Tri tjedna tijekom rujna, Rijeka je bila dom i kreativni poligon za dvanaest umjetnica i umjetnika iz četiriju zemalja (Hrvatska, Poljska, Gruzija, Italija), koji djeluju u područjima izvedbenih umjetnosti i multimedije. Povod je kreativni rezidencijalni projekt koji se provodi u okviru programa Kreativna Europa pod nazivom „Dancing Together, Again!” (Plešimo ponovno zajedno!), u slopu kojega su predviđene umjetničke rezidencije u sve četiri zemlje partnera. Rezidenciju u Rijeci organizirala je Umjetnička organizacija Tranzicijsko-fikcijsko kazalište (TRAFIK), dok su patneri na projektu Poljski nacionalni institut za glazbu i ples iz Varšave, Institut za istraživanje umjetnosti Gruzije u Tbilisiju i Movimento Danza u Napulju. Glavni ciljevi projekta uključuju kulturnu razmjenu, interakciju između umjetnika, producenata i istraživača plesa, s naglaskom na kreativni proces i integraciju s lokalnim zajednicama. Rezidencije služe kao okvir razmjena ideja, iskustava, metoda i zajedničkog stvaranja, uz pristup dugotrajnosti koji omogućava sudionicima povezivanje, kreativnost, uranjanje u proces i dublje razumijevanje plesa i pokreta. Kroz svibanj i lipanj, rezidencijalni program je okupio umjetnike i istraživače u Tbilisiju oko teme razvoja publike, dok je druga od rezidencija upravo ova održana u Rijeci i tematski je posvećena problemu održivosti.

Sudionici rezidencije, mahom mladi plesači i plesačice, izvedbeni/e umjetnici/e, koreofrafi/kinje svatko na svoj način pristupa ideji održivosti i promatra ju iz perspektive plesne i izvedbene umjetnosti. Pritom koristeći međusobne konekcije, ali i datosti lokacija u gradu i okolici, istražuju puteve i različite izvore inspiracije kojima proniču do same biti održivosti i što sve ona može biti. Pa tako rezultati rezidencije, čak 11 izvedbenih radova u nastajanju, variraju tematikom, poetikom i formom. Prezentaciju radova publika je imala priliku gledati kroz dvije večeri, 22. i 23. rujna u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku – i to na samoj sceni, u galeriji Kortil, a jedan rad u hodniku na katu pred ulazom u dvoranu. Prezentacija je dio programa festivala TranziT koji je u tijeku do studenog, a istražuje nove pristupe razvoju kazališne publike, promovira vaninstitucionalni marginalizirani kulturno-umjetnički sektor i donosi program usmjeren na suvremene i inovatine kazališne prakse. Osim samih predstava, festival daje publici priliku da se aktivno uključi kroz radionice, a pripadnicima domaće umjetničke scene da sudjeluju u umjetničkim inkubatorima pod vodstvom međunarodnih renomiranih umjetnika. Prvi umjetnički lab vremenski se poklopio s rezidencijom te je zanimljivo primjetiti kako je većina sudinika rezidencije sudjelovala na njemu, a također su svoje vrijeme u Rijeci maksimalno iskoristili za istraživanje grada, kupanje (i u moru i u Rječini), gledanje predstava, druženje, ali i samovanje. Kreativnost crpe iz cjelokupnog iskustva bivanja na rezidenciji i kroz produktivno umjetničko stvaranje, koje se iz radnih sati prelijeva i u slobodno vrijeme, transformiraju ga u kraće izvedbene cjeline.

Prvi se na sceni predstavio glumac, plesač, koreograf i pedagog Kamil Wawrzua iz Poljske svojim izvedbenim solom Mrtva riba, u kojem se bavi problemom onečišćenja vode i mora kroz vrlo jasnu metaforu (mrtve) ribe. Samu izvedbu započinje pitavši publiku da mu na pozornici pokaže gdje je ‘dobro mjesto za umrijeti’, od početka odmah suprotstavljajući značajnost morskih i vodenih resursa u odnosu na “banalnost i nebitnost” jedne ribe. Jednostavnom idejom je na taj način slikovito ocrtao stanje pojedinca i njegove beznačajnosti u odnosu na globalne pojave poput onečišćenja rijeka, kiseljenja oceana, promjena klime. Ribu koja umire poput čovječanstva, grčevito je utjelovio kroz trzaje, facijalne ekspresije i momente bez disanja. Potpuno drukčiji pristup tematici održivosti gledali smo u radovima koji su uslijedili. Održivost ekosustava na Zemlji kakvog znamo može se, priznajući antropogeni utjecaj na njegovu degradaciju, translatirati na razinu društva i njegove neosvještenosti kao uzroka koji potiče takvo stanje neodrživosti. Civilizacijski smo daleko od stanja održivosti utoliko što još uvijek nismo prevazišli pojavu pogubnih ratnih razaranja. Rad Dashed lines/Isprekidane linije gruzijskog glumca i plesača Iakoba Gogotishvilija,kojega uz njega izvode Wawrzua i Jasna Čižmek Tarbuk, upravo se bavi tom tezom i svoju poetiku gradi na slici ratnog stanja i isprekidanih života. U chaplinovskim segmentima progovara o potresnoj temi kroz humoristične gegove i prizore, najvidljivije u borbi/igri između dvojica pištoljima – na vodu. Tema je to nažalost vrlo aktualna i danas, a sama zemlja iz koje autor dolazi relativno se nedavno morala suočiti s patnjom i boli koje nosi ratno razaranje.

