Ivana Filip, CAT – HUMAN: A Collection of Interspecies Communications, Zagreb, Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak (Biblioteka Od A do Ž) i Ivana Filip Studio, 2023.
U organizaciji urednika Bojana Krištofića (program Vizualnoga salona) promocija ove i više nego zanimljive mačkoknjige Ivane Filip je održana sredinom rujna u zagrebačkom Književnom klubu Booksa, a čemu je prethodila umjetničina radionica meditativnoga crtanja. Razgovor o knjizi, koja se može odrediti kao knjiga izvedbene zooezije (da uporabim poetsko određenje Une Chaudhuri, teoretičarke koju inače Ivana Filip voli citirati u svojim mačkoistraživanjima) za splitske mačke lutalice, otvorena je projekcijom fragmenata iz umjetničina dokumentarnoga filma FREEROAMING, koji čini jedan od segmenata ovoga umjetničina istraživanja. Zooezijom Una Chaudhuri određuje pisanje, promišljanje koje se ostvaruje na sjecištima od filozofskog do aktivističkog te uključuje antropologiju, sociologiju, povijest, psihologiju, povijest umjetnosti, film i studije književnosti, no dakako i sve ono što uključuje antrozoologija.
Ivanin mačkoprojekt pored navedene knjige umjetnice i dokumentarnoga filma, čini i mačkoizložba Mjerica svih stvari, koju smo mogli vidjeti u Atelijerima Žitnjak prošle godine (a kasnije onda i u Dubrovniku, Koprivnici te ponovo u Zagrebu-Zaprešiću), a sve je krenulo iz projektnoga zadatka istraživanja javnoga prostora, odnosno kao što je umjetnica istaknula u razgovoru povodom promocije mačkoknjige, da iako je prvi zadatak istraživanja bio odabir javnoga prostora, njezina je tema, u dodiru s prostorom, nametnula obrnut redoslijed djelovanja. Naime, izabrala je i bila je izabrana u zajednicu slobodnoživućih mačaka u Splitu (predgrađe Spinut); mačke su se odlučile za nju, i time je i oblikovana navedena knjiga međuvrsne komunikacije između umjetnice i slobodnoživućih mačaka. Bruno Beljak u svojim istraživanjima iz veterinarske i antrozoološke niše zamjećuje kako smo prihvatili mačke kao zasebnu kategoriju mačaka pored urbanih, ruralnih, divljih i feralnih. Feralne životinje (engl. feral) promijenile su status od pripitomljenih u divlje (engl. wild), prirodne ili neukroćene. Feralne mačke su one koje je rodila domaća mačka u divljini; čest je slučaj da se pomladak, bebe mačići ostavljaju u šumi ili uz nenaseljenu cestu. Bojan Krištofić pritom je istaknuo kako je knjiga gotovo liminalni zapis između knjige umjetnice i eksperimentalne književnosti, koja prožima esejističke i pripovjedne žanrove, životinjske i ljudske/ ljudske i ne-ljudske vizure, njegovom odrednicom – „svojevrsno putopisanje ograničenim prostorom jednog splitskog susjedstva i studiranje ponašanja kako ljudi tako i životinja, konkretno mačaka, i njihovih međusobnih odnosa“. Dr. sc. Irena Petak, dipl. ing. biol., koja se bavi ponašanjem i dobrobiti životinja kao znanstvenica iz području biologije i veterine, istaknula je relevantnost Ivanine knjige i u tome što može pridonijeti kvalitetnijem razumijevanju ponašanja životinja, te boljim i ravnopravnim odnosima.
