Povodom riječke premijere filma „El Shatt – nacrt za utopiju” u Art-kinu Croatia, razgovarali smo s njegovim autorom, scenaristom i redateljem Ivanom Ramljakom.
Ivane, na filmu „El Shatt – nacrt za utopiju”, radio si više od pet godina. Iako „nacrt za utopiju“ rezonira s tvojim prošlim projektima kao svojevrsnom meditacijom o snazi i prolaznosti postojanja, film se ipak bavi opširnijom temom donekle potisnute epizode društvene prošlosti. Koji su bili glavni impulsi za upuštanje u vode konkretno ovog projekta?
Glavni impuls bilo je shvaćanje da većina ljudi u ovoj zemlji, pogotovo onih mlađih od 40 godina, nije nikad čula za tu epizodu iz hrvatske povijesti. O El Shattu se ne uči u školama, tema se rijetko spominje u javnom prostoru te iako postoji par dokumentaraca o zbjegu koje je producirao HRT, oni su šturi u svom sadržaju i konzervativni u svojoj formi.
Vodiš nas putem kontemplativnog pustinjskog ritma – slike teku kao pijesak po dinama, zvukovi odjekuju iza horizonta: gledatelj se osjeća kao da se nalazi u tmini dugih hladnih noći. Radovi na projektu su započeli iskustvima tvoga djeda. El Shattom su prošla kasnije društveno poznata lica, ali ti se na kraju odlučio za intimne i „anonimirane” dojmljive crteže radosti postojanja. Kakva je bila geneza ovako intimne forme? Što je utjecalo na formu znatno prigušene političke dimenzije, određene samom pozadinom realija događanja?
Prvobitna ideja bila je napraviti film o djelovanju mog djeda, koji je u El Shattu radio kao doktor. Nažalost (ili na sreću?) nisam uspio naći preživjele sudionike zbjega koji bi mi pričali o njemu (on je umro 1975.), pa sam se odlučio izgraditi film od sjećanja i anegdota samih preživjelih sudionika. U montaži smo razmišljali o tome koliko u film uključiti sve te poznate ljude koji su tamo bili, poput pisaca Ranka Marinkovića i Vjekoslava Kaleba, slikara Rudolfa Bunka, dirigenta Josipa Hatzea, političarke Savke Dabčević-Kučar…ali smo na kraju ipak izabrali fokusirati se na intimna sjećanja nepoznatih ljudi. Na taj način film lakše komunicira s publikom na emotivnom nivou.
Katarzu donose emocije pobjede ljudskosti nad traumama logora i rata, stoga se zaista može naslutiti da je vizija utopističkog modela u praksi zapravo – uspjela. Unatoč prisutnosti partizana, četnika i Hajduka ili činjenici da je jedan od najčešćih motiva u filmu upravo petokraka, čini se da u tvom projektu pobjeđuje poetika suptilnog opservacijskog humora zajednice, kao recimo greške slogana „Smrt fašizu”. Bismo li svi hrabrim potezima mogli pojednostaviti ili promijeniti naše živote i stvoriti neku našu utopiju koju želimo živjeti?
Teško i prilično filozofsko pitanje. Možda bi zvučalo naivno da kažem da je to moguće. Ali što nam uopće preostaje nego uporno inzistirati na tim sitnima akcijama i nadati se…
Osim onog hrvatskog u Africi, postojali su i mnogi drugi logori ratnih zbjegova. Danas svjedočimo brojnim slučajeva egzodusa, ponajviše u Europi. Svjedočimo i na Brajdi, malom, ali bitnom punktu podrške migrantima na putu. Neke od država koje su tijekom Drugog svjetskog rata rabile logore za svoje državljane na drugim kontinentima u „recentnoj sadašnjosti” okretale su leđa migrantima. O čemu to govori?
To govori o ljudskom licemjerju, ali još više o neobrazovanosti i nesvjesnosti. Siguran sam da velika većina Poljaka ne zna da je za vrijeme Drugog svjetskog rata oko 200 tisuća pripadnika njihovog naroda našlo spas od u Iranu. Grci su imali kampove, od svih mjesta na svijetu, baš u Aleppu u Siriji. Vjerujem da mnogim mladim Torcidašima ne bi palo na pamet da se kite ustašlukom, da su im u osnovnoj školi objasnili da je kompletna momčad Hajduka 1941. otišla u partizane. Da je ustaška opcija pobijedila, Split bi danas bio dijelom Italije.
„El Shatt – nacrt za utopiju” djeluje skoro kao dodir kinematografskog zena. Igrane sekvence u filmu reinterperetiraju fenomen „živih novina” logora. U filmu, koristiš glumce splitskog Gradskog kazališta mladih osnovanog u El Shattu. Kultura je u logoru imala ključnu ulogu. Koje je tvoje mišljenje o situaciji danas, ima li nade za kulturu i umjetnike?
Kultura je svim dosadašnjim vladama, lijevim i desnim, bila zadnja rupa na svirali. U svakoj državi koja drži do kulture unikatni umjetnički projekti poput na primjer glazbenog sastava Mimika Orchestra bili bi brend s kojima bi se ta država promovirala po svijetu. Mi se predstavljamo samo s turizmom i nogometom. Nakon silnih bajki s početka devedesetih o neovisnosti i odlučivanju o vlastitoj sudbini, postali smo kolonija bogatih zapadnjaka, ali i istočnjaka koji su o našem standardu za vrijeme Jugoslavije mogli samo sanjati. Istovremeno, najpoznatiji „izvozni proizvod” nam je nogometaš koji laže na sudu, vara na porezu i odbija nositi traku duginih boja u znak podrške LGBT zajednici.
Fotografije: Aleš Suk
#Ivan Ramljak
