Krešo Kovačiček: Sve te stvari su nešto na što smo mi računali da će biti zauvijek

Kroz hladnoću, mrak, neprijatne vozače Autotroleja, kišu i vjetar, probijamo se do Boćarije Brajda s nadom da će se Krešo Kovačiček, atopos, riječki umjetnik i kustos, pojaviti na mjestu dogovora, u vrijeme dogovora. Po običaju nenadano, Krešo je već pijuckao gemišt u ugodnoj glazbi i toplom narančastom svjetlu novoobnovljene boćarije. Poslijepodne je proveo u Galeriji Kortil, pomažući s postavljanjem izložbe Letricije Linardić, Maje Rožman i Tanje Dabo.
Kreše se sjećamo iz mladih dana, krajičkom oka, onako kako se promatra spektakularne kad se ne želi ispasti bijednim fanom. Bio je visok i vitak, savršenog stajlinga, odmjeren, nikad uštogljen. Profinjenih crta lica i prodornog pogleda, obraza s privlačnom dozom drskosti. A opet je cijela ta kombinacija zračila nekom čudesnom nježnošću.
Onda je počelo ratno rasipavanje i svi smo pomalo izgubili trag svima. Krešo je to razdoblje proveo u Amsterdamu da bi ranih 2000-tih, po povratku u Rijeku, pet godina vrlo uspješno vodio Galeriju O.K., tada aktivnu u MMC-u Palach.
Uvijek u centru neočekivanih i bizarnih zbivanja, nakon pokušaja skvotiranja Hartere, Kovačiček je 2017. godine proglašen nestalom osobom. Iako su ga mnogi u tom periodu prežalili kao mrtvog, dio Krešinih prijatelja i riječke kulturne scene nastavio se nadati da je Krešin nestanak ipak ‘samo’ još jedan od njegovih performansa. Cijeli taj period zabilježili su riječki filmaši Marina Musulin i Zoran Krema, koji su Krešu odabrali za protagonista njihovog dokumentarnog filma. Film Krešo bit će premijerno prikazan u Art-Kinu idućeg petka, 10. studenog.

Kako to da se uvijek vraćaš u Rijeku?

To mi je uvijek nekako dom. Mislim, dom, nemam ja više doma, to je jazbina gdje ja živim. Imam sobicu i pol metra prostora oko toga i to plaćam poprilično, ali to je najjeftinije od onog što se dalo naći na tržištu. Blizu Banskih vrata. Svaki dan idem gore-dolje pješke, nosim sa sobom boce vina i nije mi baš uvijek najlakše.
Ja sam ovdje odrastao i bio sam dio scene i svi su me poznavali kao takvog kakav jesam i ja nisam mogao to ostaviti, to nije bilo nebitno, nije se moglo prijeći preko toga, to je bitan dio, samo ovaj… Bio sam u Francuskoj nedavno i završio period od tri godine. U mjestu Saint-Germain-du-Puy, blizu Vichyja, centralna Francuska. To je bio jedan chateau, tamo sam radio sve poslove samo za hranu i smještaj. Ali srećom sam imao neke novčiće sa sobom tako da sam se mogao baviti svojim radom i nije to bilo nešto, ali ipak sam ostavio nekakav trag.

A kad kažeš da se možeš baviti svojim radom, što to znači?
Pa čuj, moj rad je nestao. Izgubljen, pokraden, bačen u smeće, uništen… Tako da ja, moja dokumentacija, sve, sve je otišlo. Otišlo. Ja sad nemam ništa. Moram ponovno početi stvarati stvari koje mislim da treba i imam jednu stvar koja je sačuvana, koja bi trebala ići za muzej, nije sigurno, ali ću probati. I imam tih par knjiga koje, neke su uništene, poput ‘Kronotopa hrvatskog performansa’, ja sam ga kupio, ali netko je razorio sve to u Harteri, kad sam izašao van, tako da nemam ništa. Nemam ništa.

Ali sigurno imaš ideju što još trebaš raditi.
Je, je, imam. Planiram performanse, mislim da… Zapravo taj likovni rad me više toliko ne privlači. A s performansima sam uspio napraviti nekakav utisak na ljude koji se bave time i na publiku koja je meni bila bitna. Tako da mislim da meni performans više odgovara nego neki drugi medij, ali performans uključuje puno medija. To nije samo performans u smislu Marine Abramović. Nije. Malo je drugačije. Ne stidim se toga jer mislim da ona reducira stvar na jako jednostavnu formulu koja zapravo ne funkcionira uvijek.

