Nedavno smo, po prvi put u više godina, posjetili Zagreb. I mislim da smo tek dolaskom u Zagreb shvatili do koje mjere smo se ove godine u Rijeci naviknuli na stanje stvari koje nikome ne bi smjelo biti normalno.
Naše reakcije na centar Zagreba nisu bile reakcije ljudi koji su proputovali 180 km sa zapada na sjever iste države, nego ljudi koji su upravo iz Bangladeša stigli u Europu. Nismo se mogli načuditi javnom prijevozu koji je vozio, tramvajima koji su na stanice u širem centru stizali svakih par minuta. Bez auta smo se mogli kretati gradom! Pješice! U Zagrebu, naime, postoje pločnici! Ti pločnici su široki, prohodni, ravni, po njima bez problema mogu proći dječja kolica. Veliki broj ulica u centru je u zadnjih godinu-dvije postao pješačka zona, i te ulice se sad uređuju kroz urbanističke natječaje. Na tim ulicama su postavljene klupe i velike tegle s cvijećem. Postavljena su stabla! Gdje god smo se okrenuli, nešto se zelenilo. Šetali smo velikim, lijepo uređenim parkovima u kojima niti jedno stablo nije bilo osakaćeno krivim obrezivanjem. Niti jedno. Znam da se Zagrepčani već dugo žale na loš odvoz smeća, i istini za volju vidjeli smo neke vrećice pored baja, ali to se ne može usporediti s ogromnim smetlištima kraj kojih tjednima prolazimo u samom centru Rijeke, koja smo prestali i primjećivati.
Ali ono što nas je najviše dezorijentiralo bila su dva ZET-ova električna autića koji su na raspolaganju građanima za besplatnu vožnju po pješačkoj zoni. Dijete nam se htjelo voziti, a vozači, koji su rekli da im je ionako dosadno jer ih nitko ne treba, ponudili su se da nas provezu kroz cijeli centar. Vozikali su nas od Gornjeg grada pa sve do Zrinjevca, pokazivali sve nove, nedavno obnovljene javne prostore, i pričali kako su ti autići kupljeni za 149.000 kn svaki za vrijeme gradonačelnikovanja Milana Bandića. Autići su odmah pofarbani u plavu boju za još 50.000 kn svaki, po njihovim riječima „da se opere lova“, ali su kupljeni polovni, s lošim baterijama koje su trajale samo 2-3 km, odnosno nekoliko minuta. Tek kad se promijenila gradska vlast su opremljeni pravim baterijama, i sad imaju domet od 70 km. Tako su nas vozili, ponosili se svojim autima na dobre baterije, i veselili se što imaju putnike jer da tek tu i tamo povezu kakvu baku s unucima na Gornji grad.
U mom poluludom stanju, nakon preživljene godine 2024. u Rijeci, sve mi se ovo činilo kao neshvatljivi, neobjašnjivi luksuz. Ne samo ta dva električna vozila koja besplatno razvoze ljude po centru, nego i dva vozača koje je moguće izvući iz sustava, a da se cijeli javni prijevoz ne uruši. U meni su se javljale potpuno besmislene emocije, poput krivnje i nelagode. Osjećala sam se kao dekadentni zapadni turist koji troši vrijedne resurse na dokono vozikanje ukrug, dok moji ljudi negdje daleko, u zapuštenoj Rijeci, pate.
Dobila sam poriv da pišem gradu Zagrebu i zamolim da doniraju – ili bar posude – te električne autiće, i ta dva vrijedna vozača, mom malom, siromašnom gradu na moru. Da njima barem, kao civilizacijski minimum, vozimo nonice i noniće od place do autobusne stanice ispred Jadrolinije.
