Gura li osobne interese ispred interesa Kazališta, u kakvim je odnosima s ministricom Ninom Obuljen Koržinek, planira li uskoro započeti s političkim djelovanjem…. Drugi dio razgovora s Marinom Blaževićem, intendantom HNK Ivana pl. Zajca, donosi odgovore na čitav niz zanimljivih pitanja.

Iz Vaših javnih nastupa može se primijetiti da Vam je ironija dosta jako oružje. Za Nacional ste tako izjavili: „Nisam ni dramaturg ni redatelj, ni operni ni dramski. A najgori sam kao intendant! Jedino za što imam talenta je gluma. Od jutra do mraka ne prestajem glumiti. Sve predstave koje sam dosad režirao su propale i kod publike i kod kritike, nikada nisu bile nominirane niti za jednu nagradu, a kamoli da su neku dobile. Svi operni solisti i solistice, glumice i glumci koje su surađivale sa mnom, od Neve Rošić i Mire Furlan, Olivere Baljak i Zrinke Kolak Fabijan do Giorgia Suriana i Leona Košavića, Diane Haller i Dubravke Šeparović, svi su oni pobjegli iz mojih predstava i nikada se više nisu vraćali u Rijeku. Zato sam i odlučio uskoro se zatvoriti u anonimnost. Promijenit ću ime i nestati u zaboravu.“. To je bio Vaš odgovor na tvrdnju Aleksandra Nikolića, koji Vas je tužio za neisplatu honorara, da niste redatelj već dramaturg i da kao poligon za učenje režije koristite veliku scenu, ansambl i resurse nacionalne kuće u kojoj ste intendant?

– To je bio jedini način na koji sam mogao odgovoriti na tendenciozna i mutna pitanja Nacionalove novinarke Tamare Borić, pokupljena u kazališnom podzemlju. Ima još takvih vaših kolega. Tomislav Čadež svojedobno je u Jutarnjem listu ispalio o meni da „nikada nisam vidio ni jednu operu“!? Rijetko preletim njegova lupetanja, pa mi je promakla i ta eskapada. U nekom kasnijem pamfletu on je stoga slavodobitno zaključio da to što ga odmah nisam tužio mora biti dokaz da je napisao istinu. Kako sam u javnosti i medijima najprije počeo djelovati kao novinar, kazališni kritičar i urednik, u prvo vrijeme su me uzrujavale sve te neprovjerene informacije ili zlonamjerne inverzije, falsifikati i manipulacije, no s vremenom sam oguglao. Evo, neki dan je Jutarnji list objavio novi članak o meni, pa u jednom tekstu servirao – šest faktografskih pogrešaka. A što reći o kritičarki tog istog dnevnika koja je objavila kritiku moje predstave bez da je istu pogledala, što je čak sama priznala u toj istoj kritici? Doista urnebesno, zar ne? Srećom, Jagoda Martinčević tako razigrano duhovito piše, pa često i pogodi kritiku, da ju ne možete ne čitati sa zanimanjem i dovoljnim respektom. No, naravno, sve je svojim dirljivo-pjesničkim obradama činjenica nadmašilo pero Novoga lista, D. Mandić. U svojim se retoričkim zanosima on naprezao sve do epskih razmjera, ne bi li u klimaksu opsesije napokon, pod svaku cijenu, doživio i da padne moja glava. Kad ono… Gdje je sada to uznemireno biće?

Ali Nikolić govori ono što Vaši oponenti često izvlače kao adut iz rukava, tvrdeći da niste redatelj nego dramaturg, odnosno da…

– Ma nisam niti dramaturg, ako dramaturzima mogu biti samo oni koji su studirali dramaturgiju, a ja to nisam. Pa ipak – bio sam i pročelnik Odsjeka dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Diplomirao sam komparativnu književnost i povijest, magistrirao sam i doktorirao na temama iz teatrologije i izvedbenih studija. Pregledajte malo povijest i suvremenost hrvatskog kazališta ne biste li provjerili koji su redatelji ili redateljice doista diplomirali kazališnu režiju, tko je diplomirao dramaturgiju, tko pak glumu, a tko čak ništa od toga. Ivica Buljan i Nataša Rajković, primjerice, danas zasigurno na listi naših međunarodno najistaknutijih kazališnih redateljica/redatelja, koliko mi je poznato nisu diplomirali ni režiju niti dramaturgiju. Rene Medvešek je glumac, a danas primarno redatelj; Senka Bulić je glumica, a danas i redateljica i intendantica. Goran Sergej Pristaš, moj kolega s Odsjeka dramaturgije, u međuvremenu je postao i koreograf i redatelj i performer. S druge strane, mnogi su naši kazališni redatelji objavljivali teatrološke eseje, a nisu po struci bili komparatisti književnosti ili teatrolozi. Ne radi se ovdje o tome da sam studirao medicinu pa sam se pokušao baviti strojarstvom ili brodogradnjom, odnosno da sam doktorirao u području teatrologije, a zaposlio se kao liječnik. Uostalom, zar se novinarstvom smiju baviti samo oni koji su diplomirali – novinarstvo?