Misliš li da je išla više u smjeru uspješnosti, nego u smjeru umjetnosti?
Ona je uspjela, ali je zadala krute pojmove performansa i meni se to ne sviđa. Ja performans shvaćam malo drugačije jer sam odgojen i na japanskoj tradiciji, a oni su zapravo počeli sa svim tim. Od butoh plesa do danas. Oni imaju neku drugačiju tradiciju i jednostavno ne uzimaju Marininu formulu kao zadnju riječ. A Marina je postigla svoj svjetski status, ali na toj krutoj osnovi – koncept o očuvanju umjetnosti performansa, rad u tajmingu rastegnutom na osam sati, kao da će stvar biti detaljno prostudirana kroz osam sati i da će netko doista doživjeti to, ali, sorry, ja nemam živaca biti u galeriji osam sati i slušati njene uzdahe, s tekstovima koji idu naokolo i, mislim… Bio sam na Ulayevim performansima u Amsterdamu i to je izgledalo sasvim drugačije i meni se njegov pristup puno više sviđao. On je uključivao puno više stvari. Njegovi performansi su bili kompleksniji. To nije bilo samo ono… držimo staklo pa se maknemo prije nego li pukne na pod. On nije bio ne znam kako artistički kompleksna osoba, on nije dobio status kao što ga je ona odradila, ali ona je imala lobby iza sebe. To se tako događa u art svijetu. Oni žele proizvesti produkt. Ali ona je imala uspjeha u tome što radi i bila je dosta hrabra. Rušila je neke barijere i ljudi su to prihvatili. Taj dio mi se sviđa.

Živiš li ti svoj život kao performans?
Veći dio da. Ali teško je odrediti performans, postoje neka pravila. Moraš najaviti, moraš imati medije, moraš sve to skupa organizirati, moraš imati tehniku, moraš imati glazbenike. Zato sam i napravio bend, samo radi toga da imam originalnu glazbu jer nisam smio koristiti stvari koje sam koristio. Ja sam na početku stalno radio na Anthonyjevu glazbu i to ne smiješ raditi.

Zbog toga ste Neda Šimić Božinović, Vladimir Wölfl i ti osnovali The Rat Singers?
Da, bend.

Jesi li najuspješnije radio ili si možda najviše volio raditi s Nedom i Tajči Čekadom, dvije snažne žene s vrlo izraženim karakterom? Kako si se našao s njima?

Tajči ne moraš reći ‘napravi mi kostim od plastike, treba izgledati atraktivno, ovako, onako’. Nedi si mogao reći ‘vrišti, ali nemoj biti dosadna ljudima, nego izmisli’. Neda je uvijek kužila stvari, jednostavno bi ušla u svoje, u svoj trans i ona je znala funkcionirati u tome. A ponekad bi se znala naći u praznom prostoru. Rekao sam joj da se mora znati snaći. Dogodi se to. Kad više nemaš ili misliš da nemaš što za reći, e onda počinju zanimljive stvari. Mi smo uvijek voljeli improvizaciju, radili smo na tome i, dapače, uspijevalo nam je. Uvijek bi se dogodilo nešto ekstra, nešto sa strane, što bi odvelo stvar u totalno drugom smjeru. I nitko se nije bojao toga. Nikom nije uloga bila zadana, sad ti moraš to, to, ili to. Imali smo glazbu koja je određivala kako se ponašati, kako se glasati, kako se pokretati i tako… To nije bilo baš nepromjenjivo, moglo se je tu još uvijek dodavati, imali smo žive vokale na matrice, nije ni to bilo striktno kao forma- stvari su se razvijale iz samih ljudi, dapače, ljudi sa strane bi reagirali na načine koji su bili zanimljivi. Nitko nije bio agresivan. Ali uvijek bi se dogodilo nešto što bi odredilo performans u nekom drugom smjeru. Nismo se toga bojali. Baš sam danas sreo Dundaru, malo smo popričali i bilo mi je drago da ga sretnem. Ali on je sad bizi s nekim drugim stvarima. On je odustao od sve te… djelatnosti.

