Riječanka Jelena Ratko multimedijalna je autorica koja se bavi fotonovinarstvom, web novinarstvom te vođenjem kreativnih edukacija. Radila je i na više fikcijskih i dokumentarnih filmova, bilo kao izvršna producentica, bilo kao asistentica produkcije, u suautorstvu te kao scenaristica i redateljica. Njezin posljednji film „Čuvarica uspomena“ prikazan je na nedavno završenom 24. LFF-u. Film kroz priču o redateljičinoj baki Marici, koja živi u Gorskom kotaru, tematizira prolaznost, sjećanja i ljubav. Nagrađen je nagradom za najbolju fotografiju, za koju je zaslužna direktorica fotografije Dubravka Kurobasa, a u nastavku donosimo cijeli intervju i autoričina promišljanja o umjetnosti, filmu i načinima na koje možemo sačuvati od zaborava ono što nam je važno.
Na stranicama Liburnia Film Festivala stoji da ste multimedijalna umjetnica koja se bavi web novinarstvom, fotografijom, grafičkim dizajnom te kreativnim radionicama za djecu i odrasle. Kako biste sami opisali ono čime se bavite i što povezuje sve te različite oblike vašeg rada?
– Volim se kreativno izražavati u raznim formama i kroz različite medije. Dokumentarni film spaja moju ljubav prema pisanju i istraživanju s onom prema vizualnoj komunikaciji.
Bavim se i fotonovinarstvom, web novinarstvom te vođenjem kreativnih edukacija, odnosno radionica izrade fanzina, fotografije i filma. Surađujem s kulturnim i obrazovnim institucijama, umjetnicima i inicijativama na povećanju njihove vidljivosti kroz digitalni marketing i promociju. Trudim se slijediti svoje vrijednosti i raditi ono što me zanima i motivira. Kreativnost, edukacija i komunikacija ono su što povezuje sve navedeno u jednu cjelinu.
Priča o Marici i Janošu bavi se kronikom jedne generacije, ljubavi, radnog vijeka i vremena u nestajanju. Koliko vam je na osobnoj razini važno ispričati jednu intimnu priču koja istodobno govori i o mnogo širem vremenu i društvenom iskustvu?
– Svaka osobna priča povezana je s vremenom u kojem se odvija. Bilo mi je važno baviti se temom do koje mi je osobno stalo kako bih se osjećala sigurnije unutar nje, ali i istražiti jedno vrijeme u kojem nisam živjela te napraviti vjerodostojan portret protagonistice.
Radili ste na serijalu dokumentarnih uličnih portreta pod imenom Humans of mirovina. Otkad seže vaš interes za priče i sudbine starijih ljudi te koliko je iskustvo rada na tom dokumentarnom serijalu utjecalo na vaš pristup filmu Čuvarica uspomena o vašoj baki Marici?
– U “pauzi” između preddiplomskog i diplomskog studija radila sam kao novinarka na portalu mirovina.hr, gdje mi je uredništvo otvorilo prostor za kreativni rad na serijalu ulične portretne fotografije po uzoru na Humans of New York. Stariji ljudi puni su mudrosti i originalnosti te me oduvijek oduševljavaju svojim pričama. Forma intervjua mi je zanimljiva jer omogućuje da se iz usmenog razgovora, koji je poput neke baze bez jasne strukture, odaberu dijelovi koji će oblikovati strukturiranu priču sa svojim početkom i krajem. Sličan je bio pristup i prilikom izrade scenarija za ovaj film. Sati razgovora s mojom bakom Marijom zvanom Marica na kraju su rezultirali scenarijem od nekoliko stranica.
U filmu Čuvarica uspomena prisutni su doista prekrasni kadrovi prirode Gorskog kotara, pčela koje oprašuju cvjetove, vodopada. Film je na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu nagrađen za najbolju fotografiju. Što vam ta nagrada znači, osobito zato što je vizualni sloj filma toliko važan u stvaranju atmosfere sjećanja?
– Direktorica fotografije Dubravka Kurobasa zasluženo je dobila nagradu za najbolju fotografiju na 24. LFF-u. Ova nagrada veliko je priznanje i za film, koji je rezultat naše međusobne suradnje. Dubravka je talentirana snimateljica s puno znanja i iskustva, što se vidi kako na setu tako i u finalnom rezultatu, odnosno samom filmu. Nagrada je samo potvrdila da sam odabrala najbolju moguću suradnicu.
