U petak, 26. siječnja je održana još jedna Noć Muzeja diljem Hrvatske. Ali, što zapravo donosi ova manifestacija? Pridonosi li nekom značajnom pomaku i promjeni u društvu? Na koji način muzeji i ostale institucije pokušavaju pogurati narod k višem nivou svijesti kroz svoje kulturne, povijesne i umjetničke postave, performanse i radionice?

Prvi put nakon srednje škole, našla sam se lutajući gradom, ulazeći u muzeje, kroz vrevu ljudi, u potrazi za blagom koje te institucije nama pokušavaju dati. Od prostora s očaravajućim vizualima, nesvakidašnjim notama, pričama naših predaka, i fascinantnom florom i faunom naših okruženja, noć muzeja stvarno jest večer za svačiji ukus. Premda, zašto kao društvo limitiramo sami sebe na upijanje ovih novih znanja na jednu noć u godini? Što je to zapravo to što održava ovakvu noć, a da u toku cijele godine ni ne pomislimo na jedan kulturološki odlazak u institucije? To su pitanja koja su mi se motala po glavi, dok sam razgledala muzejske izložbe, ujedno promatrajući i publiku.

Odgovor sam možda dobila kad sam kročila u Dnevni Boravak, gdje je Janja Švic imala izložbu svojih radova, i pažnju mi je privukao jedan poster s naslovom “A što ako ne želim u institucije?“. Naime, nakon već nekoliko sati provedenih u dva krasna muzeja, uvidjela sam da generalno ljudi nemaju poriv posjećivati institucije, i da mnogo puta, jednostavno – za time nemamo energije. U vrijeme kada smo preopterećeni brzim informacijama i potragama, postoji nagon da jednostavno iskoristimo Google za sve naše odgovore, dok sjedimo u komforu našeg doma. Noć muzeja, iz te točke se čini kao logičan slijed događaja, gdje u jednoj noći imamo priliku besplatno obići sve one institucije na koje u svakodnevnom životu uopće ne obraćamo pozornost. Ona noć kada vodimo našu djecu u muzeje kao neki drukčiji izlazak, gdje možemo sresti naše prijatelje iz cijelog grada, sudjelujemo u zabavnim radionicama i naučimo nešto novo. Koji je onda način da ovu jednu noć pretvorimo u svakodnevnu realnost?

Ovogodišnja tema se fokusirala na Muzeje i Novu Publiku, dajući priliku svim institucijama da porazmisle o svojim postavkama, ljudima koje žele privući i na koji način zapravo mogu motivirati javnost u edukaciji van svojih malih i velikih ekrana. Ali, jesu li svi muzeji uspjeli u tome? Naravno taj odgovor ne možemo znati u ovoj situaciji, već u promatranju muzeja tijekom ove godine i svake sljedeće.

Večer sam započela u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, gdje sam se uključila na projekciju filma Jagode Kaloper, nakon obilaska trenutne izložbe Vidljive, te se nakratko angažirala u radionicu pod nazivom Restauratorska klinika. Na žalost nisam ostala do kraja prisustvovati performansima jer me je noć vukla u ostale muzeje, ali nakon ove posjete nisam osjećala ni u jednom trenutku da je Muzej odgovorio primjerno na temu. Zašto? Jer je sve bilo fokusirano na veoma specifičnu grupu ljudi, koja vjerujem već obilazi muzeje, i posebice umjetničke muzeje. Ako je netko tko nema ideju što predstavlja moderna i suvremena umjetnost posjetio organizirani program, ne vjerujem da je ova večer ikako približila tu temu. Štoviše, sam film Jagode Kaloper je bio veoma apstraktan, iako meni interesantan, kao i jedinom drugom gledatelju, inače studentu filma, u prostoriji sa mnom, nažalost je pušten bez ikakvog objašnjenja i uvoda/zaključka. Također, u toku projekcije, koja je otvorila njihovu manifestaciju večeri, ništa drugo nije bilo spremno, što znači da su sva svjetla bila upaljena, radnici muzeja su sve vrijeme namještali muzej za radionice, hodali ispred projekcije i pričali. Baš sam taj čin neorganiziranosti, odnosno, neprofesionalnosti je doveo do nerazumijevanja onoga što smo gledali. Utisak je spasila izložba Vidljive na katu, koja me je veoma zaintrigirala, međutim u moru ljudi, bilo je teško ispratiti i posvetiti se svakom artefaktu. Na izlasku iz muzeja su stajale razne knjige o izložbama, o muzeju, i o radovima. Ono što bih voljela da pohvalim jeste inicijativa za besplatne primjerke za sve one zainteresirane na budžetu, i sama prodaja knjiga po veoma pristupačnim cijenama. Doduše, taj akt vidim samo kao početnu točku približavanja široj publici, a ne kao krajnju paradu.

