Piše: Maja Vranić
Nedjeljko Fabrio autor je novopovijesnog romana Vježbanje života s podnaslovom kroniserija kojeg je smjestio u Jadransku triologiju s romanima Berenikina kosa i Triemeron. Radnja je romana većinom stacionirana u Rijeci i okolici, a proteže se na gotovo dvjesto godina te nas uvodi u živote talijanske i hrvatske obitelji. Upravo hrvatska obitelj s prezimenom Despot živi u Kostreni te nas Fabrio prilikom razvijanja fabule vezane uz navedenu obitelj upoznaje s realističnim opisima Kostrene, toponimima i nazivima koje Kostrenjani prepoznaju i koriste još i danas. U ovom radu istaknut ćemo dijelove romana u kojima se spominje Kostrena uz kratak osvrt na tradicionalne elemente koje Fabrio koristi u karakterizaciji obitelji Despot.
Na samom početku romana, u četvrtom poglavlju Fabrio donosi detaljan opis kostrenskog krajolika u ljetnom periodu nakon čega nas upoznaje s kostrenskom obitelji Despot čiji su članovi nonić Fran, Tonka i njezin suprug Jožić te njihova tri sina Josip, Jakov i Jovanin. Zbog dojmljivosti opisa citat donosim u cijelosti:
„Predzadnji dan u mjesecu kolovozu osvanuo je kao i svi drugi već pozaboravljani dani u tom predugom i prevućem ljetu tisuću osam stotina četrdeset i osme godine: na ljude je nalegla omorina, nad gradom se, već od ranog jutra, slegla sivkasta sumaglica, i ležala tjednima, ali se to odavde, s brežuljaka Kostrene, nije moglo vidjeti, kao ni more, jer su usjeci između brda svjetlucali u jutarnjoj zapari i, u daljini, stapali nebo s trokutastim komadićem mora, što se užljebilo u brdovitost krajolika.
U ovih nekoliko kuća od poslaganog kamena, po stajama u kojima je stoka, tjednima, suho mukala a sunčane se trake, što su padale kroz umrtvljenu stajsku prašinu, pretvarale u čvrste i jedva pokretne zlatne štapove, život se upravo budio: danas je valjalo poći u vinograde u Praputnik, iza svakoga reda vinograda podzidati zemlju kamenom, „prirediti lozi posteljicu“, kako je govorio nonić Fran. Pa je on prvi podranio i uza meju, kojom se bio opasao od divljeg bujanja šikara komorika, crnjuša, smrdljika i bušina, posložio motičice i usku lopatu i zubate vile, kojima će prosijavati kamenčiće, i nekoliko britkih kosirića, kojima će obrezivati lozu. Uokolo, po kamenjaku i razdoljima, šuštao je vjetrić još od prosvita, kada je Fran ustao i izašao u dvorište koje je bilo poškropljeno mrzlinom. Iz još uvijek polumračne brajde od bršljana javljali su se, poodavno razbuđeni i uzbuđeni, njegovi unuci (Fabrio, 2005: 41)“.
Iz prethodnog citata nazire se svakodnevni život starih Kostrenjana. Spominje se gradnja kuća od kamena te posjedovanje stoke. Nonić Fran priprema se za odlazak u „vinograde u Praputnik“ što možemo poistovjetiti s današnjim Praputnjakom koji administrativno spada pod grad Bakar, a nalazi se između Hreljina i Krasice. To područje poznato je po vinogradarstvu, iako je njegova snaga danas puno manja nego u vremenu koje opisuje Fabrio. Niz biljaka koje smetaju noniću, „komorika, crnjuša, smrdljika i bušina“ su mediteranske zimzelene biljke tipične za Primorje. Nakon upoznavanja s kostrenskim jutrom i likom nonića Frana pažnju nam privlače Franovi unuci koji u razgovoru s nonićem spominju nekoliko interesantnih lokacija u Kostreni:
„-Nonić, hoćemo li se popeti na Sopalj i Mandrač?
- Kad budemo išli u Bakar po kolače. Onda ćemo se tamo popeti. A sad ne idemo u Bakar.
- Gdje idemo?
- U planinu, Jakove. Gore, uzbrdo.
- A gdje je Mandrač? – pita najmlađi.
- Tamo, mići, tamo – nonić Fran nehajno pokaza rukom prema istoku (Fabrio, 2005: 42)“.
