Na povratku iz Ljubljane, u jutarnjem vlaku, postarija Slovenka koja bi svako malo sama sebi zapjevala poneki psalam i podignula “svjetleći” pogled prema stropu kupea i poželjela se predati u božji zagrljaj, odjednom mi je rekla:
“Nisam znala da se i na hrvaškem kaže mesnica!”.
“Nego kako?”.
“Pa, mjesnica, vi imate ta meka slova.”.
“Ali meso se zove meso, ne mjeso, n’est-ce pas!”.
“Da, imate pravo, ali nekako sam se zbunila, mislila sam da je mjesnica.”.
I opet je podignula pogled prema stropu kupea tražeći izbavljenje.
Onda je nastavila da ide na Susak i da je divno na Susku i da su srećom dobili novog velečasnog samo za Susak. Zapravo za Susak i Unije, tako da ponekad nema mise. I onda mi je objasnila da joj se čini kako su slovenske crkvene pjesme “mekše” od hrvaških, da su više spiritualne, a hrvatske više “borbene”… Isusova vojska… U boj za Krista… etcetcetc… i da je svaka agresija potpuno suprotno od Kristovog nauka, ali da je to zato što je Hrvatska prva do pravoslavlja. U 8:30 sati ujutro, od sinoć dotaknut refoškom, sigurno mi je izlaganje simpatične Slovenke pomagalo.
Na Susku sam bio davno, davno. S jednim od naših najpoznatijih rock bendova. Snimao se video spot. Smucali smo se po otoku i strašili čudnovate domoroce i ostale posjetitelje otoka. Otok je ludilo, znate i sami. Svi su slični, imaju samo dva prezimena na otočkom groblju, a Isus u kapelici na groblju nalikuje svima njima. Isturene oči, suhi obrazi i jake vilice. I ima kosu kraću nego drugi Isusi.
Snimala se neka scena ispred crkve u Gornjem selu. Režiser je poželio/pomislio da bi bilo dobro da netko glumi popa. Pogledalo se u mene.
“Ti se do sada ionako ne pojavljuješ u spotu, probaj biti pop!”.
Lokalni pop, koji je ionako visio oko nas i previše, za sekundu je skinuo onaj bijeli kolar/svećenički ovratnik ispod kojeg je pričvršćena neka vrsta crnog baby-barbajola… one pizdarije za djecu da ne sline po sebi… Uglavnom, pop je to skinuo, tutnuo mi oko vrata i dao mi svoj sako.
“Ah kako bi ti zgodan/šesan popić bio!”. kaže božjim blaženstvom napunjen stariji čovjek sijede kose.
Scena baš i nije uspjela. Trebao sam čitati bibliju i svako malo poput Slovenke u vlaku uzneseno gledati prema nebu i čuditi se Božjim djelima.
Nije išlo.
Dok smo snimali, svako malo oko cijelog entouragea bi protrčale otočke djevojke odjevene u one poznate nošnje. Balerine s pješčanog otoka.
Jedne su odjevene u šarene/techno/party/svjetlucajući/kamenčići/roza čarape i veseli pogled nošnju, te se nude za udaju. A druge su odjevene u crno/sive/goth/Tim Burton/crne čarape i tužni pogled nošnje, te se nisu uspjele udati.
I jedne i druge s tim čarapama bi na vrhovima prstiju, poput flamingo ptica, proskakutale oko nas. Flamingo ptica ima i roza i sivih.
Postoji priča/mit da su se Suščani, da bi sačuvali teritorij i zemljišta, “miješali” među sobom. I da im je onaj Isus iz kapelice doplutao na plažu nakon nekakve velike morske oluje, s nekakvim starim knjigama i spisima nakon što se potopio nekakav jedrenjak.
Otočki momak čudnog pogleda i suhih, iščašenih obraza, je prodavao pomidore iz njegovog vrta, u današnjim euro-odnosima, 20 eura za kilogram. Stavio bi pomidor na onu smiješnu staru vagu i rukom lupio po drugoj praznoj strani vage i ludo nasmiješen viknuo: “Vidiš da je kilo!!!!!”.
