Ako se uputite starom cestom (magistralom) od Rijeke prema Senju, te nastavite put dalje prema Dalmaciji, osim predivne prirode i mora, pogled na vedutu primorskoga kraja „ukrašavaju“ i novoizgrađene, takozvane urbane vile. Nakon ratnih 90-ih i neprekidnog procesa tranzicije, sredinom 2000-ih turizam na istočnoj obali Jadrana doživljava svoj drugi procvat (ako se uzme u obzir da je prvi započeo 1960-ih godina, te je trajao u kontinuitetu trideset godine). Iako je proces ponovnog rasta noćenja i dolaska turista omogućio da devize ponovno počnu dolaziti na domaće bankovne račune, kao nezaobilazni nusprodukt pojavila se nova etapa betonizacije malih priobalnih naselja. Kuće/zgrade/vile ponekad visoke i po četiri etaže, svojim neukusnim gipsanim balustradama i šarenim, često kričavim fasadama postale su standardni repertoar „arhitektonskog naslijeđa“ otočne i priobalne Hrvatske s početka 21. stoljeća. Pitanje prekomjerne apartmanizacije Dalmacije, kao i općeg rušenja estetskih/arhitektonskih vrijednosti sela/mjesta tema je fotografskog performansa nazvanog Fasada (2018.) šibenske performativne multimedijalne umjetnice Lane Stojićević koji je izložen na nedavno otvorenoj izložbi Mizanscena u Galeriji Filodrammatica. Uz spomenuti ciklus, na izložbi su zastupljena još tri ciklusa: Crno brdo (2015.), Sunny Side (2018.) i Betonicus (2020.). Nakon Splita, Graza i Osijeka, na red je došla Rijeka i riječka publika, čime je Drugo more nastavilo niz ugoščavanja eminentnih i kvalitetnih suvremenih domaćih umjetnika i umjetnica.
Kroz četiri ciklusa dobivamo uvid u performativno kritički rad umjetnice, koja lucidno i u skladu s vremenom propituje narative domaćeg bezobrazluka u vidu prekomjerne izgradnje, neodgovornog odnosa prema prirodi, odnosa prema arhitektonskom naslijeđu… Predstavljeni repertoar ne počiva samo na teškim i tragikomičnim temama, već na izložbi pronalazimo i utopijsko-nostalgični pogled na budućnost koja nikada nije došla – u radu Sunny Side, kao svojevrsnom kontrapunktu radu Fasade. Stojićević svoje performanse upotpunjuje arhitektonskim maketama, rekvizitima i site specific kostimima kojima upotpunjuje sarkastični pogled zatečene situacije. Također, skreće pažnju na ozbiljnost trenutka, koji se polako pretvara u višegodišnju nepoštenu borbu protiv devastacije okoliša. Kroz medij performansa, koji je paralelno upotpunjen te dokumentiran insceniranim serijama fotografija, umjetnica stvara multimedijalni kolaž kao odgovor/bunt na letargičnost. Radovi, kao što su Biljane Donje (Crno brdo) ili hotel Zora u Primoštenu (Sunny Side), izvedeni su na stvarnim lokacijama u kojima umjetnica stvara novi narativ te uvrštava elemente koji postaju dislocirani unutar izabranog konteksta, pritom držeći se originalnog aspekta, koji zbog prirode čina izvedbe poprima novo značenje.
