Kada pušta muziku, često se služi s tri gramofona, a u svojoj autorskoj glazbi okreće se specifičnom elektronskom zvuku koji ima i plesni i slušateljski karakter. Riječanin Dražen Štimac produkcijom glazbe počeo se baviti u devedesetima, s vremenom je po prilici počeo raditi i kao DJ, a pod umjetničkom imenom dirty4mat svoju će glazbu predstaviti i na obilježavanju Artkvartovog prvog rođendana u petak, 14. lipnja, u Galeriji O.K. u večernjim satima.

Tim sam se povodom jučer našla s Draženom, a kad je na dogovoreno mjesto stigao u Gorillaz majici, znala sam da nam neće nedostajati tema za razgovor. To se ispostavilo itekako točnim, a osim o Damonu Albarnu, pričali smo o izazovima koje susreće kao autor techno glazbe, samim počecima i kopanju informacija prije interneta, procesu stvaranja, Rijeci i njenim prostorima, ruskoj izdavačkoj kući koja mu se javila sa željom da mu izbace album i inspiraciji koja je, kako kaže, za ovaj oblik elektronske glazbe zaista neiscrpna.

Kada je započela tvoja veza s elektronskom glazbom, sjećaš li se kada te prvi put oduševio neki izvođač ili pjesma?

Elektronsku mjuzu sam zavolio kroz dokumentarne filmove – obično je bila elektronika u pozadini, Vangelis i slični. Zakačio sam se i za album KLF-a „The White Room”, i danas ga slušam, meni je osobno možda nešto najbolje što sam čuo.

Kako si počeo učiti o produkciji glazbe? Kako je to izgledalo u devedesetima?

U vrijeme kad sam ja započinjao nije bilo interneta, i bilo je poprilično teško doći do informacija. Ali kupovali smo časopise, naprimjer DJ Magazine i Future Music. Osim toga, učiš i usmenom predajom – pitaš nekoga što te zanima i da ti objasni – ali uglavnom smo bili samouki, naučili kako pristupiti ritam mašini i sintesajzeru, saznali što je MIDI… U drugoj polovici devedesetih kad je internet buknuo sve je bilo puno lakše.

Da, sada je nemjerljivo lakše naučiti osnove glazbene i audio produkcije, postoje i raznorazni online tečajevi, a i softver za izradu glazbe (DAW) je puno pristupačniji… Koliko tebi sada novija tehnologija olakšava proces, i koji softver koristiš?

Koristim Ableton, ali u principu koristim najbolje iz oba svijeta, i analognu i digitalnu opremu. Sve na kraju ipak završi u Abletonu jer mjuza koju danas nudiš mora biti digitalna. Teško je doći do izdanja specijalno iz zemlje gdje nažalost nije ta kultura, i rezanje ploča naprimjer, a postoji i ogromno tržište kazeta. Kod nas se ne eksperimentira s takvim medijima.

Ali ti si i strastveni kolekcionar ploča.

Tako je, kupujem ploče, zavolio sam ih kao klinac, kao i gramofone koje koristim kada puštam muziku (ali ne svoju), često čak i tri. Drago mi je da i mladi danas kuže o čemu se radi i to njeguju, prošle godine je prodano više ploča nego 1986; otprilike kada je patentiran kompakt disk. Volim ploče, ali volim i trake, i planiram svoju novu muziku staviti na kazete. Međutim, ne mislim da je analogni zvuk bolji od digitalnog, i svakako je lakše stisnuti play na YouTube-u nego brinuti o pločama i gramofonu. Zato sam ja negdje između – koristim najbolje iz oba svijeta, analognog i digitalnog.

Koji su najveći izazovi stvaranja autorske glazbe danas? Koliko je teško registrirati ju?

Pa problema oko registracije ima, posebno u digitalnom svijetu, više se cijene fizička izdanja. I kod naših glazbenika se vidi da počinju sve više rezati ploče. Digitalno izdanje se izgubi, i po meni je to more nula i jedinica. Ako si u nekoj opskurnoj glazbi kao što sam ja, vrlo teško je i registrirati takvu mjuzu kod nas i živjeti od nje.

Nešto po tom pitanju ne funkcionira…

Da, i vani su stvari i s bendovima drukčije posložene, imaju naprimjer svog majstora tona koji putuje s njima, što kod nas nije slučaj.

Pa ipak, netko je izvana došao do tvoje „opskurne” mjuze i predložio suradnju?

Ostvario sam suradnju s ruskom izdavačkom kućom Space of Variants. Kako nas u toj žanrovskoj glazbi nema tako puno, nije teško spojiti se na internetu, pa su tako i moje stvari pronašli na SoundCloudu, a meni je ta suradnja još jedan dokaz koliko je glazba univerzalna, da nema granica. Zajedno smo složili tracklisting, odabrali su osam od petnaest pjesama koje sam im spremio, i tako je nastao „Blurred Sines” koji je sada dostupan na Bandcampu. Nažalost je sve to besplatnog karaktera, većina izdavačkih kuća traži besplatan materijal, a oni konkretno od albuma zarade 8 eura. Ali roster je fantastičan, izaći ću s nekim velikim facama s kojima nisam mislio da ću dijeliti izdavačku kuću, i ipak mi je sve to donijelo i satisfakciju da sam u krugu svojih ljudi.