Nakon neuspjele scene mene/popa, lokalni pop je kolegu i mene, koji više nismo imali posla oko snimanja, pozvao u crkvu, u kuhinju njegovog “osamljeničkog” stana, na rakiju.
Rakija je bila jebeno najbolja rakija.
“Samo pomalo s rakijom…”. said the priest.
“A znate, tu na otok je davno, mirakulozno doplutao Isus koji je sada u kapelici, mislim statua na križu i neke stare knjige… Želite li vidjeti te knjige?”, pita pop.
“Da, naravno!”.
I pop nekamo nestane iza nekih vrata, čulo se samo šljapkanje njegovih stopala i svako malo škripanje vrata. Kolega i ja smo se častili rakijom i “divili” tamjanastom/lavanda mirisu.
Nakon dobrih deset minuta pop se vratio s nekoliko tih knjiga. Ogromne, debele, vjerojatno drvene korice i nekakve zlatne šare po njima.
Listamo, latinski, talijanski, pop nešto drobi i pita: ”Želite li vidjeti još knjiga… Imamo ih puno?”.
“Da, naravno!”.
Izračunali smo da ako popa nema po deset-petnaest minuta. možemo na miru lupati po rakiji… (negdje sam čuo da se to tako kaže).
Slali smo ga tako sedam, osam puta po knjige i popili mu litru rakije koju smo “našli” u staklenom kredencu. Plus ovu koju je stavio na stol, of course.
“Huncuti jedni, svu rakiju ste mi popili (dolazi od popiti, n’est-ce pas), j..e se vama za knjige, marš van!!!!”, narogušio se pop.
Jedan od dana dok smo bili na Susku neki tip je, nakon mise, pristojno otpozdravio očigledno suprugu… Nasrao se u klubu iseljenika u Donjem selu… i pri izlasku iz kluba teturao (11 sati ujutro) poput pingvina koji uči hodati. U jednom trenutku je zaplesao, poletio prema naprijed i pokušao se zaustaviti na jako maloj i mladoj netom zasađenoj maslini. Naravno, mlada maslina ga nije zadržala i tip se prosuo, ali i ispao iz vlastitih šlapa… nosio je nešto kao isusovke… šlape su sljedeća četiri dana čubile kraj te masline na pijesku i suncu… Tip se više nije pojavljivao.
Zadnji dan, napuštamo Susak. Dok smo “sigurno” hodali prema brodu, čuo sam uzdihano: “Popiću, popiću… čekaj stani… uh.. uh.. oh… Čekaj!!!!”.
Bio je to naš “dragi” pop.
Donio mi je, i ostalima, vina i rakije za put i za doma.
“Vidio sam ja, volite vi popiti!”.
Obično otočko crno vino nije neka sreća.
“Evo, pa uživajte i sretan put!”, rekao je pop i potapšao me… po guzici.
Par mjeseci kasnije sreo sam ga na Žabici i tužno je rekao da više ne službuje na Susku, ali da je onaj čudni momak shvatio da su mu pomidori preskupi.
PS
EINSTURZENDE NEUBAUTEN; RAMPEN, ALIEN POP MUSIC TOUR 2024.
Simpatično “ostarjeli” Einsturzende Neubauten su u subotu, 7. rujna,
u zagrebačkoj Tvornici kulture održali energičan i duhovit koncert.
Prvi koncert održali su 1. travnja 1980. godine u Berlinu i mislili da neće trajati do sljedećeg tjedna. Četrdeset i nešto godina kasnije još uvijek nadahnuto izvode svoj jedinstven avantgarde entertainment repertoar.
Ovaj put naglasak na albumu Rampen; alien pop music, objavljenom u travnju ove godine. Dva bisa i kompletna ljubav od većinom mlađahnije publike. Dovoljno.
Glazbena preporuka:
– Nick Cave and the Bad Seeds – WILD GOD (2024)
Fotografije: Aleš Suk
#Einsturzende Neubauten #Josip Maršić #Susak![Julienne [žilijen]: Zmaj u Štrigovi](https://artkvart.hr/wp-content/uploads/2024/06/zilic-600x400.jpg)