U pismu bih naglasila da stariji građani Rijeke već devet mjeseci kao opciju imaju samo jedan nepodesni pothodnik kojim se ne može ići s kolicima, ili trčanje preko jednog kružnog toka opasnog po život. (Iako bi se kružni tokovi trebali izbjegavati u centru grada jer nisu primjereni za pješački promet. Ali ‘privremeno prometno rješenje’ s kojim grad živi od početka godine nije uzelo u obzir da su pješaci također sudionici u prometu.) Da jedine opcije hodanja kroz centar grada traže probijanje preko neravnih, mićih nogostupa, preskakanje željezničkih šina, pretrčavanje preko cesta i hodanje kroz neoblikovane zone starih i novih parkirališta s obje strane obale. Da je cijelim centrom Rijeke povučena ograda i, u principu, opkop, te da se očekuje da ljudi preskaču po daskama i zaobilaze kamione koji izlaze bez signalizacije s gradilišta na kojem se, tu i tamo, nešto radi.
Ali nisam rekla ništa, i vozila sam se kroz Zagreb potpuno obuzeta emocijama. Nikad nisam pretjerano voljela Zagreb, grad koji mi – pogotovo za vrijeme gradonačelnika Bandića – nije imao smisla. Svjetleće fontante, a kraj njih glomazni otpad. Neplanska naselja u kukuruzištima preko Save, a u dvorištima parkirani blistavi Mercedesi. Imala sam osjećaj da čovjek u Zagrebu nikad ne zna na čemu je, a da se u Rijeci živi realnije, bez pretenzija. Sve je u Rijeci bilo jednostavno, čisto i bez kompliciranja: na Korzu kafe macchiato, na placi nonice, na balkonima rožice, u Palachu punkeri – domaći ljudi koji žive normalne, uljuđene živote.
Kako nam se dogodilo da se Rijeka ovoliko srozala da dolazim u drugi grad i divim se što postoje pločnici? 21. stoljeće usred Europe, a ja sam zaboravila da je moguće imati redovni javni prijevoz? Godina 2024., a ja se divim civilizaciji koja je u stanju urediti javni trg sama od sebe, bez da na nju trideset godina apeliraju građani?
Prije puta za Zagreb, pokušala sam se probiti Adamićevom do svoje šilice. Do ove gospođe, koja je već mjesecima zagrađena u svojoj butigi, probijala sam se kroz više neoznačenih gradilišta, kroz nanose smeća, preko mrtvih štakora, i uz smrad ustajale vode. Adamićeva ulica, naime, zatvorena je nekoliko dana nakon riječkog karnevala, krajem siječnja ove godine. To je sada već devet mjeseci radova na cijevima, koji često ne izgledaju kao radovi već samo kao raskopana cesta u kojoj nitko, da prostite, ništa ne radi. U međuvremenu je pala kiša i probijen izvor Andrejšćica, i od rovova je nastao bazen.
Podsjetilo me na bivše jezero ispred O.Š. Nikola Tesla, gdje su godinama živjele čaplje, a nad vodom stajao najstariji i najvrjedini arhitektonski spomenik grada – zadnji ostatak starih gradskih bedema. Ni trideset godina (!) nakon što je krenula devastacija osnovnoškolskog igrališta odnosno Trga Ivana Klobučarića od strane grada, taj trg ne izgleda ni približno kako je izgledao prije radova. Dvadeset godina nakon što je zid izrezan (!) i poslagan u komadima uz cestu (!), trg krasi samo goli beton i limene bačve; onakve u kakvima, u američkim filmovima, beskućnici pale vatru da se ogriju. Od kaotičnih, nesagledivih, tridesetogodišnjih radova na tom trgu meni je zauvijek ostala trauma, i dok prolazim Adamićevom i gledam nakupljenu vodu ta trauma se opet budi.
Kako najbolja riječka šilica preživljava u Adamićevoj, meni nije jasno. Nije se žalila, samo je rekla da nitko u ulici više ne može baciti smeće, a ni kupiti ni baciti komad namještaja, jer se ulicom jednostavno ne može proći.
