U subotu je u Palachu uprizorena predstava Venera u Krznu u kojoj igraju Tonka Mršić i Vibor Kreković. Venera u krznu Davida Ivesa drama je koja istražuje dinamike moći, dominacije i seksualnosti. Radnja se vrti oko Thomasa, redatelja koji traži glumicu za svoju predstavu. U potrazi za savršenom glumicom, već je na rubu odustajanja kad upoznaje Vandu, tajanstvenu i privlačnu ženu koja na prvi pogled ne ispunjava sve kriterije. Međutim, kako se radnja razvija, otkrivamo da je Vanda mnogo više od obične glumice – ona je duboko upletena u igru dominacije i podčinjenosti. Predstava istražuje seksualnost, dominaciju, podčinjavanje i identitet kroz slojevite karaktere i dinamičnu radnju. Publici pruža izazovno iskustvo, nudeći joj da razmišlja o prirodi ljudskih odnosa. Predstavi fali režijske palice, a prostor Palacha nikako nije za izvedbu ovakve predstave zbog nesklada prirode predstave i šarenih, za ovu predstavu, neprikladnih zidova. No ako se zadržimo na glumi mora se kazati da je Tonka Mršić nadišla sebe dok je Vibor Kreković odao dojam bezličnosti. Tek je na momente „dao krvi“. No bilo kako bilo predstava ima ogroman potencijal ne samo zbog glumačke slojevitosti koju je pokazala Mršić već zbog mnogih tabu pitanja koje je otvorila. Zaista se ne bih čudila da netko predstavu poželi zabraniti. O Veneri u krznu, društvu i seksualnosti razgovarala sam s Tonkom Mršić i pritom se zabavila njezinom neposrednošću.

Izabrali ste vrlo kompleksan izvedbeni komad. Kako ste mu pristupili?
Imali smo puno čitaćih proba jer je i puno višeznačja u rečenicama i onda smo morali jako dobro odlučiti gdje to pokazati, a gdje ne. Najmanje smo radili u prostoru, tek posljednjih mjesec dana. Tri mjeseca smo proveli radeći samo na tekstu. Vibor ga je preveo, a ja sam prilagođavala rečenice današnjem vremenu.
Neke situacije su bile smještene i u Rijeci..
To sam namjerno za riječku izvedbu. Inače nabrajamo elitne kvartove u Zagrebu poput Tuškanca i Pantovčaka. Kažemo da bi se nešto trebalo objaviti u Nacionalu. Ovdje smo Nacional zamijenili s Novim listom, a kvartove s Pećinama i Trsatom.
Razgovarala sam poslije predstave s tvojim kolegicama s klase koje su također istaknule da se radi o vrlo kompleksnom komadu. Tebe i dalje možemo svrstati među mlade glumice, odnosno glumice u usponu. Ne bi se svatko usudio odabrati nešto toliko teško za odigrati.
Znaš što? Meni jako fale dramski tekstovi. Pogotovo otkad sam ušla u svijet serija i snimanja što mi je jako zabavno i dinamično, ali nekad mi fali da se vratim onoj srži zbog koje sam odabrala baviti se glumom. A to su kvalitetni dramski tekstovi koji imaju podtekstove, različite slojeve i gdje se možeš kao glumac izraziti.
Tvoja uloga u predstavi je vrlo slojevita. Jesi li u jednom trenu pomislila da ćeš zajebati?
Ne. Taj prvi lik Vande koji se pojavljuje je vrlo sličan meni i s njim se mogu poistovjetiti. S likom Venere također jer imam izraženu seksualnu energiju. Najteže mi je bilo ući u lik grofice. To je nešto što meni nije prirodno – od držanja do govora i energije.
Uspjela si s likom grofice pokazati žensku senzualnost i erotičnost..
To je proizašlo iz njezinog lika. Čim ti smanjiš to na van gdje se osjećaš kao seks bomba, onda se i unutra krene nešto događati. I onda samo to pustiš da ljudi vide.