Prvo se spominje Sopalj, vrh na istočnom djelu Kostrene s kojeg se pruža pogled na Bakarski zaljev. Dio je arheološke baština iz antičkog doba, a danas i popularna planinarska ruta. Sopalj se sve više brendira i kao dio biciklističke rute, a s obzirom na to da se radi o najkraćoj ruti između Kostrene i Bakra nije čudno da su Fran i unuci preko Soplja odlazili u Bakar na kolače. Iako Fabrio ne naznačava posebno o kakvim se kolačima radi možemo nagađati da je već tada bila aktualna bakarska torta ili barem bakarski baškoti koji su jedan od razloga zašto Kostrenjani danas odlaze u Bakar. Treći je spomenuti pojam Mandrač. Prema Rječniku stranih riječi Bratoljuba Kljajića mandrać je „veoma mala luka ili zaštićeni dio luke“ (1990: 841). Mandrać je u 19. stoljeću postojao u Rijeci, no o kostrenskom mandraću nema zapisa, a s obzirom na to da nonić na spomen Mandrača pokazuje „rukom prema istoku“ možemo pretpostaviti da je Fabrio kostrenski Mandrač locirao na potezu prema Bakru, negdje približno na području današnje rafinerije. No radi se samo o nagađanju jer podatke o takvoj manjoj luci nisam mogla pronaći.
Nekoliko godina kasnije kada su unuci nonića Frana već odrasli ljudi, dobivamo uvid u tradicionalnu kostrensku kuhinju tijekom žustre rasprave o nacionalnom pitanju: „A na sve to imala je Tonka samo jedno pitanje: - Je li to dobro ili zlo za nas?
Pa je iznosila na stol kuhanu broskvu i komade grobničkoga sira, ali ni Jožić ni Jakov nisu marili za jelo. Za njih se, i opet, nešto drugo kuhalo (Fabrio, 2005: 124)“. Kuhana je broskva jedno od standardnih jela i današnjih kostrenskih nona, a recept za „broskvu na padelu“ nalazi se i u knjižici Tradicionalna kostrenska kuhinja (2019: 52). Za one koji ne znaju što je broskva radi se o zelenjavi koja izgledom podsjeća na kelj s velikim mesnatim listovima. U nekim krajevima Hrvatske poznata je pod nazivom raštika. Što se pak tiče grobničkog sira, to je još jedna lokalna delicija. Danas se konzumira manje nego u doba Despota jer je od njihova doba dobio na prepoznatljivosti što je dovelo do porasta cijene. Uz to, više nema toliko proizvođača sira koliko ih je bilo krajem 19. i početkom 20. stoljeća, no konkretnih podataka o tom vremenu nema. Ipak, s obzirom na to da se glavni obroci obitelji Despot većinom sastoje od broskve i grobničkog sira možemo zaključiti da se radi o skromnoj i siromašnoj obitelji nasuprot kojih stoji talijanska obitelj na čijem se tanjuru nalaze razne mesne i riblje delicije što nam govori o njihovoj kupovnoj moći.
Nakon što nas je upoznao sa životom kostrenske obitelji i najosnovnijim lokacijama koje posjećuju Fabrio nas upozorava na još jedan važan element kostrenske tradicije, a radi se o pomorstvu. Pa tako riječki Talijan Carlo sa sinom dolazi u posjet brodogradilištu gdje ulaze u sljedeći razgovor: „Gospodin je brodovlasnik kostrenski, rekao je Carlo sinu, kupio sam pelig Madonna del Rosario, rekao je neznanac ocu, kad je to čuo stegnuo mu je otac desnicu, nisu se dugo vidjeli, rekli su obojica, ne bi se ni sada da brod ne krsti novim imenom pa sređuje papire, rekao je neznanac ocu. Dječak je pitao kako se brod sada zove? Neznanac je rekao dječaku da se brod sada zove Labud, a dječakovu ocu da je bilo toga i prije, tih narodnih imena jedrenjaka, ali da je ovo sada ipak nešto drugo, da iza ovoga stoji nešto dublje, sveobuhvatnije (Fabrio, 2005: 73)“. Ovdje svjedočimo da ima Kostrenjana i s boljom kupovnom moći od Despota te da kao i u njima, i u neimenovanom kostrenskom brodovlasniku ključa nacionalna krv s obzirom na to da je brod nazvao Labud, ali i na njegove riječi da iza toga „stoji nešto dublje, sveobuhvatnije“. Zanimljivo je da Fabrio ne imenuje brodovlasnika već ga ostavlja kao pozadinskog lika o kojem jedine informacije saznajemo iz kratkog razgovora s Carlom. No i taj na prvi pogled nevažan lik daje nam dovoljno podataka da stvorimo sveobuhvatniju sliku Kostrene toga doba i da se odmaknemo od obitelji Despot.