—
Tijekom ljeta smo prečitavali recenzije hrvatskih plaža na Google Mapsu diljem cijele obale. Pažnju su nam ukrale plaže koje su prije pet-šest godina bile „raj na zemlji, skriveno blago, najljepša plaža na svijetu“, a zadnjih godinu-dvije su „prepune smeća, užas, ne vjerujte slikama“. Takvih plaža, iz nekog razloga, ima dosta u zadarskom arhipelagu. Sve su zaista predivne na slikama, uglavnom velike, šljunčane, kristalno bistrog mora, ali zumiranje doista pokazuje sve na što se ljudi žale: nakupine smeća, rijetke kante koje se ne čiste, beach barove koji su te iste plaže nakrcali plastičnim ležaljkama, posvuda razbijene boce i čepovi.
Čitala sam te kronološke nizove recenzija koji govore o nemaru i devastaciji prekrasne dalmatinske prirode, i razmišljala o dobrim građanima Rijeke koji se već desetljećima kupaju na ruševinama. Ruševinama hotela Park, kupališta Glavanovo, tvornice Torpedo. I koji te devastirane prostore već desetljećima drže čistim i urednim čekajući sanaciju.
Padaju mi na pamet naši susjedi na Pećinama, s kojima smo svaki dan ovog ljeta moje malo dijete i ja na Sablićevom, najljepšoj riječkoj plaži, uz kupanje nabirali svatko barem jednu cijelu vrećicu tuđeg smeća. To smeće kupimo po navici: ja da mi dijete ne stane na staklo ili čep od pivske boce, moje dijete jer je tako odgojeno, naši susjedi iz onog osnovnog građanskog osjećaja odgovornosti.
Živjela sam u više civiliziranih država, ali u svakom od gradova u kojima sam živjela bi potpuno devastirana plaža kao što je Hotel Park u kratkom roku postala zabranjena zona. U ruševine bi se uselili ljudi kojima treba krov nad glavom, niknuli bi ilegalni partiji, nakupilo bi se smeća, krenuli bi incidenti, intervenirala bi policija, cijela zona bi se morala zatvoriti zbog javne sigurnosti, i dok kažeš ‘gentrifikacija’ grad bi takvu plažu per forca morao renovirati. Bilo bi im preskupo da stalno intervenira policija.
Mi u Rijeci smo pristojni i čuvamo svoj grad, ne pada nam na pamet da devastiramo plaže, iako su naše skromne u usporedbi s biserima Dalmacije. Mi odnosimo svoje smeće sa sobom i još kupimo tuđe. I možda zato već trideset godina uzalud čekamo da grad uloži novce u obnovu kupališta hotela Park, da ne govorimo da se uzalud nadamo da će grad ispraviti vlastitu devastaciju gradskog bedema, ili osposobiti promet i javni prijevoz.
Ovakvih primjera u Rijeci ima na stotine, građana koji rade posao gradske vlasti i za to ne dobiju ni najobičnije hvala. Taj angažman se može iščitati na svakom koraku: iz predanog rada udruge Urbani separe, iz Građanske inicijative Kantrida, iz neformalne grupe Zaštita drveća u Rijeci, iz rada udruge Spasimo Ričinu, iz rada Škurinjskih susjeda, iz mnoštva lokalnih novina i stranica koje često bolje prate stanje u gradu od službenih medija, iz same činjenice da grad od 108.000 stanovnika ima svoju grupu na Facebooku u kojoj je 70.000 članova. Ovaj omjer je jedinstven među gradovima koje znam – čak i ako računamo da je u grupi sigurno par ljudi od onih 50.000 koji su se posljednjih godina iselilo. U tim grupama se redovito, pod normalno, skupljaju donacije za naše bolnice, za naša prihvatilišta za beskućnike, za žene koje bježe od obiteljskog nasilja, i time dodatno, samodoprinosima, pomažemo javne institucije koje se već financiraju našim visokim porezima.
Odnosno, u Rijeci imamo građansku kulturu na kojoj bi nam pozavidjela i Skandinavija. A imamo upravu koja nije niti približno na toj razini, koja je od grada napravila neku vrstu malog Mumbaija, i koja se, ja bih se usudila reći, već dugo šlepa na dobroj volji svojih građana.