A što te uzbuđuje u umjetnosti, kako si shvatio da si umjetnik?
Bavio sam se performansom u jednoj grupi u Holandiji deset godina. Nisam bio član, nego suradnik, ali velik dio svoje inspiracije zapravo crpim od njihovog pristupa performansu. A oni su sebe odredili kao zapravo neo-nadrealisti. Oni su ipak uključivali elemente asocijacija, reminiscencija… Meni to više odgovara, nego jedna Marina Abramović, na primjer, sa svojim striktnim i zadanim konceptima. U dječačkim godinama sam se bavio crtežima, stripovima, ludorijama… Ali bih uvijek dobio papir za zamatanje, a ne nekakav normalni papir, ali ja bi sve to iscrtao. Uvijek sam bio tretiran kao niža klasa, ali ja bih napravio svoj posao. Jednostavno, osjećao sam da trebam ispuniti format. Bilo je toliko puno stvari u mojoj glavi da sam mogao opisati osobe, karaktere, situacije… Tako da je to zanimljivo.

Zanimljivo da si u tom smislu inicijalno izabrao likovnost, a ne pisanje…
A ne, ja sam i pisao, na kraju ovog filma ide glazbena obrada moje pjesme od prije 25 godina, koju sam posvetio svom psu i radi se o tome kako doći doma. Home. I to je za mene uspješno napravljeno i ja sam to predložio za end title. Mica Matić je vodila glavni vokal, ja sam radio back vokal, jer ja sa svojim glasom ne mogu voditi front vokal, ali su mi trebala dva snimanja da skužim kako se to radi. Nitko mi nije objasnio. Ono, naučiš. A autor glazbe je Filip Marčeta.

Kako ti je bilo sudjelovati u snimanju filma o sebi?
Pa čuj, ja u cijelom procesu nisam imao svoje prste whatsoever. Nisam vidio film, samo sam priložio tu zadnju stvar za end title i oni su prihvatili.

Kako si se osjećao pred kamerama?
Ma ne, ne, to je sve snimljeno bilo u momentima kad se događalo i ništa nije bilo snimano nakon toga… U Palachu je sve bilo snimljeno profesionalnom kamerom, ali ja kad sam u performansu, ja sam u svom svijetu, totalno me ne zanima registracija. Niti sam ikada radio montažu, ni režiju, ništa. Nisam intervenirao u dokumentaciju.

Ako si posvetio pjesmu svome psu, znači da ti je bio važan u životu.
Ah… Moji psi, dva psa sam imao. Jedan je bio sin od drugog. Nisam nastavio liniju i sad nemam uvjeta imati psa. Dali su mi lekcije. Toliko su pametni. Kad sam skužio koje lekcije su mi dali, sam se malo zamislio. Zvali su se Alojšijus – Alojz i Jeff. Jeff je umro kod mene na krevetu i to je za mene bilo strašno iskustvo. Pješke sam ga odnio na Praputnjak i pokopao tamo, simetrično nasuprot njegovog starog, pod jednom gromačom. Pitao sam susjede da mi daju krampove. Ja sam živio s tim psom, on je bio jedan dio mene. Bolji dio mene. Prespavao mi je veći dio svog života. Stalno sam ga budio i govorio mu ‘Ali Jeffe, ne možeš toliko spavati, moraš imati nekakav život’. Neko vrijeme smo živjeli u šatoru u Palachu. Još uvijek imam noćnih mora oko smrti moje stare i Jeffa i još uvijek imam mentalnih problema oko toga. Koliko su mi, na kraju, ipak dali lekciju. Životinjica koja je prošla svoj život s tobom i prati te u korak, na kraju ti ostavi poruku koja te dirne. Psi nisu tako jednostavna bića kako mi mislimo. Imaju oni malo više inteligencije nego što mislimo. Pogotovo kad te vole. Što nije uvijek slučaj, ali meni se dogodilo da je mene moj pas volio i pratio u svaki korak, mi smo bili nerazdvojni. Nerazdvojni. Moj pas je za mene bio sve. Centar svijeta. Prvo sam se morao pobrinuti za njega, a onda tek za sebe. Nikad nije bio zahtjevan. Bio je vrlo skroman i pojeo bi svoju hranu, dosadnu, dosadnu, uvijek istu. Vode. Ali šetnje, šetnje, mi smo se šetali cijelim gradom…

Vjerojatno nije bio zahtjevan jer su mu sve potrebe bile zadovoljene.
Njemu je to bilo najvažnije, šetnja. Drugi mirisi drugih pasa, on je uživao u tome. Tad sam skupljao plastične boce tako da smo mi šetali po Pećinama, stalno smo bili na putu. Uvijek je bio vani. Ali nikad nije nešto zahtijevao za sebe. Totalno jedno skromno biće koje me naučilo dosta toga, ako me shvaćaš.

