Izvedba slikarstva: Tibet, Velebit, thangka i mirila ili trećeprostorna knjiga

Josip Zanki, Konceptualizacija prostora u thangka slikarstvu i suvremenim umjetničkim praksama, Zagreb, Kulturno informativni centar, Naklada Jesenski  i Turk, Akademija likovnih umjetnosti, 2022.

U poglavlju u o novoj platformi promišljanja slike Josip Zanki navodi kako je njegovo istraživanje thangka slikarstva započelo njegovim dolaskom u prostor tibetske zajednice u Dharamshali. Naime, kako umjetnik, znanstvenik navodi, prvi susret s Dharamshalom dogodio se „na granici slučaja, logike i čudnog preklapanja”. U Dharamshalu  prvi put dolazi u zimu 2011. godine, iste godine kada je upisao Poslijediplomski doktorski studij etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i za mentora odabrao Tomu Vinšćaka, među ostalim, poznatim i kao tibetologa. Odlazak je umjetnik ostvario u sklopu  projekta Dosegnute utopije koji je provodio zajedno s austrijskom umjetnicom Luise Kloos. Tada je u školi Thangde Gatsal, koju im je preporučio Stephan Kloos (sin Luise Kloss, a  koji inače istražuje tibetsku medicinu)  po prvi put od Sarike Singh čuo teorijsko a od Majstora Lochoa praktično učenje o thangka slikarstvu. Davna želja Tome Vinšćaka, umjentikova mentora, je bila da nakon tibetske zajednice, koja se nalazi u prostoru Tibeta (Kine) i Nepala, a koju je i za vrijeme istraživanja hodočašća oko planine Kailas (kore), konačno upozna i onu dislociranu. No, umjetnik na put odlazi sam.  

Knjiga je, dakle, nastala na temelju umjetnikova doktorskoga rada „Antropološka konceptualizacija prostora u thangka slikarstvu i suvremenim umjetničkim praksama”, što je prvo istraživanje provedeno kod nas o pronalaženju tragova sličnosti i razlika  u  načinima konceptualizacije prostora unutar thangka slikarstva i odabranih suvremenih umjetničkih praksi (na primjerima radova suvremenih umjetnika/ica) kao i utvrđivanja kako ti postupci utječu na oblikovanje odnosa prema slici. I na naslovnici je umjetnikov crtež Garude, koji pronalazimo i u poglavlju o definiciji slike „kao ritualnog i umjetničkog predmeta u kojem se oprostoruje kulturno shvaćanje prostora“. Konceptualizaciju prostora u thangka slikarstvu Josip Zanki je pritom obradio na temelju vlastitoga rada i istraživanja u školi Thangde Gatsal kao i   istraživanjem thangka slikara/ica Majstora Lochoa, Sarike Singh i drugih kolega/ica, prijatelja/ica. Naime, u nekoliko je navrata umjetnik, sveučilišni profesor Josip Zanki sudjelovao u umjetničkoj radionici slikarske thangka škole Thangde Gatsal u Dharamsali. Pritom naizgled  paradoksalno je da ono što ga je povezalo sa sustavom rada u školama thangke bile su suvremene umjetničke prakse. Naime, umjetnikovo iskustvo u interaktivnim instalacijama, ambijentima a i participativnim radovima kao što su Mirila (2001–2013), Dijak (2004), Child Harold (2014), Wittgenstein mantra (2017) i Mantra suosjećanja (2019) pomogli su mu da uđe u sustav školovanja thangka slikasrtva  kao i u oblik trećeprostornosti kao  kulturne paradigme koju isto oprostoruje (usp. str. 225). Tako npr. u interaktivnom ambijentu Dijak  umjetnik je kreirao „instalaciju humka na kojem se nalazi stećak. Pored njega je bio drveni kovčeg napunjen ugljenom. Rad je nastao na temelju običaja u Ramskoj dolinu gdje su se bolesne ovce liječile tako da su morale istrčati sedam krugova oko stećka (…). Posjetitelj ambijenta morao je nakon istrčavanja sedam krugova oko stećka skinuti odjeću te ležati na ugljenu. Na taj se način reinterpretirao šamanski element u narodnoj medicini, ali isto tako je rad omogućavao posjetiteljima ulaz u drugu vrstu prostornosti.“ Nadalje,  projekt, interaktivni ambijent Mirila Josip Zanki pokrenuo je zajedno s Bojanom Gagićem 2001. godine. Rad čini site-specific instalacija koja je predstavljala repliku samog spomenika mirila, i interaktivnog performansa koji je posjetitelju/ici događanja omogućavao direktno iskustvo ne samo drevnog rituala već i vlastite (za sada) metaforične smrti. Umjetnik je s navedenim projektom kao i vlastitim istraživanjima sudjelovao na izložbi Mirila – nematerijalna kulturna baština (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 28. svibnja –  7. srpnja 2013.), koja je predstavila posmrtne običaje vezane uz velebitska mirila, zaštićenu nematerijalnu baštinu RH, u suvremenoj interpretaciji znanstvenika i umjetnika, a pritom je kao moto izložbe postavljena upravo Zankijeva atribucija mirila „Svaki kamen može postati mirilo, mirilo više nikad ne može postati običan kamen”. Naime, interaktivni performans  strukturiran je  trenutkom kada bi polegli na ležaj od stijena, tjemenom dodirujući kopiju kamena mirila, pred njima bi se doista otvarao svijet nevidljivog, za koji nisu znali da postoji.