Gdje početi sa situacijom u Rijeci 2024. godine? Radovi na saniranju kanalizacije, koji su u startu krenuli s godinu dana zakašnjenja, a trebali završiti krajem 9. mjeseca, nedavno su produženi do kraja 2024. godine, kao da živimo u Srednjem vijeku i vrijeme brojimo u godinama. Bez isprike, bez otkaza, bez promjene rukovoditeljstva, bez ikakvih mjera da se život u Rijeci godine 2024. učini podnošljiv. Bez električnih autića, bez revidiranja projekta u obimu ili vremenskom razdoblju, bez revidiranja troškova, bez revidiranja nepodesnog prometnog rješenja, bez revidiranja odvoza smeća, bez pritiska na Autotrolej, tvrtke u 82-postotnom vlasništvu grada Rijeke, da se potrudi obnašati svoju funkciju. Samo se, kao i obično, građane Rijeke poziva na strpljenje i razumijevanje.
Iste ove godine, naš javni prijevoznik Autotrolej dvaput je reducirao vozni red, koji je već ranije reduciran tijekom pandemije, te sada najfrekventnije gradske linije usred dana voze prema zapadu svakih 20-ak, a prema istoku svakih 50-ak minuta, i pritom se ne drže voznog reda. Ovakav vozni red više ne služi svrsi. (Ovdje je važno dodati, iz stručne perspektive: linija javnog prijevoza koja prometuje rjeđe od svakih 15 minuta nije više gradska linija, nego u principu postaje prigradska, jer se ovime mijenja ponašanje putnika. Putnik koji mora čekati do 20 minuta više ne ide spontano na stanicu nego počinje planirati aktivnosti prema rasporedu javnog prijevoza, odnosno počinje preferirati automobil, ukoliko ima tu opciju. Smanjivanjem voznog reda na ovaj način javni prijevoznik uglavnom uzrokuje pad potražnje. Tu onda ulazimo u začarani krug smanjenih prihoda od prodaje karata, što vodi do daljnjeg smanjivanja usluge, i umiranja grada kao destinacije za pješake. Ukratko, rezanje javnog prijevoza uzrokuje neku vrstu urbicida, umiranja grada.)
Primjeri iz recentne povijesti pokazuju da se loša gradska vlast može desetljećima održavati i piliti živce svojim građanima, ali da građanima kad-tad prekipi. Često ta kap koja prelije čašu bude neki projekt koji se u početku čini kao sasvim obično loš projekt, ni na koji način lošiji od svega što se već izgradilo. No, iz raznih razloga, tu se prelazi granica strpljenja građana, i dolazi do velikog političkog zaokreta.
U Stuttgartu 2011.g. to je bio projekt Stuttgart21, izgradnja velikog željezničkog kolodvora kojom se planiralo posjeći 282 stabla u povijesnom parku u centru grada. Užasnuti građani na sljedećim izborima su izbacili konzervativnu stranku CDU, koja je kontinuirano bila na čelu grada od 1972., te na vlast doveli Zelenu stranku. Nešto slično dogodilo se u Barceloni 2015., gdje je nakon višegodišnje krize na lokalnim izborima pobijedila koalicija aktivista za priuštivo stanovanje na čelu s dugogodišnjom aktivisticom Adom Colau. Koalicija Barcelona en Comu financirala se donacijama građana, a u gradskoj upravi su prvo sebi smanjili plaće i troškove, a zatim se fokusirali na transparentno upravljanje i zaštitu građana od posljedica prekomjernog turizma. A isto se dogodilo i Milanu Bandiću, kojeg je nakon više od 20 godina kraljevanja Zagrebom politički pokopao megalomanski projekt Zagreb Manhattan. Bandić, koji je u čudnim okolnostima umro prije izbora 2021., koje bi sigurno bio izgubio, za sobom je ostavio grad u potpunom financijskom, političkom i estetskom neredu. Ali iz nekog razloga, baš se projekt na Savi pokazao kao onaj zbog kojeg je Zagrepčanima puknuo film.