U filmu ste se bavili nečim što vam je vrlo osobno i blisko. Koliko je teško upravo zbog te bliskosti pronaći pravu mjeru između iskrenosti i patetike?
– U montaži je bilo izazovno riješiti se viška offa i odvojiti se od nekih dijelova razgovora koje
sam jako željela uvrstiti u film, ali za njih na kraju nije bilo mjesta. Bilo je važno pronaći pravu mjeru i prepoznati što filmu treba, a što je možda previše. Pomogla mi je montažerka Bela Bračko-Milešević, kao i mentorice na Rough Cut radionici Hrvoslava Brkušić i Jelena Maksimović, koje su odvažno pristupile materijalu i prepoznale dijelove koji bi mogli biti višak.
Postoji li neki trenutak tijekom snimanja koji vam je posebno ostao u sjećanju – nešto što se dogodilo pred kamerom, a što možda niste planirali ili očekivali?
– Bilo je više takvih trenutaka. Htjela sam da kamera bude prisutna u situacijama koje
nisu unaprijed planirane. Većina scena snimljena je uz prethodni odabir lokacije i pozicije kamere, ali bez uputa protagonistici o tome što treba raditi. Tako je puno toga proizašlo iz njezinih spontanih reakcija i odluka.
Naše sjećanje s protokom vremena postaje nepouzdano te gotovo izmaštano. Po vašem sudu, u kolikoj mjeri umjetnost može biti brana zaboravu i prolaznosti ljudi i vremena koji nestaju? Postoje li neki drugi načini da se od zaborava sačuva ono što nam je važno?
– Možemo se truditi sačuvati od zaborava ono što nam je važno, svatko na svoj način. Jedna od uloga filmske umjetnosti, kao i fotografije, jest bilježenje stvarnosti. Ti zapisi vremena mogu nam pomoći da se vratimo određenom trenutku, osobi ili osjećaju, čak i onda kada naše sjećanje počne blijedjeti ili se mijenjati. I njegovanje odnosa s drugima može biti jedan od načina da sačuvamo što nam je važno. Dragi ljudi svojevrsni su čuvari naših zajedničkih sjećanja i ponekad nas mogu podsjetiti na nešto što smo zaboravili, ali i na ono što nam je u određenom trenutku bilo važno.
Tijekom studija putovali ste na radionice i studijske programe, a vodite i kreativne radionice za djecu. Koliko su vas iskustva putovanja i rada s djecom obogatila kao umjetnicu i utjecala na način na koji danas promatrate svijet i stvarate? Što ste najviše naučili od djece i njihova pogleda na svijet?
– Nemam formalno filmsko obrazovanje, ali sam kao polaznica sudjelovala u nekoliko desetaka kreativnih radionica, između ostalog iz područja filma. Neformalne edukacije – Erasmus projekti, radionice i seminari – su me na neki način oblikovale. Vjerujem da svakom djetetu i mladoj osobi mogu donijeti neprocjenjiva znanja, iskustva i nove perspektive.
Rad s djecom i za djecu i mlade me ispunjava. Kao i stariji ljudi, djeca su na svoj način pravi “mudraci”. Podsjećaju me da smo svi kreativni i da u sebi već imamo puno toga što nam je potrebno za stvaranje.
Upotreba crno-bijele tehnike u Čuvarici uspomena podsjetila me na Bergmanove Divlje jagode, film koji se također bavi sjećanjem, prolaznošću i preispitivanjem vlastitog života. Postoji li neki redatelj, film ili filmska poetika koji su posebno utjecali na vaš rad i način na koji razmišljate o filmu?
– Hvala na ovom komentaru. Ne bih izdvajala redatelja ili film koji je presudno utjecao na mene. Još uvijek sam u fazi istraživanja raznih filmskih poetika i nastojim gledati što više filmova. Zanimaju me različiti načini pripovijedanja, odnos slike i zvuka te mogućnosti koje filmski jezik pruža u bilježenju nečijeg iskustva i unutarnjeg svijeta.
Za kraj, jeste li baki pokazali film i kako je ona doživjela to što je njezina priča postala film?
– Ona je pogledala film čim je dovršen, prije početka distribucije. Tada je rekla da sam vjerno prikazala njezin život, što mi samo po sebi predstavlja velik uspjeh. Bila je na hrvatskoj premijeri filma u Opatiji – meni najvažnija osoba u publici. Još slažemo dojmove. Mogu u njezino ime reći da je sretna i ponosna.
Istaknutu fotografiju Jelene Ratko snimio Dino Bossini
#Čuvarica uspomena #Jelena Ratko