Predstava je, usudila bih se reći, kontroverzna. Iako me brine što biram tu riječ jer to znači da smo kao društvo nazadovali…
Jesmo. Više nitko ne priča o seksualnosti. To je tabu tema. Primjerice, ne možeš ni masturbaciju spomenuti u društvu. O tome možeš razgovarati eventualno s najboljom prijateljicom. Pa mi žene i dalje skrivamo uloške u džepu na putu do WC-a da ne bi slučajno netko vidio. Ovo je 21. stoljeće, a ne možemo pričati o menstruaciji i o tome što volimo u seksu. To se sve i dalje skriva i ne može se naglas govoriti o tome.
Čini mi se da Željka Markić pogleda predstavu da bi imala cijeli pokret ljudi protiv tebe..
Haha. Možda bi joj se svidjelo pa što ćemo onda?
Kroz lik Thomasa prikazuje se muškarac koji preispituje svoju seksualnost i na kraju uživa u ulozi podčinjenog muškarca, a to je nešto što ne možemo zamisliti u današnjem društvu, barem kod nas na Balkanu, da muškarac prizna javno da voli biti podčinjen u seksu. Mislim da bi se etiketirao kao rezultat neke traume, a to vidimo i u predstavi kada Tomas govori da se time banalizira seksualnost. Na koncu, svi smo mi rezultat manjih ili većih trauma. Mogu li se seksualne preference svesti na banalnosti?
Ne, ne. Mi svi kroz život rastemo i napredujemo, i da – imamo traume. Kako se oslobađamo u poslu mislim da tako istražujemo i vlastitu seksualnost. Ljudima je problematična podčinjenost, a svi mi u nekom trenutku, ne mora se raditi o seksu, jesmo podčinjeni. Nekada nemam što za reći na poslovnom sastanku, recimo. Ja sam zapravo tada podčinjena. A nekada volim biti dominantna. Zašto je to drugačije ako to stavimo u krevet?
Misliš da smo riječ podčinjenost stavili u kategoriju koja je isključivo negativna?
Da. I seksualno bolesna, recimo to tako. A zapravo nije. Mislim da se tu radi o fluidnosti. Danas mi paše čokolada, sutra mi ne paše. Na kraju krajeva to se vidi i u predstavi. Ona je trebala biti podčinjena, a na kraju zamijene uloge.
Što ti misliš o muškarcima koji vole biti podčinjeni?
Puno toga mi u našem društvu etiketiramo kao bolesno ili nenormalno. Jako volimo stavljati stvari u ladice umjesto da samo živimo i da prestanemo više razmišljati kako drugi žive. Što mene briga voli li se netko vezivati u seksu ili ne. Što se to mene tiče?
Čini mi se da smo i tu potpuno zatvoreni – kada govorimo o tome što volimo u spavaćoj sobi.
Jesmo, jesmo. Tu smo svi zatvoreni. Igrala sam u Don Juanu u kojem je bilo potrebno pokazati sise u jednom trenutku. Meni je ta scena jako lijepa i renesansna. Puno kolegica mi je reklo da one to ne bi mogle i pitale me kako ja to mogu? A moje tijelo je moj instrument i ne vidim tu problem. Mi kao društvo, čak i u umjetničkom svijetu imamo problem s golotinjom, a kamoli sa seksualnošću. Vlasta Delimar i Marina Abramović su radile puno radikalnije stvari i bilo je to normalnije vidjeti nego danas. Danas da netko prođe Jelačićem gol na konju – to bi bio skandal. Završio bi u ludnici.
S druge strane nisam sigurna da bi se to danas uopće promatralo kao umjetnost jer je problematično što i u današnjem feminističkom pokretu ima mnogo žena koje ne podržavaju golotinju.
Ja se smatram feministicom i podržavam golotinju.
Da se vratimo na predstavu. Prvim likom Vande ste vrlo suptilno otvorili još jednu ladicu. Ona dolazi na audiciju i pravi se da je glupa da bi dobila ulogu. To je nešto na što su mnoge žene i dalje primorane, ne samo u teatru.