– Kada bi režirati predstave smjeli samo oni koji su doista studirali tu disciplinu, naša bi kazališna režija danas bila u još dubljem ponoru nego što jest. Naime, Odsjek kazališne režije već je dvadesetak godina sramota Akademije dramske umjetnosti. Ta šutnja ili samo mrmljanje o zloćudnom ponašanju Ozrena Prohića degutantni su koliko i snimke s njegovih ispita na Akademiji. Branko Brezovec je velikan naše kazališne režije, a njegove su predstave svojedobno mogle osvajati najvažnije europske pozornice i festivale, da je imao adekvatnu produkcijsku i promotivnu podršku. No, kao pedagog, Brezovec je počeo propadati onih godina kada nije znao prepoznati da bi Oliver Frljić mogao uspjeti upravu u onome u čemu, stjecajem okolnosti, on sam uspio nije. Za druge profesore s tog ozloglašenog Odsjeka niste niti čuli jer ih nigdje nema osim u radu sa studentima, što bi bilo komično da nije tragično.

Dobro, ali gurate li osobni interes ispred interesa kazališta?

– Ne razumijem pitanje. Čime? Kako? Zar time i tako što sam u devet sezona, kao ravnatelj Opere pa intendant, od 169 produciranih premijernih predstava i 231 koncerta, dakle 400 novih programa u mojim mandatima, režirao ili korežirao 12 opernih i 1 dramsku predstavu; što su među tim predstavama i 3 koprodukcije, dvije pritom međunarodne; što sam s tim predstavama odveo riječku Operu na čuveni festival u finskoj Savonlinni, u Heraklion na Kreti, u Ravennu, Ljubljanu i Maribor? Ili time što su moje operne produkcije osvajale nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta, a „Otello“ istu i osvojio kao najbolja predstava u sezonama 15/16. i 16/17. godine? Tko je od onih koji tako prigovaraju uopće pogledao neku moju režiju? Pročitao kritike? Razgovarao s publikom ili solisticama i solistima u glavnim ulogama?

Vjerojatno nikad niti jedan intendant neće proći put sličan Vašemu, u Rijeku ste došli uz Olivera Frljića, tada ste na sebe navukli bijes desnih političkih struktura, da bi se sada lijeva politička opcija okrenula protiv Vas, postali ste jedan od najomraženijih Riječana. Kako Vam je, kao Riječaninu, živjeti s tim saznanjem?

– Najprije, ako nekima i jesam jedan od najomraženijih Riječana, iznenadili biste se koliko ima onih kojima sam sasvim dovoljno drag. Problem je što i medije i politiku uvijek više intrigiraju oni koji mrze i koje se mrzi od onih koji vole i koje se voli. Osim toga, ne vidim da se lijeva politička opcija okrenula protiv mene. Okrenuli su se politički početnici iz lokalnog Možemo i anakroni regionalisti iz PGS-a, barem kada je o deklarativnoj ljevici riječ. No, tko i što je netko na političkom spektru, mene to više ne brine, osim ako nije riječ o ekstremistima, populistima ili naprosto političkim diletantima i glupanima. Zanima me suradnja sa stručnim i odgovornim osobama.

U pravu ste, ispričavam se, dio lijeve političke opcije se okrenuo protiv vas…

– Točno, a činjenicu da sam dobio snažnu podršku od, kako se zbunjeno komentiralo, „lokalnog SDP-a i nacionalnog HDZ-a“, smatram znakovitom pobjedom, ali ne vlastitom, nego pobjedom kulture uopće, struke i umjetnosti koju stvaramo u riječkom Kazalištu. Tko god je izvan Hrvatske čuo ili čitao o tom slučaju, ostao je impresioniran viješću da imamo političarke i političare kojima su slovo zakona, ugled javne ustanove te dostojanstvo i čast pojedinca na prvome mjestu, bez obzira na ideološke razlike i stranačke pripadnosti.

