Najveći problem hrvatske nogometne reprezentacije leži u tomu što je PREVIŠE hrvatska, a PREMALO reprezentacija! Previše hrvatska znači i preuzetno katolička. Dakle, još jednom se pokazuje i dokazuje da najveći (unutarnji) neprijatelj Hrvata nije „bre“ već „pre“: PREtjerivanje (od euforije do depresije). U takvoj psihičkoj konstituciji vatrenih igrača i njihovih još vatrenijih navijača, ideološki i religiozno modeliranoj protekla tri decenija, nalazi se klica njihova aktualnog poraza. Povijesnoga, naravno! Kada se izbornik ponaša i govori kao nadbiskup, a kapetan momčadi kao biskup, onda se od igrača očekuju da budu svećenici/župnici. Navijači su pak vjerna pastva, koja prati svoje pastire u kratkim hlačama, ma gdje išli i ma koliko se njihove pobožne riječi razlikovale od njihovih djela i rezultata. Pa zato i imamo ovakvu Hrvatsku…
To je većinska, vladajuća, službena Hrvatska, u kojoj su vatreni njeni najomiljeniji i najpopularniji službenici. Logično: nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, kao što je i Hrvatska najvažnija sporedna država na svijetu. S/lijepa naša! Slijepa za sve što nije vatreno već je npr. vodeno. Duhovni vid većine Hrvata je pikseliziran crveno-bijelim kvadratima pa ne mogu vidjeti ništa vrijedno izvan tog kvadratastog okvira pa čak i kada je to zlata vrijedno. Konkretno: ne žele vidjeti da je Hrvatska ove godine već osvojila zlato (što Zlatko Dalić nikada neće) – i to na europskom filmskom prvenstvu u Cannesu. Nebojša Slijepčević je, za S/lijepu našu, osvojio zlatnu palmu za kratki film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. A naši vatreni dečki u kratkim hlačama su, u Moskvi 2018., osvojili srebro a potom, u Kataru 2022., broncu. I to je njihov maksimum.
KULT ILI KULTURA
Marko Purišić je također srebrni tj. drugi na europskom muzičkom prvenstvu! Hrvati su, dakle, ove godine dokazali Europi i svijetu svoju plemenitu vrijednost kroz Baby Lasagnu i Nebojšu Slijepčevića i svaka kulturna nacija bi time bila ponosna i ne bi tražila kruha svrh pšenice tj. ne bi očekivala još i da njeni nogometaši osvoje neku europsku medalju. Ali Hrvatska (još) nije kulturna nacija koja se diči svojim umjetničkim i kulturnim medaljama. U njoj se gaji i goji kult nacije (kroz nogometnu reprezentaciju), a kultura se drži na strogoj dijeti. Nadbiskup Dalić je to i sam nekidan rekao na presici, da su vatreni „simbol nacije, kult“. Što je, gledajući strogo teološki, bogohuljenje, u najboljem slučaju vatreni paganizam.
Kult – da, kultura – ne; to je do/sadašnja Hrvatska! Vatra i vatreni – da, voda i vodeni – ne!! Ali povijest, ma koliko ratna i vatrena bila, teče dalje: kao voda i sloboda!! Vatreni su ugašeni, od njih je još ostao tek tinjajući pepeo – dolazi vrijeme vodenih! Na vatri se peku janjci i volovi, a ispeklo ih se i pojelo mnogo, zar ne?! Neki su se njima prejeli te dobili stomačine i podbratke, kao i sve pogodnosti i povlastice koje uz to idu. Naravno da takvi žele do vijeka prakticirati taj svoj trojstveni kult (vlast -slast – mast), kao što bi biskup Modrić vječno želio igrati nogomet (to je sam rekao novinarima dan poslije Italije). Potpuno ga razumijem: on je football star i želio bi biti forever young, kao što isto želi i rock star. Jbg, Luka, moraš se pomiriti sa svojom tjelesnošću i smrtnošću: rock star može i u poznim godinama svirati, pjevati i nastupati na koncertima, pred desecima tisuća ljudi, a ti ne možeš (nemaš, brate, sluha, a ni memorija te dobro ne služi pa bi mogao zaboraviti tekst pjesme usred koncerta).
