U četvrtak je na Zvečki, uz Parafe i Grad, nastupio i riječki bend Turisti. S Turistima je na Podvežici, iznimno za ovu priliku, nastupio i Ivan Fece, u svijetu glazbe puno poznatiji kao Firči. Firčijevu glazbenu karijeru najviše je obilježilo vrijeme koje je proveo za bubnjevima legendarne Ekatarine Velike.

Što se Vaše veze s Rijekom tiče, svi vjerojatno znaju da ste bili u braku s Marinom Perazić, no dobila sam informaciju da ste u Rijeci služili vojni rok te svirali u vojnom bendu. Je li to točno i je li to vaša prva poveznica s Rijekom?

– Da to je točno, no to nije moja prva veza s Rijekom. Ona datira mnogo ranije, ja mislim od ’81. godine. Svirali smo prvo u Kopru, a onda s čuvenim Markom Breceljom iz Kopra došli u Palach na koncert benda Luna. Nakon tog koncerta Marko je pozvao Borisa Bele, koji je inzistirao na suradnji. Tako je počelo naše intenzivno druženje s Rijekom i Riječanima. Riječani su moja druga obitelj, ne samo zbog djece i Marine, nego prvenstveno zbog glazbenika koje držim vrlo blisko srcu. Tek 1985. sam došao sasvim slučajno na služenje vojnog roka, i ostao sam na Trsatu, čitavih 370 dana i 4 sata. Rijeka je meni zaista, bez trunke patetike, drugi dom, što traje već 40 i kusur godina – jako volim sve ove ljude te sam upravo zbog toga večeras ovdje.

Koliko se Rijeka promijenila od tada?

– Prvo što sam pogledao je koliko se Trsat promijenio nakon što je postao likovna akademija, što je naravno odlično, vidio sam svoju spavaonicu, vidio sam čak i onu prokletu pistu gdje su nas tjerali da skačemo, no to je sve manje bitno, a ja nažalost mislim da se ništa ne mijenja na bolje. To što se nešto mijenja u smislu arhitekture ili nekakvih urbanističkih rješenja, to meni uopće nije važno. Kuhinju ćeš oličiti nakon nekog vremena, ali to je njoj potpuno nevažno – važno je što se u njoj kuha. U tom pogledu nažalost mi je nemoguće biti išta drugo osim pesimist, ne samo što se tiče Rijeke, već svijeta općenito. Nema više ni jednog dobrog vođe, nema ni jednog Gandhija, nema ni jednog Jana Palacha – sve je silikonsko sranje i nema načina da se to promijeni, očito je svijet odlučio da tako mora biti. Postoje ljudi koji su nepopravljivi optimisti, koji se stalno nekako a priori i filantropski protive tome, a ono što ja mislim da govorim su ustvari činjenice. Reci ti meni, kako je moguće da mi sad ovdje sjedimo i razgovaramo, a u pozadini svira Xenia? Ova je pjesma starija od 40 godina, pa ja bih to trebao slušati na večerima posvećenim retrospektivama – želim čuti novi bend, svježu i vrelu novu krv. Nema revolucionara, to zvuči malo izlizano, ali sama riječ revolucije znači da je to korijenska promjena postojećih odnosa, a to nismo vidjeli već dugo, dugo vremena. Bojim se da se po pitanju promjene toga ne može učiniti baš ništa, za to ne postoji nikakva formula, jednostavno jedan dan netko popizdi, ustane i to napravi – tako započinje revolucija.

Silikonaša se nitko neće sjećati, u povijest će ući kao stavka sramote što je zadesila čovječanstvo – Ivan Fece Firči u razgovoru s našom novinarkom Martom Sirotich. Snimio Dan Ivančić

Nedavno ste započeli suradnju s Turistima. Iva Močibob u jednom je intervjuu spomenula da se ta suradnja dogodila sasvim slučajno, nakon što su oni svirali u vašem klubu u Novom Sadu. Kako to da ste prihvatili njihov poziv?

– Ustvari, na neki način, ništa nije slučajno. Mi se zapravo poznajemo, slagat ću te, mislim da je 496, ne, 498 godina se poznajemo, iz vremena 80-tih, kada smo svi bili ratnici u istoj četi. Kada su Parafi svirali kod mene u Novom Sadu, naravno da je bila velika fešta, a tako se sve rađa i inače. To nije ništa drugačije od onoga kako je uvijek bilo, sve su suradnje započinjale na taj način – nakon koncerta, jam-sessiona, neke pijanke… Tako smo mi svi zajedno pričali, Vava me pitao za suradnju, ja sam, naravno, pristao. Poslao mi je matricu u Novi Sad, ja sam ušao u studio i odsvirao bubnjeve – i eto me večeras ovdje.

Vašu glazbenu karijeru svakako je obilježilo sviranje u EKV-u, koliko se rado danas prisjećate tih dana, kako uopće gledate na ta vremena danas?