Na početku sam spomenuo rad Fasade, u kojemu umjetnica propituje fenomen apartmanizacije Dalmacije, odnosno ekonomske potrebe za financijskom dobiti, u kojoj je nečije rodno selo svedeno na gps lokaciju u turističkoj brošuri koja se nudi na popustu za sedam dana ljetovanja. Slojevitom pristupu razradi teme, umjetnica se maskira u kostim koji oponaša neukusne vile i sve njihove popratne elemente. Fotografirajući se na samom ulazu u more, na kamenu, simbolički dobivamo uvid u budućnost koja je preplavljena apartmanima do same morske obale, osim ako ne pripazimo s vlastitim apetitom za profit. Ako smo 60-ih godina 20. stoljeća imali estetiku masovnih hotelskih kompleksa, koji su ujedno i pripadnici prvog turističkog uspona, onda danas imamo lepezu objekata izgrađenih bez razmišljanja o zelenim površinama (ali privatni parking mora biti osiguran), koji samom svojom pojavnošću unose nemir. Kao pandan suvremenom neo-postmodernom pokušaju gradnje, u radu Sunny Side radnja se odvija unutar kupole modernističkog hotela Zore u Primoštenu. Izgrađen 1968. godine, hotel predstavlja period najplodnije gradnje hotelske arhitekture u Jugoslaviji. Njegova futuristička bazenska kupola u jednom je trenutku bila čak i inspiracija Orsonu Wellesu za film o putovanju na Mjesec, koji nikada nije realiziran. Rad u kojemu nam je dopušteno da sanjamo, ovdje, ispod kupole mi nismo opterećeni vanjskim, realnim problemima – ovo je samo početna točka prema zvijezdama. U kontekstu stranih, izvanzemaljskih „prirodnih“ ambijenata, treba spomenuti rad Crno brdo koje višeslojno tematizira devastaciju okoliša, koja je nastala uslijed neadekvatnog deponiranja industrijskog otpada tvornice elektroda i ferolegura zatvorene 1994. godine. Količina otpada toliko je značajna i invazivna, da je promijenila konfiguraciju terena, pretvarajući pitoreskno seosko naselje u ambjent postapokaliptičnog ili nekog udaljenog svijeta. Umjetnica kreće na put, tim nepoznatim prostranstvom, odjevena u kostim koji čini kombinaciju zaštitnog odijela i narodne nošnje lokalnog kraja. Tradicija se prilagodila novonastaloj situaciji, ali je i dalje prisutna. Kombinacija dvije „nošnje“,rezultiraju kao adekvatni odgovor na novonastali distopični scenarij. Taj isti scenarij je proizvod, a nego koga drugog, nego nas ljudi.
Ciklus Betonicus, opet, na sarkastičan i inovativan pristup, predstavlja maketu splitskog Peristila, odnosno dijela portirona prema središnjem trgu palače. U maniri kazališne predstave (tijekom studija umjetnica je istraživala depoe splitskog HNK u sklopu kolegija Scenografija), kao glavni motiv uzima se postojeća arhitektura/kontekst i stvara novi imaginarni pandan. Maketa postaje scenografija za glavnoga lika predstave Betonicusa, betonskog stupa u neokorintskom stilu, i njegovog suputnika Plasticusa, pvc vrata. Oboje se žale na svoje trenutno stanje i pitaju se zašto nisu izgrađeni od mramora. Na samoj maketi primjetni su elementi suvremenog turizma, poput oznake kategorizacije apartmana – poznate plave pločice. Vjerovatno Dioklecijanu nije bilo potrebno iznajmljivati svoju palaču, ali ljudi danas iznajmljuju sve, pa tako i prostor u samom centru povijesne jezgre. Osvježavajući način kritičkog promišljanja kroz umjetnički diskurs, referirajući se na gradske probleme pomoću poznatih elemenata svakodnevnog životnog ambijenta.
Izložba Mizanscena, predstavlja četiri izabrana ciklusa kojima se Stojićević adekvatno predstavila u Rijeci. Izboru djela mogao se priložiti još koji ciklus (mjesta u galeriji ima), ali to bi vjerojatno izlazilo iz početnih okvira planiranja putujuće izložbe. Kao i nažalost nedostatak eksponata, kojih u ovom slučaju ne bi nedostajalo. Kostimi, ili barem njihovi fragmenti, kao i maketa iz Betonicusa upotpunili bi izložbeni prostor i pridonijeli dojmu instalacije performansa, neovisno o tome što su idejno zamišljeni kao site specific. Ipak, u gradu imamo priliku vidjeti jednu od predstavnica trenutne suvremene hrvatske scene, koja svojim „izlaženjem na teren“ u maniri Grupe šestorice donosi umjetnosti tamo gdje biste ju najmanje očekivali – u ruralnim selima i novosagrađenim „kasicama“ za novac – apartmanima. Umjetnica ne zapostavlja lokalni kontekst, ne bježi od svoje okoline, već kroz nju stvara socijalno/arhitektonsko angažiranu umjetnost kroz koju se ne libi dotaknuti aktualnih tema lijepe naše.
Fotografije: Klara Stilinović
#Drugo More #Galerija Filodrammatica #Lana Stojićević #Mizanscena