Dakle, prva i očita karakteristika Ivanine umjetnosti jest antrozoologija, koja se bavi interakcijama između ljudi i drugih životinja. Riječ je o interdisciplinarnom području koje se preklapa s drugim disciplinama uključujući antropologiju, etnologiju, medicinu, psihologiju, socijalni rad, veterinu i zoologiju. Glavni fokus antrozooloških istraživanja je kvantificiranje pozitivnih učinaka odnosa između ljudi i životinja, naravno, recipročno, i proučavanje njihovih interakcija. Ivanu sam imala prigodu upoznati u Omišu 2019. godine, na Almissi Open Art Festivalu, kada je izvela zoo-performans Pseća mudrost — nenenasilni PR za ljude. Tada u razgovoru s umjetnicom saznala sam da da je pohađala osnovni tečaj telepatske komunikacije sa „životinjama“, da je osmislila vlastitu radionicu za ljude i pse, da je osmislila performans sa slijepim ljudima ili kako se korektno navodi za njih – nevideće osobe i njihovim psima vodičima, i naposljetku, da je platila seansu razgovora sa svojom umrlom mačkom, što su sve izrazito bogata iskustva u međuvrsnoj komunikaciji. Vezano uz navedenu telepatsku komunikaciju sa životinjama, nadovezuje se druga osobina Ivanine umjetnosti. To je koncept „Život je Ca’ah“, kako je i glasio performans koji je umjetnica priredila na otvorenju svoje izložbe Mjerica svih stvari u Atelierima Žitnjak prošle godine, a što, kako pojašnjava, označava smjer i način življenja sadržan u duhu osobe, a povezan je s narodom Mayoruna (Mayuruna, Matsés), poznatom i kao mačji narod, koji žive uz rijeku Rio Javari, u Peruu i Brazilu. Poznati su kao „ljudi mačke“ s obzirom na to da vjeruju da potječu od jaguara i pritom žene ukrašavaju, probijaju svoja lica tankim drvenim šiljcima (piercing izrađuju od žilica palminog lišća) kojima oponašaju mačje, jaguarove brkove. Dakle, umjetnica ne dijeli stereotipizaciju crazy cat lady (no, zašto i ne stereotipno stripovski označene kao postarije debeljuškaste, zanesene ljubavlju prema mačkama gospođe) već se poziva na kvalitete šamanske žene-mačke koja pripremljena nakon osnovnoga tečaja telepatske komunikacije sa životinjama i nakon seanse razgovora sa svojom umrlom mačkom može ući u komunikaciju koja je više (daleko više) od logocentričke. Time se vraća na životinju koja je nekoć ljudima omogućavala za kodiranje simbolizacije (poput zoosimbolizacijskog naguala) dok je danas uglavnom svedena na eksploataciju u industrijskim konc-logorima, kako bi to kritički istaknuo Charles Patterson. Dakle, cijela je ova mačkoknjiga ostvarena kao komunikacija među vrstama, kao komunikacija u kojoj se slanje i primanje razgovora između ljudi i životinja (slobodne mačke) ostvaruje putem osjetila (osjetilno) i osjeta (izvanosjetilno), ukratko – mentalno – tu su slike, zvukovi, misli, osjećaji, namjere, emocije, dojmovi i jednostavno „znajući“, bez upotrebe riječi. Komunikacija sa životinjama je o osjećanju, naglašava Ivana Filip, našeg tijela i uvođenju suosjećanja i ljubavi u situaciju, razgovor s tom drugom dušom-umom.
Knjiga umjetnice, pritom sama je autorica, urednica i dizajnerica, CAT – HUMAN:Collection of Interspecies Communication, otvara se motom Donne J. Haraway iz njezine knjige Manifest kućnih vrsta: psi, ljudi i značajna drugost/ The Companion Species Manifesto: Dogs, People and Significant Otherness iz 2003. godine kojim se nadovezuje na svoj Manifest za kiborge iz 1985. godine u kojemu je istaknula da kako ljudski životi postaju sve više posredovani tehnologijom, postajemo sve više i više kiborzi (danas, kiborzi vezani uz sve tehnološke aplikacije mobitela). Navedenim motom o susretima sa značajnom drugošću otvara se susret sa slobodnoživućim mačkama koje i dalje imaju osjećaj stjecanja divljine, te umjetnica u uvodniku navodi da je podsjećaju da poštuje divljinu, vlastiti život. Slobodnoživuće mačke kao liminalne životinje djeluju između divljine (slobode) i domesticiranoga prostora, da bi ipak u konačnici, s obzirom na strategiju života u kojoj su bile izložene ulici, odabrale ulicu. Dakle, pred nama je neobična knjiga, koja dokumentira umjetničine razgovore s mačkama tijekom jednogodišnjega umjetničina projekta, magisterija.