– No, da se vratim na Vašu tezu o jednom od „najomraženijih Riječana“. Zanimalo bi me kako ste došli do te „titule“? S kime ste razgovarali? Proveli ste neku anketu?

To je moj osobni dojam.

– Zar doista mislite da bi umjetnici i umjetnice poput Maše Kolar i Valentina Egela, Diane Haller i Dubravke Šeparović Mušović, Aleksandra Cvjetkovića i Judite Franković, Senke Bulić i Franke Perković, Villea Matvejeffa i Zorana Juranića, Maide Hundeling i Anne Bogart, Giorgia Suriana i Dunje Vejzović, Mire Furlan i Neve Rošić, ikada dolazile raditi i stvarati u riječkom Kazalištu da njime upravlja takav monstrum kakvim mene doživljavaju oni koji me mrze? Zar oni koji me mrze doista misle da sva ta „imena“, i brojna druga, ja nekako „kupujem“ minimalnim honorarima ili plaćama koje im HNK u Rijeci uopće može ponuditi? A što ako postoje drugi primarni motivi za njihov rad i suradnju u Rijeci – recimo umjetnički izazovi, kreativne slobode, dobronamjerni međuljudski odnosi, izvrsni ansambli i tehničke službe, ne samo produkcijska nego i intelektualna podrška, razumijevanje i uvažavanje? A što ako je istina sasvim suprotna onoj koju Vam serviraju mrzitelji? Mrzitelji mene? Ili možda ipak – mrzitelji svake dobre priče, nedostižnog uspjeha i nedokučivog znanja?

– Nije li paradoks da su najveći „mrzitelji“ oni koji najmanje ili uopće ne dolaze na naše predstave i koncerte? Nije li paradoks da se u jednom trenutku počelo slušati glas Dražena Mikulića, a ušutkivati Oliveru Baljak? Da se slušao glas Slavka Sekulića, a vrijeđalo Anamariju Knego? Da se slušao glas Dalibora Laginje, a gazilo Alana Vukelića? Po čemu je Dalibor Laginja veći umjetnik od Alana Vukelića, koji je zajedno s BadCo. izlagao na Venecijanskom bijenalu?

Zar Dražen Mikulić nije prvak Drame HNK Ivana pl. Zajca?

– Jest, prvak Drame s kojim niti jedan redatelj ili redateljica ne želi surađivati. On uvjerava svoje političke saveznike da je to zbog mene, a ne pada mu na pamet da je to možda zbog njegove naravi i glumačke zapuštenosti. Nije dovoljno samo nazivati se glumcem, biti „prvakom“, potrebno je svakoga dana raditi na sebi i usavršavati se. Mikulić nije ni glumac niti osoba vrijedna tolike pažnje koju je izborio svojim razbojništvom u Kazališnom vijeću. Pitajte malo glumice i glumce Hrvatske drame bi li itko od njih javno izjavio da je Mikulić dobar glumac. Samo to – dobar glumac, ne poseban, zapažen, zanimljiv, da ne kažem izvrstan ili vrhunski. Na jednom sastanku ansambla Hrvatske drame same su se kolegice i kolege složili da je upravo Mikulić upropastio predstavu „Fahrenheit“, a na drugom sastanku ansambla ga je Olivera Baljak izravno, u lice, pitala zašto ne ode iz Kazališta ako je tako nezadovoljan. Umjesto da ode, on je odabrao destrukciju u ime političke stranke u koju se prigodno i oportuno učlanio. Pa je – kako to već biva – urušio sebe, a mogao bi i tu svoju stranku, taj PGS.

Mnogi Vam zamjeraju tu Vašu arogantnost?

