Ne postoji dokument kulture koji istovremeno nije i dokument barbarstva, tvrdio je Walter Benjamin, a možda bi njegovu rečenicu vrijedilo držati na umu planirate li ovih dana obići izložbu „Od boemstva do vječnosti” u zagrebačkim Klovićevim dvorima.
Izložba, otvorena od 14. maja do 30. juna, već na prvi pogled djeluje kao itekako važan dokument kulture. Štoviše, ona je „kulturni događaj godine”, kako pišu 24 sata, ujedno i organizatori. „Umjetnost oplemenjuje naše živote, povezuje narode i kulture. Ponosni smo što smo ovakva dragocjena remek-djela konačno doveli u Zagreb”, dodaje direktor dnevnog lista Goran Gavranović. A među dragocjenim remek-djelima – mogli ste prošlih dana doznati iz većine domaćih medija – su i čuvena „Mala četrnaestogodišnja plesačica” Edgara Degasa, Modiglianijev portret Annie Bjarne, Matisseov „Ležeći akt” ( „Aurore”)… Večernji list izvještava o „izložbi godine”, Jutarnji ističe veliku zastupljenost slikarica, a ne samo slikara iz modernističkog razdoblja. „Potičemo kulturnu interakciju i razumijevanje europske moderne umjetnosti koja itekako može imati važnost u povezivanju različitih stvaralačkih krugova, naroda i kultura”, objašnjava Danijela Ucović, kustosica mostarske galerije The Hub of Fine Arts, gdje su inače – napominje Tportal – stalno izložena sva ova djela iz privatne kolekcije MTA Fondacije u vlasništvu biznismena Amira Grossa Kabirija. Vlasnika kolekcije spominju i ostali hrvatski mediji, ali samo usputno. Oni se ipak bave vrijednim postavom, remek-djelima, umjetnošću i kulturom, a portret vlasnika očito ne spada u strogo kulturna pitanja. Što je šteta, jer tek s portretom vlasnika priča o izložbi „Od boemstva do vječnosti” postaje potpuna.
Amir Gross Kabiri potomak je bogate izraelske porodice, glavni čovjek telavivske korporacije MT Abraham Group koja zarađuje na aluminijskim proizvodima, obnovljivoj energiji i nekretninama, a usto poštovatelj umjetnosti i ljubitelj sporta. Uspješan poduzetnik, ugledan član zajednice i filantrop, reklo bi se jezikom korporativnih medija. Od 2020. vlasnik je i mostarskog Aluminija, nekadašnjeg jugoslavenskog tvorničkog giganta: paralelno s biznisom, Bosnom i Hercegovinom širi i svoje ostale aktivnosti pa je tako uložio u nogometni klub Zrinjski, čiji je potpredsjednik, otvorio je The Hub of Fine Arts i napunio ga umjetničkim djelima vrijednima, navodno, oko 150 milijuna eura, a izabran je i za prvog čovjeka Židovske općine Mostar. S te je pozicije, čini se, odigrao presudnu ulogu u promjeni imena mostarskih ulica nazvanih po ustašama poput Jure Francetića i Mile Budaka, što je za svaku pohvalu. Čitavog ovog poslovno-društvenog uspjeha ne bi međutim bilo bez asistencije predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, a Kabiri to ne skriva. „Vjerujem da bi privatni sektor u svakoj zemlji uvijek trebao biti u stalnom dijalogu i bliskoj suradnji sa svim političkim razinama”, govori u nedavnom intervjuu Indexu pa dodaje: „Predsjednik Čović do sada je učinio mnogo za Aluminij, a siguran sam da će tako i ubuduće.”
Ne skriva ni da ga zanimaju nova širenja biznisa: „Istražujem nekoliko poslovnih prilika u Hrvatskoj, uglavnom u energetskom i sektoru nekretnina. Hrvatska je vrlo stabilno i sigurno mjesto za ulaganje, definitivno vidim da naša grupa širi svoje aktivnosti tamo u sljedećim godinama.” Zato je valjda i ovdje, kod nas, brzo potražio političku podršku, pa je na otvaranju izložbe u Klovićevima govorio sam predsjednik Sabora Gordan Jandroković, dok Kabiri po društvenim mrežama ponosno kači fotografije s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem.
Ničeg kulturnog, drugim riječima, nema u kulturnom događaju godine u Klovićevim dvorima: samo izraelska politička propaganda, samo artwashing genocida nad Palestincima, samo nove političke veze za nove poslovne uspjehe kolekcionara i filantropa Amira Grossa Kabirija.
