Tijekom Velike seobe naroda koja se odigravala tijekom gotovo čitavog 5. stoljeća nove ere, aristokratski sloj Rimskog Carstva uživao je u svim blagodatima tada poznatog svijeta. Od dragog kamenja i luksuznih tkanina, preko egzotičnih namirnica, životinja i vina, pa sve do robova, onih klasičnih i onih za osobne užitke. I dok su barbarska plemena nagrizala granice carstva, visoki stalež građanstva organizirao je popodnevnu seansu orgijanja. Ovo je samo milimetar poznate priče o padu Rimskog carstva i njegovoj dekadenciji. Iz stručnih izvora dekadencija se definira kao: „…postupni gubitak, nestajanje stvaralačkih snaga, energije, vitalnosti, postignutih standarda; urušavanje vrednota i institucija; propadajući trend ili zamah u nekom razvojnom ciklusu. Primjenjuje se na sve društvene pojave kojima se pripisuju razvojne značajke…“[1] Zvuči poznato? Danas, kada je svijet ušao u treće desetljeće 21. stoljeća, kontekst propadanja subjekta/čovjeka sve više podsjeća na onu staru poslovicu koja kaže da je povijest učiteljica života.

Počevši se kretati laganim tempom na pokretnoj traci (eng. treadmill) riječka umjetnica, plesna pedagoginja, germanistica te povjesničarka Ivana Kalc započinje s procesom preispitivanja i manifestiranja sadašnjeg društva (i stanja) koje je već duboko zapelo u limbu moralnih dilema. Autorica je svoju 36-minutnu izvedbu naslova Melodrama, izvedenu 7. rujna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u sklopu četvrtog dana Periskopa: festivala suvremenog plesa i cirkusa, prezentirala kroz narativ raznih plesnih stilova koji vladaju društvenim mrežama i popularnom kulturom. Trenutno ushićenje, privremena radost, iluzorni osjećaj prihvaćanja, prolazna popularnost – samo su neki od danas traženih izvora serotonina kojima se društvo hrani, a koje umjetnica zorno prikazuje nizom pokreta koji se kontinuirano izmjenjuju bez prestanka. Svaki stil plesa odražava različitu emociju kroz koju subjekt prolazi na putu prema „svojih 5 minuta slave“. Kao glavni izvoznik spomenute hrane jest medij. Napredak koji je krenuo od male kutije i jednog crno-bijelog programa, pretvorio se u novu vrstu religije koju francuski pisac, marksist Guy Debord naziva spektaklom u svom teorijskom istraživanju nazvanom Društvo spektakla izdanom 1967. Ali spektakl nije medijski spektakl kao takav, već se gleda na njega kao ekonomski fenomen koji postoji jedino zbog sebe, dok je njegov produkt društveno otuđenje. Takva premisa postavlja čovjeka u ulogu konzumenta koji živi zbog hranjenja svojih nesigurnosti i neostvarenih želja, dok paralelno, hrani tržište koje sebi gomila kapital. Ali u navedenoj relaciji ispostavlja se da je čovjek i nužni faktor u održavanju tog spektakla. Kako zadržati osobu u tom ciklusu? Upravo ovdje nastupa faktor društvenog otuđenja i moralnog propadanja. Spektakl daje samo privid slobode jer pojedinac postaje podređen tržistu kapitala i nepresušnom bombardiranju reklamama. Upravo ovdje vidljiva je poveznica s odabirom pokretne trake kao glavnog elementa scenografije. Umjetnica se okreće, trči, pleše ali nije se pomaknula s mjesta. Oko nje sve vrvi od boje –šareno je, privlačno, dim mašina doprinosi efektu kontroliranog kaosa koji se događa oko protagonistice, ali također i u njenoj glavi. Hipnotizirajući ritam pokretne trake naizgled može simbolizirati comfort zonu iz koje je nekada preteško izaći, to je ta ljudska čahura iz koje promatramo svijet od kojega se paralelno i distanciramo. Društvene mreže, odnosno masovni mediji pridonijeli su popularizaciji brzog uspjeha gdje svi žele biti instant zvijezde TikToK-a ili neke druge pomane. Umjetnica periodično u svoj nastup koristi i sve prisutne emotikone kao što je svemoćni like koji je postao novim statusnim simbolom.

Nakon prvotnog ushićenja, kada je ego nahranjen, protagonistica počinje proživljavati seriju napadaja panike u alternaciji s napadajima realnosti koji se susreću u točci samospoznaje i realizaciji besciljnosti koja je okružuje. Plesna koreografija od naizgled jednostavnih i poznatih plesnih koraka stvara narativ vjerno prenoseći emociju na publiku. Čak i ispod perike vidljive su oscilacije osjećaja. Kalc je riječkoj publici priredila putovanje kroz napetu i ritmom nabijenu predstavu suvremenog plesa koja u maniri dekonstrukcije, uz minimalni scenski kontekst, smisleno i cjelovito poziva na osobnu introspekciju i sagledavanje šire slike medijskog konzumerizma.