Stvarati i nastupati može i movie star, pogledaj samo Clinta Eastwooda u njegovim 90-im. Znaš, Luka, zašto je to tako? Zato što su umjetnost i kultura software, a sport je hardware. Drugim riječima, sport je više tjelesna aktivnost (pa je limitirana godinama), dok su umjetnost i kultura duhovne discipline (pa tu fizička kondicija i godine ne igraju glavnu već sporednu ulogu). A ti, kao nogometni biskup, trebao bi najbolje znati da je Vjera stvar Duha (koji puše gdje hoće), a ne tijela. Tvoja je zvijezda, kapetane, na zalazu, nove zvijezde (na novom nebu) se dižu (Lasagna & Slijepčević npr.). Prihvati tu istinu sa zahvalnošću i poniznošću, kako te je nadbiskup Dalić učio, i – idi u miru!
Što se tiče ostalih igrača/svećenika, oni će se vratiti u svoje župe/klubove i mogu nastaviti evangelizirati nogometni svijet, po instrukcijama nadbiskupa Dalića, komotno i dalje. Tko im smeta? Pa upravo pravila tog istog nogometnog svijeta kojemu je Novac bog: veliki novac ušutka i velika usta! Stoga je sve jasno: evangelizacija i vatreno širenje katoličke vjere ostaje samo za domaću upotrebu i služi kultu nacije Kroacije. No, i to je dobro plaćeno pa su vukovi siti, a sve su domaće ovce na broju: „Malo nas je al nas ima. Nije važno, srušit ćemo snove svima“! Taj udarni, a tako stupidni, stih navijačke pjesme (koja je treštala iz televizija i nakon poraza od Španjolske), zorni je pokazatelj infantilne naravi hrvatskoga navijačkoga puka. Koji se junači i slavi (zamišljenu) pobjedu prije bitke. I koji, na koncu, sruši samo svoj vlastiti san.
REP I REPKA
Po onoj: tko drugomu jamu kopa, sam u nju upada. To jest: tko drugome snove ruši, njemu se njegov san sruši. Pa popuši! Gdje ima vatrenih, tu ima i dima! A ima li neki ateist u hrvatskoj repki, agnostik barem?! Pitanje je, naravno, retoričko: i da je bolji igrač od Modrića, takvoga Dalić ne bi uvrstio u momčad. Zato što mu nogometni kriteriji nisu primarni, iako bi mu – kao nogometnom treneru – trebali biti. Takav igrač, koji nije religiozan, nema mjesta u hrvatskoj religioznoj reprezentaciji. On bi morao lagati da jest i licemjerno se pretvarati da bi uopće za/igrao u repki. Ako se ja ne varam (a volio bih da se varam) tj. ako je to zaista tako, onda ta repka ima velik rep, a njen nadbiskup najveći. I u tom se detalju krije Bog (neki kažu – Vrag): gdje je rep, tu ne miriše tamjan! Tu je neki drugi dim u điru, pače dimna zavjesa.
Valja poslušati slovenskoga izbornika Matjaža Kleka, od njega se može dosta naučiti: npr. kakvim mentalnim stavom i kakvom igrom se ide dalje. On mi se ne čini religioznim čovjekom, a možda u njegovoj momčadi nema nijednoga vjernika? So, what, nobody is perfect! Zamislite samo tu (teoretsku?) mogućnost, da fantji uopće nisu vjernici i ne idu u crkvu. Zamišljali ste da će Slovenija izgubiti protiv Engleza s tri gola razlike i još par suludih stvari pa možete onda valjda i ovo. Slovenci (ledeni?) pak idu dalje na ovom prvenstvu, a vatreni su bili i kod Pape, dobili njegov blagoslov (svi ga dobivaju), bili su – pišu neki mediji – i u hrvatskoj katoličkoj misiji (u Berlinu ili u nekom drugom gradu, never mind) pa ipak gledaju u leđa fantjima. Pa zar je to moguće, ljudi moji! – kako bi uskliknuo Mladen Delić. Pa zašto, dragi Bože? – kako se pita hrvatski nogometni vjernik.
Taj se treba obratiti za odgovor nadbiskupu Daliću, on je verificiran za teološko-nogometna pitanja. I već je odgovorio, kad je, par dana prije meča s Italijom, rekao: „Dragi Bog nam je dao još jednu priliku“. Koju vatreni nisu iskoristili jer su zaboravili da se utakmica igra do posljednje sekunde, kao što se život živi do posljednjega daha. Dakle, ponovo su pali na istom ispitu, onom iz 2008. kada im se isto dogodilo u utakmici protiv Turske. Nisu skoro ništa naučili iz te islamske lekcije pa su pali i na katoličkom ispitu s Italijom. Božja pravda i pedagogija na djelu! Najveću odgovornost za taj pad ima, naravno i nadnaravno, nadbiskup Dalić, zatim biskup Modrić, a potom svećenici/igrači. Iznevjerili su navijačko stado kao što neki svećenici (svojom pedofilijom i ostalim seksualnim prijestupima) iznevjeravaju vjerničko stado. Da, nogomet je zaista najveće kolektivno ogledalo društva.
