Igor Emili rođen je na današnji dan 1927. godine na Sušaku. Njegov otac, Hinko, bio je poznati riječki liječnik. Emili je najranije djetinjstvo proveo na Sušaku, gdje je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. Već 1941., kao gimnazijalac, pridružio se Narodnooslobodilačkom pokretu. Godine 1942. uhićen je i proveo je osam mjeseci u zatvoru. Nakon oslobođenja, 1943. pridružio se partizanima, u kojima je ostao do kraja rata. Po završetku rata, 1945., nastavio je školovanje u Rijeci, a nakon mature 1947. upisao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1954. pod mentorstvom arhitekta Mladena Kauzlarića na temu organizacije ljetnog campinga kod Malinske na otoku Krku. Njegov diplomski rad izazvao je pohvale stručnjaka, a arhitekt Andrija Mutnjaković pisao je o njemu u časopisu “Čovjek i prostor” 1955., ističući njegov kritički arhitektonski regionalizam.
Nakon diplome 1955., Emili se zaposlio u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, gdje mu je prvi zadatak bio izrada planova obnove riječkog Starog grada, teško oštećenog u ratu. Godine 1958. započeo je rad na obnovi Trsatske gradine, za što je dobio Nagradu grada Rijeke, iako obnova nije bila dovršena. Emili je izradio urbanističke planove za mnoge dijelove gradova poput Krka, Baške, Malinske, Omišlja, Senja, Izole, Umaga i Biograda na Moru. U Rijeci je planirao razvoj naselja kao što su Lupisovo, Gornja Vežica, te naselja Šodići – Kostrena.
Godine 1960. započeo je rad na spomen-području u Podhumu na Grobničkom polju. Nakon što je 1962. godine napustio Urbanistički institut, 1963. se zaposlio u riječkom Građevno projektnom zavodu. Tijekom boravka u Puli kratko je radio, ali se ubrzo vratio u Rijeku. Jedan od njegovih prvih projekata bila je rekonstrukcija zgrada Konzervatorskog zavoda i Turističkog društva u Starom gradu te interijer Ribljeg restorana u Crikvenici.
Njegov prvi višestambeni objekt na šetalištu XIII. divizije započet je 1964. i završen 1972. Nakon toga, Emili je radio na projektima poput zgrade Kraša i uređenja lokalnih trgovina na Korzu. Među važnijim projektima su zgrada Gradske uprave na obali i stambeni tornjevi na Podmurvicama izgrađeni između 1968. i 1970. Njegovo najvažnije djelo, Turističko-hotelski kompleks Uvala Scott, realiziran je između 1966. i 1968., za što je dobio niz priznanja.
Početkom 1970-ih godina, Emili je ostvario niz značajnih projekata, uključujući zgrade Građevno projektnog zavoda, Jadroagenta i Brodomaterijala. Godine 1972. osnovao je Atelje za arhitekturu i urbanizam „a-051“. Njegovi radovi iz tog perioda uključuju fontanu Spomenik radu i nekoliko kavana i robnih kuća. Fontana na Koblerovom trgu podignuta je 1974. kao obilježavanje 150. godišnjice Tvornice papira.
Godine 1976. Igor Emili otišao je u mirovinu, ali je nastavio djelovati kao samostalni autor. Godinu dana kasnije dodijeljena mu je Nagrada za arhitekturu „Vladimir Nazor“ za robnu kuću Varteks. Do 1979. završio je projekte zgrada Riadria banke i Privredne banke Zagreb. Bio je zadužen i za Muzejski prostor u bivšem jezuitskom samostanu na zagrebačkom Gornjem gradu. Godine 1980. postao je član suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Emili je preminuo 25. listopada 1987., a posthumno je 1988. dobio Nagradu grada Rijeke za životno djelo. Njegova poznata izreka bila je: “Treba delat!”
Istaknuta fotografija: Uvala Scott