– Jesam arogantan, i mnogima sam antipatičan, to mi je jasno. Ali sve ono što sam postigao i prije i tijekom intendantskog mandata, postigao sam zato što sam nemilosrdno samokritičan. Samokritika je za mene pretpostavka uspjeha. To što sam do sada dobio gotovo sve bitke u Rijeci, kao i mnoge druge bitke u karijeri, to je bilo zato što sam od situacije do situacije pomno analizirao sve što sam učinio krivo. Naučio sam biti uvijek spreman na poraz, a raditi na pobjedi. S vremenom su i porazi postali pobjede, ako sam do njih dolazio odlučno i savjesno. Jednu od svojih knjiga naslovio sam „Izboren poraz“, drugu „Ne“, a knjiga koju sam uredio s Ladom Čale Feldman naslovljena je „MisPerformance – essays in shifting perspectives“, ili u slobodnom prijevodu „Izvedba ukrivo – iskušavanje promjenjivih perspektiva“. Svakome tko ratuje sa mnom preporučio bih da se pripremi tako da najprije pročita moje knjige. Duž dosadašnjeg profesionalnog puta dobio sam bitke protiv daleko respektabilnijih neprijatelja od nekog Ivaniša, Mičić Badurine, Mikulića, Magzanice, Mandića, Šobera, nažalost Zeliča, Trošeljice ili Laginje. Ipak, bitna razlika između ove lokalne družine i svih drugih s kojima sam se morao boriti, uključiv i bivše ministre kulture Zlatka Viteza ili Zlatka Hasanbegovića, ostat će u tome što su borbe s ovim drugima bile u osnovi ideološke, ni osobne, niti licemjerne, niti na lažima zasnovane. Poraziti Hasanbegovića bio je čisti užitak. Poraziti ove lokalne političke mustre ipak ostavlja gorak okus zbog ogromnog gubitka vremena. Usto, siguran sam da još nije gotovo.

Povezuju Vas s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, naglašava se da ste njezin čovjek, pod njezinom zaštitom, uostalom sudjelovali ste i u izradi Zakona o kazalištima?

– Nisam ničiji čovjek. Postoje samo ljudi koji prepoznaju moju stručnosti, svjesni su relevantnosti mojih referenci i mojih kompetencija, te prepoznaju uspjehe Kazališta koje vodim. Jedna od tih osoba je i aktualna ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Površno sam ju upoznao davnih dana dok je ona radila na Dubrovačkim ljetnim igrama, a ja u Novom listu. Nakon toga smo se susreli još jedva nekoliko puta, a suradnja se intenzivirala tek tijekom priprema za EPK 2020. U prvim mjesecima njezina ministarskog mandata, u jesen 2016. godine, pala je na Upravnom sudu Hasanbegovićeva osvetnička odbijenica poslana tadašnjem Gradskome vijeću, kojom je protuustavno, s obzirom na to da je tada već bio samo tehnički ministar, poništeno imenovanje mene kao intendanta. Zanimljivo, pa i bizarno, zar ne, da je na početku i pri kraju mojeg mandata presudan bio članak 25. staroga Zakona o kazalištima, po kojem ministar odnosno ministrica kulture ima ovlast potvrđivanja imenovanja ili razrješenja intendanta nacionalnog kazališta?

– Suradnja s ministricom Obuljen Koržinek i državnim tajnikom Krešimirom Partlom intenzivirala se tijekom pandemije. Da je u svojim dvama mandatima učinila samo ono što jest u vrijeme pandemije – naime suprotno praksi gotovo svih država u svijetu inzistirala da se kulturu, a posebno izvedbene umjetnosti, ne smije „zatvarati“ – Nina Obuljen Koržinek već bi zaslužila biti priznata našom najznačajnijom ministricom kulture od osamostaljenja. Mi koji smo u to vrijeme vodili kulturne ustanove, a posebno kazališta, sigurno nećemo zaboraviti kako smo svakih nekoliko tjedana iščekivali nove epidemiološke mjere i nadali se da ćemo biti navedeni u iznimkama, a u pravilu smo bili. Riječki HNK u te je dvije godine odigrao posebnu ulogu: naši su on-line programi bili nove i inovativne produkcije, pa makar u mini-formatima; prvi smo vratili operu na pozornicu nakon nekoliko mjeseci potpune suspenzije glazbeno-scenskih programa; eksperimentirali smo s različitim oblicima prilagodbe izvedbe epidemiološkim mjerama. U Rijeci smo bili predvodnica borbe protiv pandemije, a to ne bi bilo moguće bez intenzivne suradnje s Ministarstvom kulture, kao i intendanticama i intendantima drugih nacionalnih kazališta. U to je vrijeme rođena i ideja – opet artikulirana u Rijeci – o Konzorciju hrvatskih nacionalnih kazališta, modelu koordinirane suradnje i dodatnog financiranja koprodukcija i razmjena predstava nacionalnih kazališta iz proračuna Ministarstva. Takav koncept, složen model i opseg suradnje svih nacionalnih kazališta donedavno je bio nezamisliv, a posebno sam ponosan što smo ga u svojim mandatima razradili i inaugurirali ministrica Obuljen-Koržinek te intendantice Dražena Vrselja (Osijek), Iva Hraste Sočo (Zagreb), Senka Bulić (Varaždin), i intendanti Srećko Šestan (Split) i ja.