S obzirom na mačkoumjetnicu Carolee Schneeman, njezine mačkoradove, koje se mogu odrediti kao Catutopia, njezine tri ljubeće mačke (Kitsch, Cluny i Vesper), koja je i poznata po tome što je autorica prvih selfieja sa svojim mačkama, podsjećam kako je umjetnica u svojim mačjim radovima demonstrirala i feminističku svijest; mačkoradovima odmaknula se od stava da je jedini dobar ljubimac osjetljiv, poslušan, sretan pas, dok je mačka, poput ženske seksualnosti, uvijek imala u simboličkim, arhetipskim strukturama interpretativno mjesto nepredvidljivosti, nekontroliranosti, nešto što je previše mekano i nejasno, nešto što također posjeduje kandže. Svi ti ambivalentni aspekti mačaka bili su joj odbojni. I dok je Carolee Schnemman navedeno provodila s vlastitim mačkama, Ivana je krenula mačjim korakom prema onim slobodnoživućim mačkama Splita, koje iako slobodne vape za pomoći ljudske dobrote.
Završno navela bih još tri ključna pojma koja se vezuju uz umjetnički rad Ivane Filip pored antrozoologije i šamanskoga Ca’ah. Prvo, to je pojamsimbiocen, a zatim pojam solastagija, australskoga teoretičara Glenna Albrechta, koji prvim pojmom označava razdoblje u kojemu, da bismo opstali, moramo početi živjeti suosjećajne stvarnosti s Drugima, Prirodom, Zemljom. Stoga ovo istraživanje ilustrira primjer umjetničkoga sustvaranja s ne-ljudima, više-nego-ljudske geografije javnog prostora i potencijal umjetničkog istraživanja kao znanstvene discipline, kako je u razgovoru istaknula umjetnica. A solastalgija, današnji Weltschmerz, izrazita je bol koju osjećaju neki aktivisti/ice za prava životinja i nažalost u toj dubokoj boli napuštaju ovaj egouzglobljen svijet. Naime, Glenn Albrecht skovao je pojam solastalgija, izveden iz korijena riječi solacium (u značenju „utjeha“) i sufiksa -algia („bol“), sugerirajući gubitak ugode, a sličan je pojmovima klimatske tuge, ekološke tuge i ekološke melankolije. I završno, kao treću odrednicu vezanu uz simbiocensku umjetnost Ivane Filip svakako je koncept „arte útil” ili „korisne umjetnosti”, pri čemu se umjetnica poziva na društvenopolitičku praksu kubanske umjetnice Tanie Bruguera. Tako Ivana Filip ovom društvenokorisnom umjetnošću o slobodnoživućim mačkama Spinuta, ili kako bismo svakodnevno rekli – mačkama-lutalicama, odbačenim mačkama, navodi: „Moja čvrsta i strastvena namjera bila je provesti umjetničko istraživanje koje će ispitati odnose između slobodnoživućih mačaka i ljudi u kontekstu javnog prostora, kako bih se njime koristila kao alatom za podizanje svijesti o slobodnoživućim mačkama.“ Itekako bitan društvenopolitički program s obzirom na to da Split još uvijek nema azil za mačke. Zagreb ga ima, no brojne mačke i nadalje proživljavaju stravičnu pasju sudbinu. I tu se onda ponekad nađu mačko-ljudi i stereotipno realne crazy cat lady. Istina, ostarjele i s malom penzijom, i to je tako… Život.
