U Exportdrvu je 26. svibnja Festival izvedbenih umjetnosti ZOOM ugostio predstavu suvremenog plesa “Priprema za sadašnje” autorice Ane Kreitmeyer. Uz nju, u izvedbi su sudjelovale još četiri plesačice (Ana Novković, Koraljka Begović, Margareta Firinger i Silvija Dogan), krečući se među publikom. Naime, predstava nema klasični frontalni postav, već su stolice razmještene u nepravilnom rasporedu i u raznim smjerovima, što nas poziva da se povremeno zagledamo i u ostale gledatelje. Publika je smještena unutar “kutije” čiji su zidovi paneli zamotani crnom plastičnom folijom, sjedimo u mraku i već se stvara osjećaj bezizlaznosti, klaustrofobije i opće nemoći, tako bliski onima koje povezujemo uz klimatsku krizu/psihozu. Ambijent Exportdrva savršeno je poslužio da taj osjet amplificira, kao i zvučna kulisa Nevena Benka. Tako skučeni i konfrontirani jedni s drugima, jedva razabirući gdje se nalaze izvođačice i kakve su njihove kretnje, suočeni smo i da sami sa sobom neko vrijeme preispitamo kakva je naša priprema za buduće i sadašnje. Kroz mrak se ipak počinje probijati bljeskanje LED rasvjete i ocrtavaju se konture pokreta koji variraju od trzaja i treperenja do nježnih opipavanja spomenute folije i stolica. Kako same scene zapravo nema, odnosno sjedinjena je s gledalištem, koreografija se odvija u međuprostorima, na margini, a u nekim trenucima je blizina između tijela gledateljice i izvođačice minimalna.
Osim što pokreti djeluju asocijativno, podsjećajući na kukca koji mlatara krilima na svjetlosti lampe ili na pticu koja bezuspješno pokušava poletjeti, također nam na somatskoj razini potiču razne senzacije poput vrućine i zagušljivosti. Facijalne ekspresije izražavaju anksioznost i frustraciju, ali kolektiv emanira povezanost i zajedništvo koje rastu kako izvedba napreduje. Fragmentirane figure se počinju slagati u grupne pokrete koji prizivaju istočnjačke borilačke vještine, dok se uzvikivanjem kodnih oznaka (životinjska vrsta ili strana svijeta i broj) označava uputa za promjenu u koreografskom nastojanju. Kodni jezik i estetika vježbe nisu jedini koji oslikavaju vojnu situaciju. Kostimi Silvija Vujičića (koji potpisuje i scenografiju) počivaju na poigravanju s kamuflaž uzorkom, uz dodatak crteža peteljke ruže s bodljama i fluorescentnim dijelovima. Kostimi su pružali i nekoliko dramaturških rješenja (dramaturginja je Nina Gojić), jer kada se šilterica s nastavkom na potiljku okrene, ona prekriva čitavo lice, pa su izvođačice lišene humanosti lica lako prizvale sliku o represivnom aparatu i režimu koji prijeti u slučaju eskalacije krize. Izvođačice nas kroz suptilne poruke/pitanja Ani izgovorene na mikrofon gotovo poetično premještaju u eko-centričnu perspektivu koja nam je prijeko potrebna da uspostavimo suradnički odnos s prirodom i održivi razvoj u punom smislu, ali u isto vrijeme prizivaju strah od prirode iz kojega se i razvila trenutna civilizacija, pokoravajući ju i iskorištavajući, te strah od prirode koja se mijenja van naših spoznajnih mogućnosti:
Ana, bojiš li se mraka? / Ana, bojiš li se bolesti koje prenose komarci i krpelji? / Ana, što šišmiši misle o tvojoj predstavi? / Koliko traje ova vježba?
Unatoč svim tim vrlo crnim scenarijima i opipljivosti kompleksne krize u kojoj se zaista čovječanstvo nalazi, Priprema za sadašnje nije me ostavila s gorčinom, frustracijom i osjećajem tupe bespomoćnosti, kao što često znaju djelovati radovi koji alarmiraju na hitnost i bitnost djelovanja protiv klimatskih promjena. Možda je to zato jer joj namjera zapravo nije uopće ta da alarmira i agitira na djelovanje protiv čega, nego nudi rješenja kako se nositi sa (neminovnim koje je pred nama). Previše je izgledno da je vrijeme za eskivaciju prošlo, moramo se baviti sanacijom štete – i to predstava iskreno razumije, prihvaća i na tome gradi svoju igru. Energija ove nježne “vojne vježbe” priprema nas na budućnost koja je vrlo vjerojatno vrlo manje komforna od sadašnjosti, ali i osnažuje za sadašnjost koja već zbog te spoznaje prestaje biti ugodna. Zagrljaji, podrška i zajedništvo izvođačica nude ljepotu i snagu borbenosti, otpornosti i moći prilagodbe koji nam mogu poslužiti kao priprema za nadolazeće. Pred kraj se jedan od plastičnih panela izmiče i otvara klaustrofobičnu kutiju u široki prostor u kojem se izvedba raspiruje i oslobađa, u prostor nade.
Koreografija: Ana Kreitmeyer
Izvedba: Jovana Zelenović, Ana Novković, Koraljka Begović, Margareta Firinger, Silvija Dogan
Dramaturginja: Nina Gojić
Prostor i kostimi: Silvio Vujičić
Glazba: Neven Benko
Svjetlo: Igor Pauška
Video instalacija: Vanja Babić
Koreografija za video instalaciju: Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer
Tehnička podrška: Jasmin Dasović
Producentica: Hana Zrnčić Dim
Asistentica dramaturgije: Margareta Sinković
Snimanje i montaža predstave: Dražen Žerjav
Prijateljica projekta: Zrinka Užbinec
Hvala: Nikolini Pristaš, Marku Crnčeviću, Draženu Šivaku i Sandri Banić Naumovski
Produkcija: Ana Kreitmeyer
Koprodukcija: Domino i CM Ribnjak
Istaknuta fotografija: Sven Deranja
#Ana Kreitmeyer #Drugo More #Goethe-Institut #Priprema za sadašnje #Zoom festival
