Igor Beleš (Vukovar, 1978.) je književnik i član neformalne književne skupine Ri Lit čije su kratke priče objavljivane u časopisima „Zarez“ i „Fantom slobode“ kao i na portalima „Kritična masa“, „Čitaj me“ i „XXZ Magazin“, a do sada je objavio i dva romana („Svitanje na zapadu“, „Listanje kupusa“). Osim svog književništva, Beleš je i klavijaturist u demo punk bendu Xpanic iz Crikvenice, a danas živi i radi u Rijeci.
Za potrebe ovog razgovora s Igorom Belešom sam prošetao od Gradske knjižnice Rijeka do Broadway bara, gdje smo uz piće porazgovarali o Belešovom dolasku u Rijeku, njegovim upoznavanjem s ekipom iz Ri Lita, temama koje se protežu kroz njegov najnoviji roman „Listanje kupusa“, ali i njegovoj glazbenoj karijeri u crikveničkom demo punk bendu Xpanic.
Vaš je životni put poprilično geografski šarolik. Kako se Vukovarac koji je proveo dva desetljeća u Crikvenici i nešto kratko u Švicarskoj pronašao u Rijeci krajem 2012. i naposljetku u Ri Lit ekipi?
Rijeka me super prihvatila, evo baš smo maloprije razgovarali, slična stvar se dogodila i tebi. Ono što me u Rijeci zapravo oduševilo su ljudi i njihova otvorenost, prijaznost, prihvaćanje… Što se tiče književne scene, lokalni pisci su me kontaktirali, tu prvenstveno mislim na Alena Kapidžića, s njim sam prvo počeo, kasnije sam upoznao Krivca i Žmirića. Kad se održavala prva Noć velikog čitanja ja sam tada tri tjedna živio u Rijeci. Kada sam vidio kolika je posjećenost i kad sam čuo njihove priče bilo mi je kao u filmu „Ko to tamo peva“: „Ćale, i ja bih ovo radio. I ćale bi sine.“ Dvije godine poslije nazvao me Vava i želja mi se ostvarila.
Kako ste kao mladi adolescent shvaćali polagan dotok nacionalizma u Vukovar i njegov eksplozivni vrhunac koji je rezultirao gubitkom elementarne ljudskosti ranih devedesetih?
Dosta sam to autentično opisao u svom drugom romanu „Listanje kupusa“. Znači nama, tj. tadašnjoj djeci, barem u krugu ljudi u kojem sam se kretao taj nacionalizam nije bio uopće bitan, niti nas je to opterećivalo. Pojam rata je bilo nešto preveliko za shvatiti. Mi smo to gledali jedino u partizanskim filmovima i to smo tada jako popularno pitanje brzo riješili u svega 15 sekundi i nastavili smo kao i prije nego što smo znali odgovore.
Koliko se Vaše viđenje cijele te situacije izmijenilo kada se retrospektivno prisjetite tog doba danas?
Izmijenilo se poprilično, ne na način da imam neki nacionalistički stav, jednostavno nisam tako odgojen i nije mi to bitno. Retrospektivno pokušavam shvatiti zašto je baš moralo doći do tolike ljudske tragedije tamo i to ću se vjerojatno do kraja života pitati. Zašto je bilo potrebno baš toliko razaranje, toliko ubijanje dojučerašnjih susjeda… to mi nikada neće ući u glavu.
Često se zna reći da je pisanje svojevrstan oblik terapije. Jeste li osjećali ikakav oblik katarze kada ste završili Vaš roman „Listanje kupusa“ koji se dotiče odrastanja u kaosu rata i rastuće mržnje između donedavnih susjeda i prijatelja?
Jesam, na osobnoj razini. Neke stvari su mi postale jasnije. Međutim, ono što sam htio je dokumentirati Borovo Naselje, kako je funkcioniralo prije rata i kako više nikada neće postojati. Htio sam imati to i takvo Borovo, jer ostalo mi je jedino sjećanje i par fotografija koje sam uspio ponijeti.
Koliki je utjecaj na Vas imao pozitivan odjek publike na „Listanje kupusa“? Osjećate li afirmaciju ili unutarnji mir kada ljudi reagiraju s prihvaćanjem na način na koji ste predočili djetinjstvo opasano lancima rata i urezanih trauma?
Zasigurno da je donedavno nepoznatog autora poprilično šokiralo. Neki pojmovi koje sam nazvao, primjerice prazne stolice, nisu događale jedino u Vukovaru, nego su se događale i u svim krajevima Hrvatske. Dobivam feedback od čitatelja da su se prazne stolice događale i u Dalmaciji, koja je isto bila zahvaćena ratom, ali isto i u Hrvatskom zagorju, Istri, Rijeci… Svatko je našao neki vid prepoznavanja u svim tim događajima i nostalgičnim elementima koji se protežu kroz roman.
Iako živite na riječkoj adresi već više od deset godina, znate li se s vremena na vrijeme vratiti u Borovo Naselje, odnosno Vukovar?
Da, naravno, vraćam se tamo dosta često. Roditelji mi žive tamo, i vrlo ih rado odem posjetiti, ali više nemam komunikaciju s ljudima otprije. Puno je godina prošlo. Upravo smo razgovarali o tome kako će se moj 6.d razred sastati ove godine i to će biti prilika da barem na taj način nadoknadimo barem malo tog izgubljenog vremena.
Koji bi, po Vama, bio najkvalitetniji način za poticanje pomirenja i zacjeljivanje rana iz devedesetih u današnjem svijetu?
Trebalo bi početi sve ispočetka, s najmlađim generacijama. Po meni razdvajanje u školama je vjerojatno imalo smisla u godinama nakon mirne reintegracije, ali to bi već sada trebalo pomalo popuštati. Većina djece se igraju miješano na ulici, sreću se na treninzima, marketu, zašto ne bi išli zajedno u vrtiće i škole… Možda bi tako trebalo krenuti, jer za naše generacije nema više spasa u tom pogledu. Krenuti sve ispočetka i dati budućnosti šansu.
Osim književnosti bavite se i glazbom, radeći kao klavijaturist u crikveničkom demo punk bendu Xpanic. Kako ste uspjeli ući u cijelu tu priču i kakvi su planovi benda za budućnost?
U bend sam upao sasvim slučajno. Zapravo razlog je bio što sam puštao dobru glazbu dok sam konobario u kafiću. Na prvoj probi nisam znao razliku niti između jednog tona. S vremenom se moje prepoznavanje tonova unaprijedilo, mogu se pohvaliti da klavijature sviram s čak dvije ruke. Ove godine bend obilježava 40 godina postojanja i vidjet ćemo kako će se to obilježiti. Zasad, planiramo koncert u Crikvenici 6. travnja.
Koja biste djela suvremenih hrvatskih i regionalnih autora preporučili čitateljima?
Svakako od mojih kolega iz Ri Lita, naravno. Gordanu Brkić Žagar koja ima najsvježiji roman „Netaknuti listovi gline“, Teu Tulić, Envera Krivca s „Osamotnim okolnostima“, Žmirić ove godine izbacuje novi roman, Krušvar ima novu knjigu i jako se radujem pročitati je.
Istaknuti vizual i fotografije u tekstu: Aleš Suk
Razgovor sa Zoranom Žmirićem možete pročitati na sljedećoj poveznici.
#Igor Beleš #književnost #Noć velikog čitanja #razgovor #Ri Lit