Ipak se ponovo vraćamo na obitelj Despot i opadanje nacionalnog optimizma kako se primičemo sredini romana: „Mrak je u kućici od poslaganoga kamena, u Kostreni. U mraku psovka, teška, Jožičina. To domoljub psuje vlastitu domovinu. Koju nema. Koje nema (Fabrio, 2005: 125)“. Fabrio nas kao i na početku uvodi u poglavlje vezano uz Despote uz opis doba dana i kuće kako bi opisao atmosferu, što će ponoviti i dvadesetak stranica kasnije u identičnom tonu: „Mrak je u kućici od poslaganoga kamena, u Kostreni (Fabrio, 2005: 142)“. Jedina je razlika između rečenice napisane prvi i drugi put u tome što drugi put nema više Jožice ni njegove psovke, a kućica od poslaganog kamena u Kostreni postaje sve praznija i praznija.
Postoji još jedan detalj na koji ćemo obratiti pažnju, a radi se o situaciji u kojoj Jožić leži ozlijeđen u kući nakon ozlijede na poslu: „… kada se još činilo da će zdrobljena noga zarasti sama od sebe i uz vruću Tonkinu lipicu…(Fabrio, 2005: 142)“. Ovdje je zanimljiva narodna medicina čaja od lipe koji se prije koristio za cijeli niz bolesti i ozljeda pa su tako vjerovali da će pomoći i Jožićevoj zdrobljenoj nozi, što se na kraju ipak nije dogodilo. Čaj od lipe koristi se i danas za liječenje i prevenciju niza bolesti, no možda mu ipak ne pridajemo više toliko magičnih moći. No svakako je i sušenje i kuhanje domaćeg čaja jedan od elemenata kostrenske tradicije koji se održao do današnjih dana.
Prikaze Kostrene u romanu Nedjeljka Fabrija završavamo u pesimističnom tonu. Nakon prijelaza na iduću generaciju u nizu Fabrio se slabo vraća na Kostrenu i priču o Despotima te njihovu vezu s Kostrenom zaključuje povratkom Jakovljeva unuka Vjenceslava u Rijeku: „Kad su se svađeni pomirili pitali su ga odakle je starinom, jer da je Despota mnogo. Odgovorio je da su njegovi iz Kostrene, da je on posljednji od tih Despota (Fabrio, 200)“. Time svjedočimo o izumiranju loze Despota koja počinje s nonićem Franom, a završava četiri generacije kasnije s Vjenceslavom. Obilježeni su kao borci za domovinu i hrvatsku samostalnost, no žrtve drugih utjecaja kojima se nisu mogli oduprijeti. Ipak, ovaj rad se bavio Kostrenom i obilježjima kostrenske tradicije. Fabrio je izdvojio najvažnija obilježja arhitekture, lokacije, gastronomiju i djelatnosti kojima su se Kostrenjani bavili čime je stvorio realnu i sveobuhvatnu sliku Kostrene 19. stoljeća. Kuće od poslaganog kamena, bavljenje stočarstvom, vinogradarstvom i uzgojem povrća (broskve), posjeti Soplju, Mandraču i Bakru, ručak od broskve i grobničkog sira, čaj od lipe i tradicija pomorstva dio su kostrenske tradicije čije odjeke nalazimo i danas. Za kraj, možemo samo zahvaliti Nedjeljku Fabriju što je na književnu scenu uveo Kostrenu i njezine stanovnike i time pridonio prepoznatljivosti našeg kraja.
Korištena literatura: Fabrio, Nedjeljko. (2005.) Vježbanje života, kroniserija, Profil: Zagreb; Klaić, Bratoljub. (1990.) Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH: Zagreb; Tradicionalna kostrenska kuharica (2019.), TZO Kostrena: Kostrena.
Web izvori: Enciklopedija. hr, TZ Bakar, TZ Čavle
Maja Vranić, rođena 1999. u Rijeci, zaposlena je kao stručna suradnica na Rektoratu Sveučilišta u Rijeci gdje se bavi pripremom znanstvenih projekata u Centru za potporu pripremi kompetitivnih znanstvenih projekata. Nakon završene jezične gimnazije, završila je dva studija društveno-humanističkog područja tijekom kojih je dobila tri dekanove nagrade. Osim u projektima, ima iskustva u odnosima s javnošću i turizmu.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
TZO Kostrena, http://tzo-kostrena.hr/zanimljivosti/arheoloska-bastina-kostrene/ (Sopalj).
#Kostrena #Maja Vranić #Nejeljko Fabrio #prikaz #Vježbanje života