U svojoj autorskoj glazbi okrećeš se technu i deep houseu, ali čuje se i snažan ambijentalni zvuk… Gdje crpiš inspiraciju, i čime započinješ kreativni proces?

Koristim svakakve alate, a najviše me inspirira priroda. Sve počinje kao ideja u glavi, dakle nikad ne sjednem za opremu ne znajući kamo bih išao. Dosta sam i žanrovski orijentiran, taj određeni zvuk je nešto što me oduvijek privlačilo, ta veza između Detroita i Berlina. I tu se nalazi neiscrpna količina ideja, sam pravac je nešto što možeš koristiti cijeli život. Netko bi možda rekao da je to usko razmišljanje, žanrovski se usmjeriti, ali techno je sve – i sve je techno. Uostalom, danas je to teško definirati, govorimo o kombinaciji raznih pravaca glazbe, a elektronika je ušla svugdje. DJ-evi su sada velike zvijezde, zarađuje se veliki novac, međutim esencija techna je nešto potpuno drukčije. Većina producenata radi iz strasti, i vjerujem da svi kada su započinjali nisu uopće razmišljali o lovi. Danas je s novim generacijama često drukčija situacija, biti DJ je trend, a zapravo je riječ o zanatu i ako mu se ne posvetiš izgubi se ta esencija.

Budući da glazbu stvaraš isključivo iz strasti i gušta, što ti je u njoj važno? Kakvo raspoloženje ili emocije želiš da tvoja glazba izazove u slušateljima?

Glazbu sam uvijek gledao kao komunikaciju onoga tko stvara i onoga tko sluša. Imam svoje favorite koje slušam godinama, i da smo se imali priliku negdje upoznati imam osjećaj da bismo vrlo brzo našli zajednički jezik. Glazba je oblik komunikacije, a koju emociju želim stvoriti ovisi; sada recimo spremam jedno izdanje koje je poprilično techno, ali trudim se raditi glazbu koja ima i plesni i slušateljski karakter. Ono što se isto može čuti u mojoj glazbi je da sam tip od g-mola, uglavnom sam u tom tonalitetu. U zadnje vrijeme i poprilično eksperimentalno radim, koristim svakakve izvore zvukova – od novčića do kuckanja po čaši – i takav mi je pristup zanimljiv. Međutim uvijek sam sa svojom glazbom bio na nekoj periferiji, i nisam imao ideju živjeti od nje, što ne znači da to generalno nije moguće.

Do nedavno si radio kao majstor tona u kazalištu, to bi se isto moglo nazvati oblikom življenja od glazbe, odnosno zvuka?

Točno, radio sam i kao roadie i kao tehničar na koncertima, uvijek sam na taj način bio blizu glazbenika, ali sada sam u drugom poslu. Što se vlastite glazbe tiče, iako od nje nisam planirao živjeti, trenutno sam joj dosta posvećen, i toliko sam već dugo u tome da mislim da je vrijeme da skroz izađem van. Kao što sam rekao, uvijek sam bio na periferiji. Nikada nisam volio kompromise u glazbi, i možda je to najveći razlog zašto nisam htio prodati svoju mjuzu – to znači da bih morao biti podložan trendovima i onome što bi ljudi htjeli čuti od mene, a to nije ono što sam ja htio svirati. Također, danas je scena ogromna, a fuzija kompletna. Može se čuti i klasika i techno, i jazz i techno, a i mnogi bendovi koji sviraju instrumente zvuče kao elektronika.

O kakvom prostoru za puštanje glazbe sanjaš? Kako diše Rijeka po tom pitanju, postoji li dovoljno prostora za elektroniku?

U Rijeci je bilo prostora za elektroniku, Python je recimo bio odlično mjesto, ali danas ih nažalost više nema toliko. Svi prostori su polivalentni, i zato ne mogu navesti neko posebno mjesto u kojem želim puštati. Ni u Stereu, današnjem Pogonu kulture, naprimjer. Više me privlače intimniji prostori, kao što je bio Tunel bivši, tamo se mogu zamisliti da puštam svoju muziku. I Galerija O.K. isto tako, zanimljiv ambijent u kojem nisam dosad imao priliku svirati, a samo otvaranje galerije u Krešimirovoj mi je bila genijalna ideja.

Što nam spremaš za petak u Galeriji O.K.?

U petak ću puštati stvari sa zadnjeg albuma, uglavnom dub i techno. Najvjerojatnije ću pustiti i jednu pjesmu koju sam radio s Enverom Krivcem dok smo vodili svoj digitalni label, jako je plesna i mislim da će se dobro uklopiti. U svakom slučaju, neću previše odlaziti u prošlost, i jako me zanima kako će novi materijal na kojem sam radio sjesti u tom prostoru.