E da, sad kad smo na društvenim mrežama, priča postaje zanimljivija.
Proskrolate li Kabirijevim profilima, naići ćete, recimo, na fotografiju izraelske avionske bombe koja će uskoro biti bačena na pojas Gaze, uz caption: „Bez milosti, bez obzira na posljedice!” U redu: to je objava iz 8. oktobra prošle godine, samo dan nakon terorističkog napada Hamasa, reakcija je donekle razumljiva. Ali od 8. oktobra do danas izraelska vojna mašinerija ubila je najmanje 35 hiljada civila, mahom žena i djece, dok je sudbina barem 10 hiljada njih nepoznata; raselila je skoro svih dva milijuna i 300 hiljada preživjelih, uništivši većinu kuća i zgrada; razorila je škole, fakultete i bolnice, blokirala humanitarnu pomoć, prouzrokovala masovnu glad. Ono što je teroristički odgovor Izraela na teroristički napad Hamasa učinio kroz prošlih osam mjeseci – najkraće i vrlo oprezno rečeno – sadrži očite elemente genocida. Ali Kabiri nastavlja. Objavljuje fotografije teško naoružane izraelske armije uz poruku „Naši dečki!”. Piše kako su prosvjedi koji širom svijeta pozivaju na „pravdu, mir i demokraciju” ustvari „čista hipokrizija”: oni, kaže, „protestiraju protiv samog mog prisustva i pokušavaju dovršiti ono što Rimljanima nije uspjelo prije dvije hiljade godina”. Tumači svoje viđenje agresije: „Ujedinjeni narodi su izglasali osnivanje židovske i arapske države koje će živjeti u miru jedna pored druge. Židovi su slavili i prihvatili. Arapi su to odbacili i pripremili se za rat. Ništa se nije promijenilo do danas, mi smo izgradili carstvo, oni su izgradili državu terora zasnovanu na mržnji i smrti.” U onom intervjuu Indexu u kojem se hvali političkim vezama, dugo nakon što su dimenzije izraelskog masakra palestinskih civila postale poznate, spokojno zaključuje: “Jasno je da Izrael vodi pravedan rat protiv monstruozne islamističke terorističke organizacije.” Sarajevskoj gradonačelnici Benjamini Karić, koju bezrazložno optužuje da opravdava Hamasove zločine, šalje paket s porukom „Nikada nećemo zaboraviti ni oprostiti!”, zbog čega ga ona prijavljuje policiji. I tako dalje, i tako dalje: u svakom slučaju dovoljno daleko od kulturnih rubrika hrvatskih medija, koji se ničim od svega ovoga ne opterećuju. Jer „kulturni događaj godine”. Jer „dragocjena remek-djela”. Jer „umjetnost povezuje kulture i narode”. Pa im onda promiče i da je otvaranje izložbe bilo tempirano točno na Dan državnosti Izraela, kao i da Goran Jandroković u onom svom govoru nije spominjao ni raznovrsne modernističke pravce ni visoku zastupljenost slikarica, nego je govorio o tome kako je „u današnjim neizvjesnim okolnostima u svijetu važno njegovati prijateljske i partnerske odnose s državama s kojima dijelimo zajedničke vrijednosti”, a Hrvatska i Izrael su pritom „dio civilizacija koje počivaju na istim vrijednostima poput slobode, mira, demokracije, zaštite ljudskih prava i funkcioniranja pravne države”.
Samo koji dan uoči otvaranja izložbe i Jandrokovićevog govora o slobodi, miru i ljudskim pravima – igrom slučaja – iz Palestine su nam stigle fotografije galerije Prozori u suvremenu umjetnost, sravnjene sa zemljom. Bio je to posljednji izložbeni prostor suvremene umjetnosti u Gazi koji bombe do tada nisu uništile. Ničeg kulturnog, drugim riječima, nema u kulturnom događaju godine u Klovićevim dvorima: samo izraelska politička propaganda, samo artwashing genocida nad Palestincima, samo nove političke veze za nove poslovne uspjehe kolekcionara i filantropa Amira Grossa Kabirija.
Nimalo kulture.
Samo barbarstvo.
Tekst Borisa Postnikova potpunosti je preuzet s portala Novosti, a dostupan je na sljedećem linku.
Naslovnica: screenshot fotografije s javnog Facebook profila Izrael u Hrvatskoj
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