Selimo se potom u galeriju Kortil i gledamo Jasnu Čižmek Tarbuk, plesačicu i koreografkinju iz Zagreba, u kratkom solu Jasna kojega je koreografirala Natia Bunturi, istaknuta članica modernog gruzijskog baleta. Naime, zanimljivo je promatrati kako su se sudionici rezidencije iskušali u dvostrukim ulogama, one izvođačke i autorsko-koreografske, i kako su se međusobno “izmiješali” kroz proces stvaranja. Jasna pojam održivosti spušta na osobnu razinu te nježnim prikazom važnosti svakog pojedinca, također dotiče problem prekomjerne potrošnje vode. Aleksandra Konieczna, plesačica, koreografkinja i istraživačica iz Poljske, također u svom radu reSOURCE/BOGatstvo polazi od održivosti na razini individue, no posmatra ju kroz tjelesnost – uranjanjem u tijelo kao resurs dolazi do pounutrenja istinske održivosti koja je za nju senzualno iskustvo. U finalnom radu It’s Up To You/Na tebi je, kojega koreografira Čižmek Tarbuk, sudjeluju svi članovi ovog “rezidencijalno ansambla” u vrlo dinamičnim, razigranim grupnim kretanjima uz video radove snimljene na plaži prilikom kupanja koji prikazuju podvodni ples. Rad polazi od hipoteze o vodenom majmunu, odnosno ideji da su ljudi evoluirali od predaka primata čija su staništa bila vodena, što je jedan od mogućih razloga zašto nam je tako ugodno u vodi.

Drugu je večer otvorila umjetnica Nataša Pavlov multimedijalnom solo izvedbom In communication with Pachamama/U komunikaciji s Pachamamom koja predstavlja poetski razgovor s Majkom Zemljom, a inspirirana je Rječinom i biljkama u Rijeci. Izvedba se smjestila u hodniku HKD-a i kombinira ples, glazbu i video projekciju materijala snimljenih na Rječini u sklopu kreativne radionice u kojoj su svi sudjelovali. Održivost u smislu ekologije također je prikazao Nyko Piscopo, koreograf iz Italije, u idućem radu jednostavnog naziva The walk/Hodanje. Duet kojeg izvodi s Ninom Kositashvili (Xosilita), multimedijskom umjetnicom iz Gruzije, podsjetio nas je na važnost hodanja, ne samo kao zelenije alternative automobilu, nego i kao samorefleksiju, užitak, mogućnost promatranja okoline i odgovor na sve užurbaniji (i neodrživi) tempo života. Giulia Roversi, koreografkinja i redateljica plesnih filmova iz Italije, osmislila je duet Violet/Violeta za Claudiju Verdat (Italija) i Justynu Irenu Warelis (Poljska) u kojem dvojac utjelovljuje podvojene ličnosti jednog ženskog lika, ali i solo Passively Interacting with the Ouside World/Pasivna interakcija s vanjskim svijetom za izvedbu Natije Bunturi. Lik Violete iz prve izvedbe se stalno iznova oblači u haljine, šminka i pretjerano brine o izgledu, čime zapada u besmislene ponavljajuće radnje, jednako ne mareći za vanjski svijet i njegove probleme kao i ‘žena odjevena u plastiku’ iz druge izvedbe. Oba rada zapravo prikazuju pasivnu poziciju osobe koja je preokupirana vlastitim mikrosvijetom kao nemogućnost ostvarenja akcije ka održivosti. Suradnju Roversi i Bunturi gledamo i u zadnjem radu I am a Lake/Ja sam jezero, u kojem mijenjaju uloge koreografkinje i izvođačice, a inspiraciju su pronašle u hrvatskoj legendi o Crnoj Kraljici kao mračnom liku i metafori za neodrživo korištenje prirodnih resursa. Predzadnji je rad pak nastao na inicijativu umjetnice Sellene Beram, a kao kolaboracija više izvođača (Xosilita, Gogotishvili, Piscopo, Beram). Body Nobody/Tko Nitko zapravo je vrlo pesimističan pogled na temu održivosti, ali koji nudi poetičnu utjehu zatvaranja kruga, ciklusa života, trezveno se pomirujući s mogućnošću samouništenja u koju hrli čovječanstvo. Izvedbu prati i Xosilitin eksperiment „It Was Supposed to Be a Duet/Trebao je biti duet“ koji dodatno akcentuira prizmu tuge oko stanja održivosti živog svijeta. Na pozornici je uređaj sa slušalicama, a svatko iz publike mogao je napustiti udobnost svoje stolice i doći do pozornice saslušati posljednju snimku mužjaka havajske ptice medarice iz 1987. godine. Trebao je biti duet, ali nije, jer nije bilo ženke da nastavi pjev (i vrstu). Endemska vrsta havajske ptice medarice (Moho braccatus) simbol je za mnogobrojne izumrle, točnije istrijebljene vrste na planeti kojom pokušava gospodariti čovjek, a pritom to radi vrlo loše.

Nakon naklona i aplauza, grupa kreativnih umjetnika spontano je započela razgovor o svojim radovima kojega je isto tako spontano moderirao umjetnički voditelj rezidencije Branko Žak Valenta. Svatko od sudionika imao je priliku kratko reći kako vidi pojam održivosti i dodatno objasniti kako ga je integrirao u svom radu u nastajanju, a također je publika imala priliku postavljati pitanja. Doista je impresivna količina materijala kojega su sudionici rezidencije razvili u samo tri tjedna, te je bilo zanimljivo gledati zajednički rad umjetnika koji su se zapravo tek upoznali i koji dolaze iz različitih sredina. Valenta je za kraj zahvalio svima te najavio iduće rezidencije koje će se održati iduće godine u Napulju i Varšavi, gdje će po nova tri sudionika iz četiriju zemalja ponovno stvarati i zaplesati zajedno.