Rezultat doktorskoga rada kolege Josipa Zankija čini nova platforma promišljanja slike, nastala na temelju istraživanja, usporedbe i sinteze tibetskog i globalnog kulturnog konteksta putem modela Trećeg prostora gdje se prožima realno i imaginacija, kako je navedeni koncept odredio Edward W. Soja, i pritom kolega navedeni instrumentarij postavlja kao novi predložak nove platforme čitanja i promišljanja  slike. Odnosno, iskustvenom zamjedbom  kolege Josipa Zankija i kao učenika slikarske thangka škole i kao mulitmedijalnoga umjetnika, njegovim riječima – “Meditacijska razina thangke kao i transformacije prostorno-vremenskih uzročnosti u suvremenim umjetničkim djelima otvaraju Treći prostor”. Naime, u području Dharamshale, kak navodi, miješali su se u njegovu iskustvu boravka relano i imaginaro kao i u modelu trećeg prostora.

Složenost studije možemo proći navođenjem poglavlja; nakon „Uvoda“, u kojemu autor obrazlaže ciljeve i hipoteze, slijedi druga cjelina pod nazivom „Definicija slike kao ritualnog i umjetničkog predmeta u kojem se oprostoruje kulturno shvaćanje prostora“. Slijedi  „Povijest i analiza utjecaja nasljeđa Pitagorinih škola i simboličkih geometrijskih odnosa na umjetnost, znanost i kulturu“  gdje, među ostalim, obrazlaže nasljeđe Pitagorinih ideja i teorije zlatnog reza u antičkoj umjetnosti i renesansi te različite aspekte simboličkih geometrijskih odnosa u suvremenim umjetničkim praksama, video umjetnosti, instalaciji i interaktivnom ambijentu. Nakon poglavlja o koncepualizaciji prostora u thangka slikarstvu slijedi  poglavlje o aspektima prostora u suvremenim umjetničkim praksama, poglavlje o odnosu prema slici u tibetskoj i suvremenoj kulturi, nadalje,  poglavlje „Nova platforma promišljanja slike“,  „zrcalno“  poglavlje pod nazivom „Oblaci na Brunelleschijevom ogledalu“ te završno „Pismo Beatriz Viterbo“ u kojemu autor još jednom zaključno povezuje iskustva Velebita i Tibeta. Naime, u interaktivnom performansu Mirila, u njegovoj prvoj izvedbi 2001. godine, dok su sudionici ležali na mirilu, Josip Zanki zamišljao je moguću konačnost njihove vlastite smrti i vizualizirao mjesto iste –  „U toj sam simultanosti uvijek vidio i sebe kao Drugog, onog što leži na mirilu, bivajući dio njegove vlastite sudbine. Kad sam prvi put sjeo za napeto thangka platno, imao sam osjećaj gotovo jednake simultanosti koju još nisam mogao prepoznati kao manifestaciju Trećeg prostora gdje se spaja realno i imaginacija.“

Riječ je o iznimno važnoj studiji koja, što se tiče našega konteksta,  utvrđuje ono što je povjesničar umjetnosti Hal Foster odredio etnografskim  obratom u  suvremenoj umjetnosti (“The Artist as Ethnographer?”, 1995/1996),  a u konkretnom slučaju rada kolege Josipa Zankija svakako se radi i o etnografskom obratu u teoriji medija, i po tome  ova studija čini istraživački obrat, sjedinjenje etnološkoga, kulturnoantropološkoga instrumentarija s teorijom medija, vizualnom kulturom,  u našoj kulturnoj zajednici. Zbog toga  u takvoj rizomskoj intrepretaciji modela trećeg prostora zajedno pronalazimo npr. i interpretaciju fenomenologa religije M. Eliadea kao i  antropologiju slike povjesničara umjetnosti Hansa Beltinga.   Posljednje  dvije rečenice ove znanstvene i meditativne, trećeprostorne  knjige nisu  naravno proizvod slučajnosti. Autorovim riječima – „Dok hodam kamenitim putem, prate me šumovi potoka i hladni dodiri bure. Odlazim van svijeta pojavnosti, u svijest primordijalne praznine.“

#Josip Zanki #Konceptualizacija prostora u thangka slikarstvu i suvremenim umjetničkim praksama #Naklada Jesenski i Turk