– I da, sudjelovao sam u izradi Zakona o kazalištima, kao i niz drugih kolegica i kolega iz struke, koje se međutim potpuno zaobilazilo u kampanji osporavanja novog Zakona, čak i bez da se tekst zakona uopće čitalo, a kamoli čitalo s razumijevanjem. Neki od članova inicijalne radne skupine zastupali su daleko radikalnije stavove od mojih, no samo je meni ta suradnja na izradi novog Zakona o kazalištima pripisivana kao jedan od najvećih krimena. Danas, kada je već nekoliko mjeseci aktivan, pa očito i konačno pročitan, novi Zakon više nitko stručan i inteligentan ne kritizira, jer je njegova progresivnost neosporna. Nije li interesantno da se danas na sva zvona slavi velika smjena generacija u Baletu zagrebačkog HNK-a, koja je omogućena upravo zahvaljujući novom i toliko omraženom Zakonu o kazalištima? I tko je razuman mogao napadati Zakon kojim je propisana obaveza da se umjetnicama/umjetnicima ponudi ugovor na neodređeno vrijeme nakon četiri, umjesto nakon, prema starome Zakonu, šesnaest odnosno dvadeset godina rada u kazalištu?

Ono što novi Zakon o kazalištima nema, a stari je imao, jest diskrecijsko pravo ministrice da prihvati ili odbije prihvatiti odluku o smjeni intendanta HNK. Na račun tog diskrecijskog prava ministrice Vi ste ostali intendantom HNK Ivana pl. Zajca i u konačnici nedavno dobili osobnu zadovoljštinu u vidu presude Visokog upravnog suda?

– Netočno. To je ono što ne razumiju ni lokalni politički amateri. Ministrica je upozorila da je čitav postupak mojeg razrješenja, kojega je iniciralo Kazališno vijeće, a provelo Gradsko vijeće – nezakonit. Ministrica nije odbila potvrditi razrješenje samo zato što joj je to omogućavala tadašnja varijanta Zakona o kazalištima, dakle bez argumenata, nego zato što je postupak razrješenja bio proveden protivno Zakonu o općem upravnom postupku. Drugim riječima, Ministarstvo kulture i medija, odnosno ministrica Obuljen Koržinek, u suštini je osporila, a ne odbila odluku Gradskog vijeća. Da tako nije postupila Ministrica, istim putem, naime s istim argumentima, nastupio bi tužbom moj odvjetnički tim, pa bi ishod sasvim izvjesno bio isti kao i u nedavnoj pravomoćnoj presudi Visokog upravnog suda u slučaju tužbe Gradskog vijeća protiv rješenja Ministrice. Shvaćate li o čemu se, dakle, radi? Ministrica kulture i medija nije „spašavala moj propali mandat“, kako je u Saboru siktao Hasanbegović, nego je spašavala Gradsko vijeće od još veće blamaže, a HNK od neviđenog upravljačkog kaosa. Naime, da nije intervenirala Ministrica, danas biste možda razgovarali s dva intendanta, jednim kojeg je nasilno nametnulo Gradsko vijeće, i drugim – sa mnom – koji bi sudskim putem bio vraćen na čelo riječkog HNK-a. Sa mnom bi se, shodno pravomoćnoj sudskoj presudi, u – Kazalište vratili i svi razriješeni ravnatelji i ravnateljice. Što bi tada učinila u međuvremenu instalirana uprava? Samo se pristojno povukla, ili također obratila sudu? Kolike bi štete bile nanesene gradskom proračunu zbog tolikih tužbi sa svih strana? Ukratko, građanke i građani Rijeke, primarna publika riječkog HNK-a, trebali bi biti zahvalni Ministrici kulture i medija što ih je obranila od političkog iracionalizma, samovolje i pravnog diletantizma većine gradskih vijećnica i vijećnika. To što je na čelu takvog Gradskog vijeća pravnica, naime Ana Trošelj, cijelom političkom debaklu daje posebno bizarnu notu.

