Sličnost snova i filmova odavno je zamijećena. Snivači i snivačice govore – to je bilo kao u snu, to je bilo kao na filmu. Kakav ludi san. Kakav nevjerojatni film. No, kod teoretičara filma postoji opća suglasnost da bi doslovna primjena logike naracije i scenografije sna na film stvorilo apsolutno negledljiv proizvod. Za komercijalno eksploatiranje svakako. U gledanju filma Dream Scenario nije bilo nikakvih teškoća u praćenju i razumijevanju radnje likova jer smo imali izvrsnog vodiča Nicolasa Cagea.
Nicolas Cage, nećak Coppolin, u filmu Dream Scenario glumi sveučilišnog profesora evolucijske biologije Paula Matthewsa. Živi u sretnom braku. Ima pametnu i ženstvenu suprugu (izvrsna Julianne Nicholson) i dvije maloljetne kćerke – Sophie i Hannah. Sve je, dakle, heteroseksualno, tradicijsko obiteljski i američki uobičajeno. Oni žive u luksuznoj starinskoj vili s bazenom i lijepim vrtom. Tako je izvana. A iznutra kuća materijalizira potrebe, ukus i programiranu obijest američke imućne intelektualne elite. Cageova glumačka glava izgleda u ovom filmu ovako. Lubanja na sredini posve ćelava, crna kosa sa strane, iznad uha prema potiljku, sijeda, nevelika i njegovana brada, i naočale za vid na vidnom mjestu. Kućna odjeća, u kakvoj ga vidimo na početku filma, istrošena je i pohabana upravo kako treba za opušteno i ugodno nošenje. I to bi bilo dovoljno za novinski strip, ali nedostatno za Cageovu filmsku personu. Jer on mora progovoriti. On mora gestikulirati i galamiti i obvezatno izvoditi osobni glumački carpet-dance inače bi na ekranu bio beskoristan i suvišan.
Spomenimo prvi cjeloviti prizor filma. Nakon nekoliko nepovezanih, napadno kratkih, sličica-krhotina – na ekranu dobijemo stabilni, jasni i razgovijetni total, iako Cagea ne prepoznajemo odmah, jer je u pozadini kadra. To je scena ispred vile Matthewsovih, pored bazena. Matthews šuti, čini se kao da obavlja posao pričuvnog vrtlara. Kćerka Sophie sjedi na vrtnom stolcu, zaokupljena je s nekom elektroničkom igračkom. Najednom s neba, niotkuda, pred nju tresnu ključevi s privjeskom (s malom metalnom žabom), zatim odnekud s neke visine padne jedna cipela u bazen. Sophie, sada već uspaničena, zove oca koji sve nijemo promatra, a onda nešto poveće bučno pljusne u bazen dok djevojčica odlebdi vičući izvan kadra. To je san koji je te noći sanjala Sophie, a ujutro ga prepričava ukućanima.
Dream Scenario koristi snove raznih snivača stalno u drukčijem kontekstu, a zaplet filma, ujedno i užasavajuće veliki životni problem za Paula Matthewsa, nastaje tada kad on bez ikakve svjesne namjere i obrazloženja ulazi u snove sve većeg broja ljudi. Prvo kao bezazleni pasivni promatrač, a zatim kao serijski ubojica iz horrora. Inicijalno zadobiva internetsku slavu, a potom isto tako internetsku omraženost, odbacivanje i otkazivanje. Teror takozvane političke korektnosti mutirao je u Sjedinjenim Državama u pošast zvanu kultura otkazivanja. Dream Scenario je učinkovita i duhovita kritika prastarog američkog puritanskog fanatizma, moćno obnovljenog u suvremenim medijima i tehnologijama, da u ime neke čudne svevremenske pravde briše i ništi sve što im je nepoželjno i neprihvatljivo u kulturi. U Americi je mnogo toga vrijednoga otkazano. Iz filmske povijesti otkaz je dobio velefilm Zameo ih vjetar. Je li to moguće?
Dream Scenario režirao je, napisao scenarij i montirao (kao da je amater) Norvežanin Kristoffer Borgli. Redateljske mu odluke i postupke možemo u bitnom zapaziti u kadriranju i montaži prizora u zatvorenom prostorima, poglavito u vili Matthewsovih, te u sveučilišnim dvoranama, barovima i restoranima… Master shot, statični, kratkotrajni total, redatelj vješto izmjenjuje s nizom kadrova koji iz veće ili manje blizine bilježe kretanje i govor glumaca i dekor oko njih. To je omogućeno fluidnom montažom pa radnja nikad ne postaje zastajkujućom ili tromom. Kristalni lusteri i velika zrcala i svjetiljke, pomodno oblikovana rasvjetna tijela, dominiraju u kući Matthewsovih pa i drugdje. Zrcala, simboli samoljublja i samozadovoljstva, uživanja u lagodnom životu i savršenstvu komfornosti, guraju film prema reklami za skupo i luksuzno pokućstvo. Ali gluma Nicolasa Cagea je djelotvorno opovrgavanje takvog dojma.
Cage je paradoksalno glumački uvijek jak kad glumi živčanog mlakonju, pouzdanog slabića, grozničavog ili mjesečarskog pogleda. Što on kad je u kadru doista gleda i što zapravo vidi ostaje trajno poticajnom zagonetkom. Kad modulira slabašni, bolećivi i molećivi glas, a sline mu cure niz usnicu (to čini u prizoru isprike preko interneta), kad viče, zdvaja, posustaje gušeći se u jecajima, na radost gledatelja, tada je Cage glumački doista velik. Poslije filma Kick Ass iz 2010. godine ovo je njegova prva značajna uloga. Nažalost, većina Cageovih filmova u posljednja dva desetljeća spada u rubriku: odvoz smeća.
Dream Scenario, kakav bi to bio film, a da u njemu nije spomenut Freddy Kreuger? Kćerka Sophie kaže ocu Paulu: “O tebi govore kao o Freddyju Kreugeru.” Prava poslastica kreugerovska dolazi u završnici u kadrovima Cageova poziranja u promidžbenom fotografiranju. On na desnoj ruci nosi blistavu produljenu metalnu rukavicu, poput komada oklopa srednjovjekovna viteza, a na njoj četiri glatka izdužena sječiva koje dobro pamtimo s Krugerove otrcane velike rukavice kućne izrade. Film Kristoffera Borglija ima konačni san u kojem Cage zbog groteskno preširokog i prenapuhanog odijela priziva Davida Byrna i Talking Headse. U odjavnoj špici filma ide njihova skladba City of Dreams. Lijepog li rastanka. Kao gledatelji mi možemo imati vlastite nastavke satiričke komedije Dream Scenario protkane fantastikom i horrorom. Moramo samo usnuti, pa što bude.
|Film|