Gledam grad u raspadu u kakvom nije bio valjda od 3. svibnja 1945., i razmišljam hoće li ova godina biti prekretnica. Osobno mislim da bi bilo jako zdravo za Rijeku da se na sljedećim gradskim izborima promijeni vlast. Ne specifično zbog građevinskih radova koji su potpuno paralizirali grad na preko godinu dana, prvo lošim faziranjem radova, a onda probijanjem rokova. Naravno da ovdje mora doći do smjene voditelja, jer paralizirati centar grada od 108.000 ljudi na godinu dana znači uzrokovati nemjerljivu materijalnu štetu. Da je i najsimpatičniji, taj čovjek je uzrokovao veliki problem i treba ga maknuti – grad se mora što prije dovesti u operativnu funkciju. Ne specifično ni zato što ovdje ne govorimo samo o kolapsu cestovnog i pješačkog prometa, nego i o istovremenom kolapsu javnog prijevoza. Biti odgovoran za ovakav kolaps nije obična mrlja na karijeri. To je vrsta neuspjeha nakon koje je čovjek za sva vremena nezapošljiv. Ne ni zato što se europski projekti moraju raditi štreberski, po pravilima, po propisima, i u rokovima, te je ovdje razvidno da gradom upravljaju ljudi koji se u ovoj vrsti profesionalizma ne snalaze.
Ne snalaziti se u novom, europskom razvojnom okviru je za grad poput Rijeke put u propast.
Ali ništa od ovoga nije razlog zašto se ja nadam da će se dobri građani Rijeke organizirati i preplaviti gradsko vijeće pametnim, lokalnim ljudima koji nisu karijerni političari nego obični, normalni građani kojima je, kao i meni, puknuo film. Ono što me zabrinjava više od svega je način na koji grad komunicira, odnosno ne komunicira, sa svojim građanima: nonšalancija s kojom je obznanjeno da se radovi produžuju u nedogled, tišina umjesto javnih, pravodobnih informacija o novom rasporedu radova – prema opisu radova i posljedica kašnjenja, jasno je da će se neke ceste morati opet raskopavati u sljedećih nekoliko godina, ali to nije jasno iskomunicirano – i jedno oholo, svisoka ignoriranje osnovne potrebe građana da ih se ne terorizira. Kao da svima smetaju ovi ljudi koji su se iz nekog razloga sjetili živjeti tu, između nečijeg kontejnerskog terminala, i nečije obilaznice.
Imam osjećaj da postoji uvjerenje unutar grada da, ako se samo budemo pravili da se ništa loše ne događa, nitko neće primijetiti da je grad u potpunom kolapsu. Da postoji nekakva pretpostavka da nitko ne mora ovu štetu sanirati, nitko za nju ne mora odgovarati, i da će građani sve istrpjeti. I najviše zbog toga mislim da je jako važno da dođe do promjene gradske vlasti.
Mislim da bi, po uzoru na mnoge europske gradove, bilo odlično kad bi se dobri ljudi grada Rijeke angažirali kao povezana grupa nestranačkih, nezavisnih kandidata, i ušli u gradsku upravu s ciljem da napokon naprave reda.
Imamo dovoljno dobrih ljudi koji već rade za boljitak grada, kroz mjesne odbore, kroz građanske inicijative, kroz grupe susjeda, kroz umjetničke i sportske organizacije. Oni kupe smeće po našim plažama, pričaju s ljudima o kvartovskim problemima, i znaju bolje od grada gdje teku izvori ispod Korza. Oni znaju svoj grad u dušu, i vole ga na način na koji se voli grad za koji te vežu uspomene i koji želiš u najboljem mogućem stanju ostaviti svojoj djeci i unucima.
Slučaj Zagreba pokazuje kako skupina aktivnih građana može i bez velikog političkog iskustva, oboružani samo jasnom vizijom i poštenjem, uz angažman stručnih mladih ljudi, u relativno kratkom roku zaista revitalizirati grad. I da se puno može dobiti samo kad se s grada makne teško financijsko breme korupcije.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
