije sam išao u Napulj i tamo radio comediu dell’arte. Tako sam naučio principe ručnih lutaka, naučio sam se ironiji i potrebi da čovjek uživa u onome što radi. U ovoj predstavi stvarno smo svi uživali i evo, sad sam žalostan što moram krenuti za Sloveniju.