U petak, 3. studenog, u Galeriji Kortil otvorena je zajednička izložba triju umjetnica, Tanje Dabo, Maje Rožman i Letricije Linardić, u kustoskom konceptu povjesničarke umjetnosti Davorke Perić.
„Iz drugog kuta” izložba je koja iz ženske perspektive progovara o društvenim devijacijama, rodno ili socijalno uvjetovanim diskriminacijama i povredama slobode, odnosno kršenju osnovnih ljudskih prava, kao „tihog” alata društvene hegemonije onih čije se mišljenje i djelovanje, generalno nameće kao istinito i ispravno, time i društveno opravdano. Riječima kustosice Perić, „izložba baca svjetlo na fenomene društva vezane uz pitanja žena, manjina, obespravljenih i drugačijih, kao i onih koji svoj glas i prava nisu mogli iskoristiti da se zaštite i izbore.”
Umjetnice, iako po akademskom zvanju grafičarke, u Kortilu su se predstavile interdisciplinarnim umjetničkim projektima, prije svega umjetničkim instalacijama i ambijentima, čija se poveznica, osim po temi, očituje i u procesualnoj vrijednosti društveno angažiranog rada. Unatoč fluidnom, sofisticiranom –meditativnom postavu, izloženi umjetnički koncepti progovaraju o zatomljenoj ili preživljenoj agresiji, „osobnoj nevidljivosti” (Perić) te generalnoj društvenoj slijepoći na evidentne društvene nepravde, neuvažavanja, malverzivne stereotipe, s druge strane i ignorancije društvenih i inih institucija na nekontroliranu zastupljenost takvih pojava.
Tanja Dabo, izložila je tri umjetnička koncepta. Prvi izloženi rad „Usputno zlo” (2020.), fotografska je instalacija kao rezultat umjetničko-istraživačkog projekta, kojime je autorica dokumentirala preplavljujuće poruke mržnje i fašizoidnu simboliku, upisane u zajednički urbani prostor: „Istraživanje proizlazi iz zastrašujuće činjenice da se danas zlo događa tako usputno, da je postalo prihvatljivo i da se nitko sustavno ne brine o tome, pa niti o njegovom uklanjanju iz javnog prostora” (Dabo, Usputno zlo). Unatoč činjenici da poruke svjedoče „neslavnoj” prošlosti zastranjenog Europljanina i njegove mu „progresivne” zajednice, evidentno su prihvaćene i veličane od strane mlađih generacija, kao društvene manifestacije (privatnog) obiteljskog odgoja. Drugi izloženi rad, video performans „Visoki standardi” (2022.), iskaz je nemilosrdnosti društvenih očekivanja, odnosno kriterija spram pojedinca: na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Dabo pokušava pravilno otpjevati hrvatsku himnu, očigledno izražavajući muku uslijed pothvata besprijekorne izvedbe „Lijepe naše” pred zahtjevnom publikom, čija su očekivanja, determinirana nametnutim standardima „društva spektakla”. Trećim radom, „Kolekcijom za pamćenje” (2019.), Dabo je činom performansa predstavila dvije knjige umjetnika, svake sačinjene od 20 drvoreza s predlistom i zalistom ručne pozlate 24 karatnim zlatnim listićima. Na listovima knjiga, ispisani su prikupljeni slučajevi govora mržnje, verbalnih ili fizičkih napada, ponajviše uvjetovanih etničkom ili rodnom diskriminacijom. Performativnim čitanjem godina i geografskih lokacija zabilježenih slučaja, Dabo je pozvala publiku na aktivnu participaciju, odnosno promišljanje gabarita dosega i posljedica invazivnosti, patogenosti i rasprostranjenosti ovih učestalih društvenih obrazaca ponašanja.
Maja Rožman, izložila je dvije umjetničke instalacije, snažnog feminističkog iskaza. Radom „Upisano” (2023.) kao fotografskoj instalaciji „slijepog tiska”, Rožman je na svojoj koži, činom klečanja nad matricama za drvorez, urezala riječi predrasuda, s kojima se suočavala kroz čitavu umjetničku karijeru: „mlada”, „ambiciozna”, „odlučna” riječi su koje u kontekstu rodnog identiteta, podastiru posve suprotna značenja i povlače posve različite konotacije. Za razliku od ambicioznog umjetnika, ambiciozna se umjetnica suočava s nizom društvenih stigmatizacija, izazova i prepreka. Činom dokumentacije izrečenog iskaza, Rožman bilježi snagu rodno uvjetovane predrasude, čineći ju trajno i javno vidljivom. Drugi izloženi rad, „Kvadritriptih” kao rad u nastajanju (2009. – ), provokativan je iskaz preispitivanja rodno uvjetovanih uloga koje su oblikovale, odnosno trajno ispisale uvriježenu povijest umjetnosti: u okviru umjetničkog ambijenta koji izlaže četiri grafike i četiri prazne stolice, video instalacijom su prezentirane četiri umjetnice, koje vezu goblene kao „žensko pismo” na sitotiskom otisnute parole poznatih umjetnika: Art is the elimination of the unnecessary („Umjetnost je eliminacija nepotrebnog”), postulat je Pabla Picassa koji rekontekstualizacijom Maje Rožman, implicira posve drugačije značenje, ukazujući na uvjetovanost statusa umjetnosti kao nasljeđa rodne dikriminacije i društveno uvriježenih uloga.
Letricija Linardić, izložila je video instalaciju “Still Standing” (2023.), kao iskaz desetogodišnjeg iskustva u radnom okruženju, ujedno simbolički prikaz njenog emotivnog stanja uslijed nezdravih „poslovnih” odnosa. Agresija, verbalno zlostavljanje, prijetnje, ucjene i omalovažavanja, obrasci su uvriježena postupanja „društveno toleriranog ponašanja, često vrednovanog kao probitačnog i uspješnog” (Perić). Uz auditivni segment kontemplativne melodije u produkciji JMZM dua, video instalacija u tri makro plana, koju čine projekcije postavljene na pod, bočni i čeoni zid zatamnjenog dijela galerijskog prostora, medijem high speed kamere koja prikazuje 2000 sličica u sekundi, projicira usporeni proces zapljuska umjetnice mlazovima vode, sugestivno ilustrirajući njeno stanje nakon izljeva agresije, koje iako izrečeno u datom trenutku, na njoj ostavlja trajne ožiljke. Postavivši instalaciju trima kanalima video projekcije u sam kut izlagačkog prostora, Linardić simulira društvenu poziciju žene, umjetnice i radnice.
Izložba „Iz drugog kuta” umjetnica Tanje Dabo, Maje Rožman i Letricije Linardić, iznosi osobna iskustva kao nasljeđa, ujedno i implikacije društvene (ne)odgovornosti, hrabro postavljajući intimne doživljaje ili teme spram kojih je uvriježeno glasno ne progovarati, u centar umjetničkog istraživanja i fokus izložbenog diskursa. Riječima kustosice izložbe Davorke Perić, „zajednički glas ovih triju autorica ujedinjenih oko borbe za prava umjetnica, radnica i radnika, te svih obespravljenih, baca svjetlo na put u kojem umjetnički rad potiče na korekciju i obavljanje svojih dužnosti, kako ljudi pojedinačno, tako i institucija.”
Izložba je otvorena do 28. studenog, a možete je pogledati svakim radnim danom od 10-13 i 17-20 sati, te subotom od 10-13 sati.
Autorica fotografija: Klara Stilinović
#Galerija Kortil #Iz drugog kuta #Izložba #Letricija Linardić #Maja Rožman #Tanja Dabo