Je li istina da si hodao od Rijeke do Brna?
Istina je. Sedamsto kilometara. U japankama. Prije pet godina. Imao sam direktan prijevoz do Frankfurta, ali sam odustao od toga i rekao sam da idem u Brno kod svog prijatelja. I srećom, on me je držao tjedan dana, da se oporavim. Meni su noge bile toliko otečene, slonovski, i boljelo je. Jako sam se teško kretao, ali sam ipak stigao. Tu i tamo bi uspio uhvatiti neki autostop za 30-40 kilometara, ali uglavnom sam propješačio veći dio puta. Nakon tih tjedan dana, prijatelj me odveo do Praga i kupio mi kartu preko Berlina do Amsterdama. Onda sam preko dvije prijateljice iz Nizozemske dogovorio susret s tim tipom u Francuskoj koji je luđak. Tamo sam proveo tri godine, ali ja nisam postao luđak. Kad je postalo malo previše nasilno, onda sam rekao dosta, to je kraj. Poslije sam bio u jednoj bolnici u Parizu, nakon čega me je sestra vratila u Rijeku. U toj bolnici su mi dijagnosticirali šizofreniju. Bio sam tamo dva mjeseca. Još uvijek uzimam terapiju, u suradnji s psihijatrom od kojeg sam dobio preporuku za samostalno stanovanje, a što će od toga biti… Mislim da se čeka godinama i neće biti baš jednostavno.

Čula sam da jako puno čitaš i da voliš čitati, što čitaš?
Sad čitam Jean Geneta na francuskom, skupio sam cijelu kolekciju. Obožavam Geneta. Ali imam i englesku verziju tako da mogu komparirati jer francuski djelomično razumijem, ali ga ne mogu pričati, to pronounce it is a bit tricky. Isti problem mi je bio i s holandskim. Razumijem puno toga, ali nisam rođen za izgovarati taj jezik, jednostavno nisam. Ali skupljao sam stvari za gay historiju. Jer Genet je ipak neke stvari napravio davno prije nego li je netko drugi pokušao raditi u tom smislu. A to je tako dobro napisano. Radio sam na inscenaciji za kazalište, htio sam postaviti ‘Sluškinje’ na jednoj specijalnoj sceni i skužio sam kako je on razmišljao kad je to radio. I pokušao sam to izreducirati na nivo gdje to reflektira to vrijeme. Nije bilo baš najlakše, ali kad čitaš Geneta, to su štorije i štorije. S njim se jednostavno ne možeš zezati. Kod nas je prevedeno dosta, ali ne dovoljno. Smatram da je svaka knjiga vrijedna. Ja sam knjige davao naokolo i nikad mi se nisu vratile. Radi toga sad radim jedan performans ‘Javno vraćanje knjige’. Nervira me ta nekultura nevraćanja knjiga. S tim knjigama nikad na zelenu granu. Imam cijelu biblioteku vani. Ljudi nisu baš sretni vratiti knjigu. Mene ne vole, ali vole moje knjige. Ja sam ih dijelio, knjige trebaju biti čitane, tu su informacije. Ali ja nisam nikad osjećao neku posesiju prema knjigama. Pročitam ih i znam. Ne pripadaju meni. Ali ima i drugih ljudi koji bi ih htjeli čitati, kojima treba informacija. U 80tima nismo imali pristup svim materijalima koji su bili objavljivani, engleske ploče, ovo, ono, da nismo imali par ljudi koji su se bavili time, mi nikad ne bi znali o nekim stvarima. Ali na kraju, mi smo slušali najbolju glazbu koja se uopće mogla dogoditi i čitali najbolje knjige koje smo prevodili ovako ili onako ili čitali na engleskom. Bilo je par ljudi koji su bili vrlo bitni za cijelu scenu jer su dilali te materijale. To se kopiralo na kazete, radile su se fotokopije, to je bilo vrijeme kad nije bilo kontrole nad copyrightom. A sad je copyright zakon i ne smiješ ga prekršiti jer su kazne ogromne. Osim Geneta, preporučio bih i knjige Georga Trakla. Lautréamonta. Čudne stvari. To nije baš svakidašnji ukus, to je za ljude koji poznaju neki materijal i neke činjenice, situacije. Pa ipak sam sreo ljude koji su čitali Lautréamonta, iznenadio sam se, mladi ljudi, od kud? Gdje ste to nabavili, knjiga iz Sveučilišne biblioteke je bila ukradena, nikad vraćena. Naći Lautréamonta na našem jeziku je već malo teže.

