Na današnji dan 1849., u Draguću pokraj Buzeta, rođen je Antonio Grossich, riječki liječnik, kirurg i političar. 1908. uveo dezinfekciju operacijskog područja jodnom tinkturom, revolucionaran medicinski pomak u dezinfekciji i tako ostao zabilježen u povijesti medicine. Obnašao dužnosti šefa kirurgije gradske bolnice, predsjednika talijanskog nacionalnog vijeća u Rijeci, predsjednika privremene riječke vlade. 1923. zbog svojih zasluga proglašen je senatorom Kraljevine Italije. Umro u Rijeci 01.10.1926.
Antonio Grossich se rodio od roditelja Gianmattea i Anđele rođene Franković. Iako su mu oba roditelja bili Hrvati, smatrao se Talijanom i bio je jedan od pokretača riječkog iredentizma. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Kopru i Pazinu. Najprije je studirao pravo u Grazu, ali se potom odlučio za medicinu, koju je 1875. godine diplomirao u Beču. Njegova svestranost ogledala se u aktivnostima od znanosti, preko politike, do umjetnosti. Osnovao je „Književni krug” s ciljem širenja talijanske književnosti među riječkom mladeži i napisao drame „Fatalna žena” i „Putovanje princeze u Svetu zemlju”.
Nakon diplome, radio je kao liječnik u Kastvu, a od 1879. godine u Rijeci. Godine 1886. postaje šef kirurgije gradske bolnice. Bio je viši liječnik u austro-ugarskoj vojsci tijekom okupacije Bosne i Hercegovine. U Rijeci je specijalizirao godinu dana kasnije, a zatim je otišao u Beč radi specijalizacije iz kirurgije i porodništva. Po povratku u Rijeku, postao je primarijus kirurg. Oženio je sestru Michele Maylendera, jednog od najvažnijih riječkih političara. Također se bavio znanstvenim radom te je objavio više od 20 znanstvenih radova, od kojih je najpoznatiji onaj iz 1908. godine o primjeni „penelacije” jodnom tinkturom u dezinfekciji kože operacijskog polja. Ova se metoda i danas koristi širom svijeta.
Grossich se bavio i politikom. Bio je jedan od pokretača riječkog iredentizma. Od 28. listopada 1918. do 8. rujna 1920. godine obnašao je dužnost predsjednika talijanskog nacionalnog vijeća u Rijeci koje se zalagalo za priključenje Rijeke Italiji. Nakon protjerivanja D’Annunzija iz grada na ‘krvavi Božić’ 1920. godine i prije prvih demokratskih izbora novostvorene „Slobodne Države Rijeke”, došlo je do političkog vakuuma, pa je Grossich od 31. prosinca 1920. do 27. travnja 1921. obnašao dužnost predsjednika privremene Vlade.
Nakon pripojenja Rijeke Italiji, Grossich je gotovo u potpunosti napustio kirurgiju i posvetio se politici. Zbog svojih je zasluga 19. travnja 1923. godine proglašen senatorom Kraljevine Italije.
Grossich je bio zaboravljen zbog političke situacije nakon aneksije Istre i Rijeke, događaja često doživljavanih kao imperijalizam ili fašizam. Bio je percipiran kao izdajnik Rijeke jer je podržao D’Annunzia i kasnije predao ključeve grada talijanskom kralju.
Njegova metoda dezinfekcije dobila je međunarodno priznanje na kongresu u Budimpešti 1909. godine. Jodna tinktura pokazala se efikasnom tijekom rata u Libiji, za što je Grossich odlikovan ordenom Krune Kraljevine Italije.
Tijekom Prvog svjetskog rata, zbog svojih iredentističkih stavova, bio je zatvoren od strane mađarskih vlasti, ali se vratio na posao nakon oslobađanja. Postao je predsjednik „Talijanskog nacionalnog vijeća” u Rijeci i zagovarao pripojenje Rijeke Italiji.
Grossich je podržao D’Annunzija pri ulasku u Rijeku, no kasnije su se sukobili. D’Annunzio je optužio Grossicha za suradnju s talijanskom vladom, što je dovelo do talijanske vojne intervencije i završetka D’Annunzijeve vladavine u Rijeci.
Grossich je bio privremeni predsjednik vlade Rijeke i sudjelovao u talijansko-riječkoj politici do smrti 1926. godine. Pokopan je na groblju Kozala, a njegov sin Ruggiero nastavio je njegov posao u bolnici. Godine 1936. riječka gimnazija dobila je naziv „Antonio Grossich” u njegovu čast.
Istaknuta slika: Grossich drži govor D’Annunzijevim arditima, D’Annunzio mu je sa desne strane
#Antonio Grossich #Italija #medicina #obljetnica #Rijeka
