Dino Ciani rođen je 16. lipnja 1941. u Rijeci, a njegov život tragično je završio 27. ožujka 1974. u automobilskoj nesreći blizu Rima. Od malih nogu glazba je bila njegova strast, što je brzo prepoznato kada je započeo svoje školovanje na konzervatoriju u Genovi.
Nakon završetka studija kod Biance Rodinis i Marte del Vecchio, Ciani je s 14 godina diplomirao na Konzervatoriju Santa Cecilia u Rimu. Od 1958. do 1962. nastavio je usavršavanje u prestižnoj školi Alfreda Cortota u Parizu te u Lausanni i Sieni. Između velikog maestra Cortota i mladog pijanista razvilo se snažno prijateljstvo.
Nakon školovanja, Dino Ciani započeo je briljantnu pijanističku karijeru, nastupajući na prestižnim mjestima poput Salle Pleyel, Carnegie Halla, čikaške filharmonije i Kennedy Centra. U Budimpešti je 1961. godine sudjelovao na natjecanju Liszt-Bartok, gdje je osvojio drugu nagradu, postavši senzacija jer je s dvadeset godina bio najmlađi natjecatelj. Tri puta je nastupao u milanskoj Scali: 1968. godine s Beethovenovim Četvrtim koncertom, 1969. godine s Prokofjevim Petim koncertom pod dirigentskom palicom Claudia Abbada, te 1970. godine s Beethovenovom Fantazijom u do minore pod ravnanjem Riccarda Mutija. Posljednji koncert održao je u ožujku 1974. godine u Chicagu, gdje je s čikaškom filharmonijom pod ravnanjem Carla Marije Giulinija izveo Beethovenov Treći koncert.
Ciani je u svom domu u Rancu okupljao prijatelje kako bi svirali, pjevali, razgovarali i uživali u glazbi. Među njegovim bliskim prijateljima bili su Claudio Abbado, Maurizio Pollini, Ottavia Piccolo, Romolo Valli i Leyla Gencer.
Slavni ruski pijanist Nikita Magaloff prisjećao se tih trenutaka: “Predivni dani u Rancu, često sam odlazio u posjete… Svirali smo četveroručno, prelazeći s jednog autora na drugog. U tom čarobnom mjestu živjelo se za muziku.”
Ciani je puno putovao, nastupajući u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Kanadi i Španjolskoj, nastojeći uspostaviti dijalog u glazbeno osjetljivim zemljama. Nije želio biti specijaliziran za jednog autora, već je svirao djela Beethovena, Schuberta, Chopina i Debussyja.
Nakon njegove smrti, poznati umjetnici poput Valentine Cortese, Claudia Abbada, Paola Grassija, Maurizija Pollinija, Giorgia Strehlera i Luchina Viscontija utemeljili su međunarodno klavirsko natjecanje koje nosi njegovo ime, čuvajući uspomenu na ovog iznimnog pijanista.