Zašto si prestao raditi kao profesor likovnog?
Nije bilo posla. Pogotovo ne za mene kao gaya. Mene su uvijek malo gledali sa zadrškom. Bilo je posla u Delnicama, na Lošinju… Bio sam jako dobar. Dobivao nagrade s mojim učenicima, značajne nagrade, ne samo tek toliko nekakva skulpturica, ne. Ovo su bile novčane nagrade, Citroen. Radosno su nas isplatili. Radio sam u školi u Hreljinu i u Delnicama. U srednjoj i osnovnoj školi. Problem je što djeca imaju sve manje i manje likovnog.

Kada si shvatio da si gay?
Vrlo rano mi je to postalo jasno, ali meni nije bilo jasno o čemu se radi. Nisam mogao doći nekom i reći, čuj, ja bih volio… Ovo ili ono. Ili nešto. To je bilo totalno straight društvo. Živio sam heteronormativno djetinjstvo, morao sam se ponašati kao straight, a znao sam da nisam. Ali ja se nisam osjećao kao da lažem, nego, kako sam bio jako dobar učenik, ja sam svima radio usluge, pisao zadaće, radio likovne radove i tako sam bio prihvaćen. Ali ja sam znao provesti noći radeći za cijeli razred. To su čudne stvari. Ali čim su dekriminalizirali gayeve u Jugoslaviji, ne u cijeloj Jugoslaviji, išlo je po republikama… Prije si morao ići u vražji zatvor zbog toga, a ja sam, čim sam pročitao da je dekriminalizirano, izašao van i rekao ‘ja sam gay’. Izgledao tako, ponašao se tako, pankeri su me gledali kao nešto čudno, tukli su me, ali onda me je Majk Pederčina uzeo za stol da popričamo pred svima i nakon toga me nitko nije dirao, ja sam bio zaštićen. Ja sam sjedio na ogradi od Konta s pankerima i ostalima, družio se s Teom iz Kaosa i Pavicom iz Parafa, mi smo bili svi pofarbani blondi i ono kao, a što ćeš sad… Nismo imali čak ni za kavu da odemo na terasu sjesti, nego smo bili na ogradi.

Da, na onoj staroj ogradi se dobro sjedilo, na ovoj novoj ogradi je to nemoguće. Kont izgleda kao aerodrom. Ali, to je bio poseban doživljaj, proći pred cijelim špalirom na ogradi do terase…
/Smijeh./ Da, da, i svi te dobro izskeniraju, točno svatko zna sve o tebi… To je već bilo za Parfumeriju… Volio sam kolače, ali ujutro. Kad me nitko ne bi vidio da sam u Parfumeriji. Rigojanči i cappuccino, please.

Kolač omlet, sladoled Americano, krema u čaši…
Krema u čaši, ej! … Jesi ti išla u Šesticu?

Kako ne!? Prije odlaska u Kino Partizan. Sve od Igora Emilija je potaracano – Šestica, Učka, Dva lava, Kontinental…
Na Hreljinu u školi sam baš zamjenjivao kćer od Igora Emilija, bila je na porodiljnom. Emili je imao vrlo čudne ideje, ali za ovaj grad je on za svoje vrijeme odradio svoje. Šteta je da je njegov rad uništen, nestao, isto kao i Murtićev mural u pošti bivšoj, sad je to Zara. Sve te stvari su nešto na što smo mi računali da će biti zauvijek.

To je ta kulturna baština čiju vrijednost nismo shvatili.
Da. Ta tradicija ili kontinuitet u unutarnjem dizajnu, arhitekturi i svemu tome, to se izgubilo, sad imamo samo Turata.