Nakon MMSU-a, sam produžila u Muzej grada Rijeke, koji je idealno lociran samo par koraka dalje. Na ulazu me je već čekao kaos ljudi i energije. Sam ulaz je bio prepun ljudi raznih dobnih skupina: štandovi s prodajnim predmetima nedostupni onima bez strpljenja i dubokog disanja. Kako sam se preselila u Rijeku tek nedavno, i dalje nisam imala priliku posjetiti ovaj fascinantni muzej, i stvarno sam bila oduševljena čitavim postavom. Nažalost, u tolikoj gužvi bilo je veoma teško zapravo posvetiti se svemu onome što gledam. Što me je dovelo do sljedećeg pitanja: preferira li publika obilaziti muzeje jednom godišnje kada je, činilo se, čitav grad u njima? Promatrajući atmosferu, i s vremena na vrijeme osluškujući žamor svih ljudi oko mene, sijalica u glavi je zablistala. Noć muzeja je zapravo, za publiku mnogo više predstavlja sam čin druženja, upoznavanja ljudi i viđanje svih onih s kojima se zapravo ne bismo vidjeli u drugoj prilici. Sve to, na taj način upućuje fokus, ne na same izložbe, već na sve ostalo. Ali također, stoji u paraleli s brzim načinom života na koji smo navikli. Gledajući sve ljude koji brzo prolaze kroz postavke, jer nemaju vremena sve vidjeti, osjećala sam da je sam muzej izostavljen svog širokog spektra i znanja koje želi podijeliti.

Za kraj večeri sam ostavila Prirodoslovni muzej Rijeka, čiji me program najviše privukao. Na vratima muzeja posluživao se topli čaj, a unutra prikaz svih dražesnih i veoma interesantnih tajni prirode koja nas okružuje. Na temu Nova Publika, od ova tri muzeja koja sam obišla, Prirodoslovni je ostavio najveći utisak kao institucija koja je stvarno promotrila temu i odgovorila na zadatak. U glavnom ulaznom hodniku, postav instrumenata i akustični bend koji svira poznate i nepoznate hitove bivše Jugoslavije, i iz cijelog sveta, a muzika odjekuje čitavim muzejom. Uz to, na ulasku je bila spremljena igra za posjetioce svih uzrasta, koja educira o spolnosti raznih vrsta životinja. Igra vodi čitavom postavkom, i svodi se na skeniranje QR kodova, kroz muzejsku potragu. Skeniranjem kodova, dobivaju se informacije o izložbenim životinjama, insektima i ribama te njihovom procesu razmnožavanja, nakon čijeg se čitanja, popunjava papir s naznačenim slovima u tekstu. Ovakav pristup je donio razonodu i mališanima, a i nama odraslima, da se zapravo stvarno posvetimo onome što vidimo i naučimo nešto izvan naših primarnih interesa. A što je igra bez nagrade? Na samom kraju, pri izlasku kada se popune sva slova koja su nedostajala, dobije se riječ. Pokazivanjem popunjenog papira, svako je dobio godišnju ulaznicu za muzej. Ovaj sam čin služi kao motivacija svima onima koji posjećuju muzej samo u toku ove večeri, da zapravo zakorače u svijet prirode tijekom cijele godine. A kroz šetnju muzeja vidjela sam ozarena lica svih posjetioca, čula djecu koja pitaju svoje roditelje da proslave rođendan u muzeju!

Kao ljubitelj muzeja koji redovno posjećuje svjetske muzejske institucije, osjećam da je Noć Muzeja, kao sama manifestacija veoma bitna, poticajući ljude barem jednom godišnje da posjete muzeje, provedu svoju noć drugačije, van zagušljivih i potiskujućih prostora, kao večer kulture i umjetnosti kada nam je sve otvoreno, besplatno i veoma pristupačno, kroz razna predavanja, radionice i nove postavke. Međutim, ovim želim apelirati na veće podizanje svijesti, i na angažiranje institucija tijekom cijele godine. Vjerujem da kada bi po ulicama, umjesto postera za žurke i pijanke viđali postere za aktivne događaje u institucijama, zapravo pridonijeli promjeni koju želimo vidjeti u svijetu. Naime, kada bi muzeji organizirali drukčije radionice, vodstva i prilagodili široj publici, posjećenost bi definitivno bila veća. S druge strane, novac je nažalost uvijek u igri, i vjerujem da Noć Muzeja približava dostupnost time što je ulazak svugdje besplatan. Za to su zasluženi viši sustavni organi, koji umjesto da fundiraju besmislene novogradnje i ostale apsurdne akcije, mogu investirati u kulturu i institucije. Također, iako institucije u Rijeci jesu modernizirane, smatram da uvijek postoji još kreativnih načina kako da s novim izričajima mogu još bolje podijeliti znanje sa svojim građanima. Ono što je svima uvijek najzanimljivije jest interakcija u postavu, a samim tim vjerujem da svaki izložbeni artefakt može biti interaktivan, jer se kroz iskustvo ipak najviše uči. Muzejske institucije kao kulturne baštine, veoma su bitne u očuvanju naše povijesti, sadašnjosti i budućnosti, te treba raditi na njihovom značaju, ne samo jednom u godini, već svaki dan.