– Ima jedna čudna stvar u vezi toga, ja ću ti ju na drugačiji način opisati. Recimo, zamisli da si u bendu, napraviš dobar album i kreneš na turneju – nakon nekog vremena čak i najbolji bend, i onaj najveći zaljubljenik u svoje pjesme malo popizdi nakon 99 izvedbe iste stvari. I onda počinješ eksperimentirati, počinješ mijenjati tempo i sve što promijeniti možeš. Ja se slično osjećam, s obzirom na to da je prošlo toliko godina od kad je Milan preminuo i od kad je prestala ideja EKV-a, a mene i dalje o tome pitaju. Naravno, uvijek ću rado pričati o tome, ali se ponekad osjećam kao da recikliram odgovor, koji je uvijek emotivan.. Znaš, tu se radi o dokazanoj vrijednosti – a ona je dokazana samim time što toliko godina nakon njegovog odlaska mi i dalje pričamo o aspektima, muzici, tekstovima… To je najveći dokaz, i pravo mjerilo nečije vrijednosti – ljudi koji su se rodili nakon Milanove smrti slušaju i vole EKV. On je bio neviđeno dobar u svom zanatu, kada pomislim na njega uvijek mi se vraćaju neke emotivne stvari koje sam na svoj način uspio doživjeti. Znaš, kad te pitaju koja ti je omiljena stvar EKV-a, a ja uvijek kažem da je to ona koju u tom trenutku slušam.

Prepričat ću ti jedan tekst, koji će dočarati ukupan sentiment svega. Sjede dva prijatelja, jedan zove drugoga i kaže: Hajde, dođi sa mnom, moramo popričati o nečemu, imam problema, trebaš mi. Sjednu oni, naruče neko hladno piće i pita ga: Dobro, što je bilo, jel opet ona? A je. Što nije trebala doći? Neće doći ni na jesen, kad pada lišće, neće doći ni na zimu, kad je snijeg. Pa što je bilo? A, tko zna, nije imala razloga, možda nije imala kada, ne znam, nije imala razlog da ostane kraj mene, da li da vjerujem u to? Vidiš, u tome je suština, a ti možeš to doživjeti na bezbroj različitih načina. I sam je Milan govorio da je njemu teško odvojiti tekstove od muzike, on je volio da je to spojeno u jednu cjelinu kao takav oblik artworka. I što više reći, osim na ovakav način opisati to što je od svega ostalo? U Makarskoj će ovoga rujna biti dodjela nagrade Milan Mladenović, ove godine su u žiriju Zoran Predin, Boris Lajner, bubnjar Azre, Marčelo, naš proslavljeni reper, Konstrakta, koja je predstavljala Srbiju na Euroviziji i Branka Glavonić, voditeljica čuvenog Bunt Rock festivala. Dakle odličan presjek godišta, zanimanja i žanra – opet će biti netko iz Jugoslavije, kao što bi Milan to i volio. Sve je to odgovor na ono pitanje zašto ne valja danas – ne valja jer ne postoji novi EKV.

EKV je bio dio jedne iznimno kreativne i napredne scene onoga vremena, kako se danas čini scena, mislite li i Vi da cajke, trap i ostali produkti modernog vremena polako zauzimaju sve veći dio medijskog prostora?

– Mislim da je to nešto što se kroz muški mozak može opisati kao seks za jednu noć – kad si mlad, to je sve super, ali poanta je da su ove sve silikonske budale previše otišle u tu stranu. Nitko ne mari za jedno veselje, jedno pijanstvo, pa neka ih je i pet za redom – ali kada to pređe u životni stil… Sada je lifestyle biti stoka – a svi znamo što se sa stokom na kraju dogodi.

U svijetu ste poznati kao glazbeni inovator – čitav ste se život zanimali za popravljanje i prepravljanje raznih stvari. Radite li i danas na nekim sličnim projektima?

– Da, upravo smo završili jedan od najmasivnijih projekata koji se pretvorio u softver. Napravili smo prvu ozbiljnu robotsku ruku koja imitira udarac u bubanj. Tim smo pristupom snimili ogromnu knjižnicu zvukova, nadam se da ćemo time napraviti neku vrstu mini revolucije u svijetu softvera, zato što je do sada to bilo nemoguće, upravo zbog nesavršenosti ljudskog dodira. Dugo smo se mučili i na kraju uspjeli rekreirati da taj jedan udarac bude uvijek savršen.

Riječka i hrvatska scena nekad i sad – pratite li i je li Vam išta vrijedno pažnje?

– Ja zapravo uopće ne moram pratiti, da je nešto dobro – sigurno bih za to čuo.

Recite mi samo još nešto o daljnjim planovima, imate li u vidu još koju svirku s Turistima, ili Vas možda ona vuče da pokrenete neki svoj projekt?

– To je uvijek otvorena stavka – mi smo već prestari da bismo imali neke grandiozne planove, možemo si dozvoliti da bude ono – Hoćemo? Hoćemo! Reći ću ti još nešto što opet na neki način opisuje naše projekte. Mi emotivno želimo da se to dogodi, a ne poslovno, sigurno nitko nije ovdje zbog para. Ovi ostali, malo prije spominjani, silikonaši, kod njih je uvijek prvo lova. Bave se ciframa, statistikama i usranim parama, i toga se sasvim sigurno nitko neće sjećati, a u povijest će ući kao jedna stavka sramote koja je zadesila čovječanstvo na najstravičniji način, zaključio je Firči.