Kad smo kod unutarnjeg dizajna, imaš kolekciju japanske keramike?
To je u školi Vežica. To je dobro izloženo, dobili smo pomoć od Dubrovića, dao nam je tri vitrine, taman dovoljno. Dobro izgleda. Samo što čistačice stalno mijenjaju titlove tako da se više ne zna što je što. Bio sam tamo kad su postavljali Japanski vrt, nema novaca za vodu, a voda je tamo osnovna, ali onda dolaze i problemi s komarcima, my goodness… Jednostavno, taj element fali, a sve drugo je modernistička reinterpretacija japanskog vrta. Nije da je sve krepalo od sunca jer nitko to ne zalijeva. Stoji i raste. Nećeš imati ni ždralove, ni galebove, ali… Ljudi su jako ambiciozni i onda dobiju nešto što je zbilja vrijedno, ali onda nemaju novaca to održavati. Uglavnom, ta kolekcija keramike sad treba ići u Zagreb na procjenu. Našao sam neke aukcijske kuće i pretpostavljam da će moja procjena vrijednosti kolekcije biti relativno točna jer znam koliko sam platio za to, bio sam strastveni sakupljač. Radio sam u jednom antiknom dućanu u Amsterdamu i tamo sam imao pristup tom materijalu. Sve novce koje sam zaradio ulagao sam u tu keramiku. Ovo su vrijednosti i u Amsterdamu, kupovao sam stvari i iz ambasadorskih kolekcija, ali birao sam ono što ja hoću. Vjerojatno sam preplatio neke stvari, ali mislim da je moja procjena dosta dobra. Darovao sam to školi.

Svojevremeno si iz Amsterdama dofurao tonu kamenja? U Nizozemskoj nema grota, donio si tonu, u zemlju gdje imamo uglavnom grote?!

To su zapravo bile kamene litografske ploče. Uspio sam to prevest preko granice da me nisu pitali previše, nego su skužili moje objašnjenje, rekao sam im, do sto đavola, iz zemlje u kojoj kamenja nema, ja nosim tonu kamenja u zemlju koja ima kamenja. To im je bilo dovoljno. Jednostavno smo se nekako našli i pustili su me s tim, inače bi mi naplatili, my goodness, ali nisam imao novaca za to. Tu je bio i cijeli stari stroj za litografiju, star oko 200 godina. To je sad kod Petra Đakulovića, prodao sam mu polovicu stroja i kamenja. Prije je to bilo u njegovom ateljeu u Križanićevom prolazu, dijelio je atelje s još dvoje ljudi.

Sjećam te se iz mlađih dana, stajling ti je uvijek bio završen i savršen.
To je sve bilo nešto jeftino, ali stil nas je spašavao. Nismo mogli ići u Trst, mislim, mogli smo, ali nismo imali novaca za to, kad bi imali novaca, trošili bi ga na knjige. Snalazili smo se s odjećom naših starih, prekrojili bi malo, zašili simo-tamo i to bi nekako funkcioniralo, djelovalo je. Još malo pofarbana kosa, to je bilo ekstra, za to smo uvijek imali novaca. To su bile 80-te. Nisi imao pristup svemu, morao si izmisliti. Ali tako smo se snalazili, ja bih dobio cipele od oca od moje prijateljice. Tako smo se nosili s tim vremenima. Nije bilo jednostavno, ali nismo izgubili volju. Sad kad idem na premijeru, idem u second hand shop, bar toliko da se upriličim. Kupio sam si mašinicu za brijanje, za 15 eura…

Pljačka!!

Ne, ne, to je bila dobra prilika. Sakoi od Grupe Brajda su svi nestali, neki tip je nazvao moju sestru, ona mu je rekla da sve baci. A imao sam cipele od 1300 eura, sandale od 380 eura, mislim… Imao sam dva sakoa i dvoje hlača koji su mi služili… Mislim, sve to izgleda kao posmrtno odijelo. Sad ću naći neki sako koji je at least decent, sad se više ne mora nositi košulja, možeš t-shirt, stvari su malo relaksiranije. Ali ne mogu doći u iskrzanoj jakni, čuj, stigao sam baš s ceste.

Što očekuješ od ovog filma?
Pa film nisam vidio, tako da će premijera i za mene biti premijera i ne očekujem da će to ići u dubinu problema jer je to malo kompleksnije, ali sam čuo da je film dobar i da je vrlo emotivan i da su se ljudi potrudili da nekako stave stvari u kontekst onako kako možda ja nisam mogao ništa očekivati, ja nisam sudjelovao u tome, osim zadnje stvari za end title.

Fotografije: Jelena Ternovec

#Krešo Kovačiček #LGBTQIA+ #Marina Musulin #performans #Zoran Krema