– Činjenicu da je postupalo suprotno zakonu Gradsko vijeće sada potpuno ignorira, a ta je njihova šutnja sramotna i poražavajuća za riječku političku scenu. Kad čujem i vidim takve neodgovorne i nekompetentne političare, još uvijek dvojim treba li ih ignorirati ili bi se trebalo i politički angažirati pa suočiti s njima na izborima, između ostaloga i zbog obrane digniteta političkog djelovanja?

Najavljujete li Vi to moguću političku karijeru?

– Možda, nije nemoguće… Nešto je toliko trulo u riječkoj politici da joj nasušno nedostaje i dobroga sporta i dobrog teatra, da parafraziram Bertolta Brechta. I ne samo njega. Politika me oduvijek zanimala, kao i novinarstvo. Politika jer jest rubno teatralna, a novinarstvo jer kada je najbolje, tada se zna približiti rubu kreativnog pisanja, a da ga ne preskoči i zaplete se u fikciju. A ja volim hodati po rubu…

Kada je Gradsko vijeće izglasalo Vaše razrješenje dogodila se zanimljiva situacija. Prije nego su izglasali razrješenje, odbili su Vaš prijedlog o razrješenju s 31. prosincem 2023. godine. Drugim riječima, da su ga prihvatili tada Vi danas praktički više ne biste bili intendant?

– Moj bi mandat u tom slučaju stigao svome kraju s novom 2024. godinom. No taj poriv i potreba da se zgrabi mizerne političke poene, pa makar i tako da se vrijeđa, laže i ponižava, očito su bili toliko snažni da su zaslijepili većinu vijećnika pa su oni pali već na ispitu političke osnovne škole. Ne samo što su cijeli postupak „micanja intendanta“, kako se autoritarnim rječnikom izrazio zastupnik „možemističke“ političke progresive Nebojša Zelič, proveli protivno zakonu, nego i bez imalo smisla za političku lukavost, takt i perspektivu, a o časti i poštenju da ne govorimo. Znate li tko me treći nazvao na telefon nakon glasovanja o razrješenju?

Zar je treći važniji od prvog i drugoga? Tko Vas je nazvao prvi, a tko drugi?

– O njima nećemo u ovoj prilici. No treći je bio – Miroslav Ćiro Blažević. Za razliku od velike većine gradskih vijećnika i vijećnica, Ćiro je sa svojom suprugom dolazio na predstave u naše riječko Kazalište, pa stoga i vrlo dobro znao kakve umjetničke rezultate postižemo. Posljednji put smo se susreli na impresivnoj izvedbi Brucknerove 8. simfonije. Da, gospodo iz Gradskog vijeća, naš Riječki simfonijski orkestar redovito izvodi Brucknera, Mahlera, Šostakoviča, Sibeliusa, Brahmsa… Tada mi je Ćiro, naravno na svoj jedinstven način, poručio da baš zbog činjenice i načina na koji su me pokušali „maknuti“, moram ostati do kraja. I evo me, još sam ovdje.

Što Vam je točno rekao Ćiro?

– „Sine, sada moraš ostati iz kaprica!“. Naravno, iz kaprica sam izdržao, a razlozi za ostanak su puno dublji i ozbiljniji.

Zar ćete opterećivati riječku političku scenu do kraja svog mandata?

– Zašto mislite da ja opterećujem riječku političku scenu, a ne oni deplasirani političari i političarke? Stvarno nevjerojatna, izvrnuta teza… Pa mene kao građanina ove države, a donedavno i građanina Rijeke, opterećuju takvi nesposobni i nečasni političari. Kao javna osoba srećom ponekad dobivam priliku o tome govoriti. I vjerujte mi – tek sam započeo.

Gradonačelnik sada ima puno veće ovlasti nego je imao prije?

– Točno, gradonačelnici imaju puno veće ovlasti, ali novim Zakonom o kazalištima je vrlo jasno propisano u kojim okolnostima mogu odnosno ne mogu razriješiti intendanta. Ovlasti su povećane, ali i zaštitni mehanizmi za ravnatelje i ravnateljice ili intendante i intendantice koji ispunjavaju zacrtan programski i financijski plan.

U trećem dijelu u petak čitajte: Marin Blažević (3): Nikad nisam PGS nazvao fašističkom strankom. Oni su možda nepismena stranka, ali fašistička nisu!