Tu se možemo vratiti na društvo kojem paše da žena nema što za reći, da nije konfliktna. Puno je lakše biti šutljiva i glupa žena jer će te onda taj pametan muškarac nečemu naučiti i ima ulogu spasitelja. Što god mi radimo, kad god se ne slažemo, što na kraju krajeva lik Vande i radi i to vrlo argumentirano – e to se smatra problematičnim.
Tu dolazimo onoga što su žene bile primorane raditi stoljećima, a to je manipulacija na način da bi žene morale svoju ideju muškarcu predstaviti tako da on na kraju misli da se radi o njegovoj ideji.
Da. To se događa i u privatnom životu. Recimo kada muškarac želi gledati neko akcijsko sranje od filma, a ti ga onda dovedeš do toga da gledate Jennifer Aniston. Haha. Razumiješ?
Zašto to i dalje radimo?
Zato što je lakše nego ulaziti u konflikt. I ne vidim ništa loše u tome.
Zašto se toliko zazire od argumentirane rasprave?
Jer smo u ladicama. I onda kada ti netko argumentira suprotno od tvojih uvjerenja ti se počneš nalaziti u međuprostoru. Nisi nigdje. A mi smo kao društvo podijeljeni u ladice. Što ako ja, recimo, podržavam desnicu, ali sam za gej prava? Ja nisam nigdje.
Mislim da bi ti i ljevica i desnica rekle da ne možeš oboje.
To je problem. Političko svrstavanje gdje moraš reći jesi li tu ili tamo se prenosi i u naš krevet. Ili žena mora biti domina ili podčinjena, ili voli žestok seks ili voli voditi ljubav, a to baš nije tako. Od nas se nalaže da budemo crno-bijeli.
Ili da se svi jebemo misionarski?
Doslovno. Vidim problem da se svi svrstavamo u A ili u B. I zato je ova predstava super jer ima više slojeva. Da na cesti netko sretne ženu koja je kao lik Vande slojevita rekao bi da je bipolarna, ali ne – svi smo takvi. Ja sam danas dobre volje, sutra ću biti živčana. Možda ću za sat vremena biti živčana. Tako je i sa seksom.
Misliš li da je dinamika koja se vidi u predstavi, odnosno razmjena moći između žene i muškarca trebala postati nešto normalno?
Apsolutno. Moć je nešto što je sexy. To isto ne smijemo zaboraviti. Tako je u poslovnom svijetu recimo pa zašto ne bi bilo i u seksu?
Pa na žene koje vole moć u seksu uglavnom se gleda kao na isključivo domine..
Da. S bičem i nakaradno uskim strukom i velikim guzicama. Haha. Žene u našem društvu su svakako na margini, a pogotovo ako vole nešto što nije društveno prihvatljivo.
Ali i muškarci koji su drugačiji. Patrijarhat jebe i nas i njih.
Tako je. Patrijarhat je uništio zdrave odnose među parovima jer je nametnuo kako bi to trebalo biti. I onda se i partneri boje reći što vole ili što bi isprobali jer smo svi toliko zatrovani s time što moramo i kako moramo. Meni je super kada ovu predstavu dođu pogledati parovi jer imam dojam da sve iz predstave uspoređuju sa svojim odnosom. Zapravo je to poanta. Mi se zajebavamo da će nakon naše predstave parovi imati najbolji seks ili će prekinuti.
To sam i ja pomislila nakon predstave. Hoćeš li ovim putem pozvati radikalnu desnicu na sljedeću predstavu?
Nemam ništa protiv desnice. Ja sam iz Gospića. Haha. Svi su dobrodošli! Na predstavu je, primjerice, došao moj stric koji je bauštelac i umirovljeni branitelj. Rekao je da mu je predstava genijalna. Najzanimljivije mi je kada na predstavu dođu baš takvi ljudi koji ne idu svaki tjedan u kazalište. A ja najviše volim raditi predstave koje nisu prvoloptaške i drugi ih ne rade.