Sportski komentator „Timesa“ je hrvatsku reprezentaciju vidio kao „živog mrtvaca“. U tom „živom mrtvacu“, kao ogledalu, može se vidjeti čitava Hrvatska – kao još veći živi mrtvac. Brojke u demografiji su neumoljive kao i u nogometu: hrvatski natalitet je u slobodnom padu već godinama, bez padobrana, naravno. DP je najavio da će taj problem riješiti uvozom Hrvata iz Argentine ali njima se baš ne poteže toliki put da bi oplodili domovinu. Realisti vide jedinu nadu u Nepalcima, Pakistancima i Afrikancima ali dok dočekamo da im vatrene hrvatske navijačice rašire noge – izumrijet ćemo. Na domaće muške snage ne možemo sada računati: našim vatrenim navijačima je sve palo nakon ispadanja vatrenih s Eura, a podići će im se opet tek kada se repka digne iz knock–outa.
JANJETINA ILI LASAGNA
To je tako: tamo gdje se Janje božje (Agnus dei) doživljava i prakticira kao janjetina, tamo su na jelovniku raznorazne aberacije, izobličenja, marifetluci i prodavanja magle za tamjan, kao domaći specijaliteti i delicije. Tamo nogomet prestaje biti sportska igra, a postaje nacionalna ideologija i rat („U boj, u boj, za narod svoj!“), povijesna misija čak. Pa tako gotovo sve međunarodne utakmice vatrenih imaju povijesnu težinu. Predimenzionira se njihov značaj, pumpa se njihova veličina, dramatizira se neizvjesnost oko njihova rezultata (kao da se radi o biti ili ne biti čitave nacije). A to naprosto nije istina: Hrvatska će nastaviti živjeti i poslije ovog gašenja vatrenih. Imamo nove zvijezde vodilje: Baby Lasagnu i Nebojšu Slijepčevića, nećemo se izgubiti u bespućima povijesne zbiljnosti – ako se uozbiljimo! I konačno izađemo iz kratkih hlača, pa bile one i kockaste.
Niti ćemo se busati u junačka prsa, hrvatska i vjernička: to su tempi passati (pitajte Italijane). Niti ćemo se hvalisati veličinom hrvatstva i križa na grudima; nećemo se uopće svojim ustima hvaliti! Pohvalu ćemo dobivati od drugih, kao npr. Baby Lasagna & Nebojša Slijepčević, koji će nas nagrađivati za kvalitetu naše muzičke i filmske igre, a ne za kvantitetu našeg domoljublja. Te su tete dvije sestre, a mi smo djeca ove prve. Ne marimo za brojčanu veličinu naših navijača nego za njihovu kvalitetu, držeći se one: manje je više. Što se tiče vjere i nevjere, tu ne natežemo bodljikavu žicu: i nevjernik može komponirati i otpjevati dobru pjesmu kao što vjernik može snimiti sjajan film. Bog je svakomu dao njegove darove a ljuti se na onog koji ih sakriva ( jer se boji riskirati pa igra na kartu sigurnosti).
Evo, ja sad riskiram odbacivanje i osuđivanje mnogih, odbacujući – slijeva i zdesna – kao neistinitu, jednadžbu: veliki Hrvat = veliki vjernik / veliki vjernik = veliki Hrvat. Štoviše, sumnjam u svaku veličinu. Posve mi je dovoljna vjera Lasagna size: ona se iskazuje s malo riječi (ali iskrenih) i malim gestama. Otvoreno govori o svojim slabostima, krizama i pokleknućima tj. o svojoj ljudskosti i krhkosti. Praznovjerje pak vjeruje budućnost kao ponavljanje bolje prošlosti (tj. u repetiranje rezultata s dva prošla, svjetska nogometna prvenstva). Ono ima ludu nadu da će se dogoditi fantastični obrat situacije ( tj. da će Engleska pobijediti Sloveniju s tri gola razlike itd. itsl.). Ono ne vidi stvarnost kakva ona jest nego kao platno na koje projicira svoje želje, snove, fantazije i očekivanja. I zato ono dobiva od stvarnosti po glavi.
CRVENO ILI PLAVO
Igrati pod pritiskom takvih nacionalnih očekivanja i pod tolikim teretom povijesne odgovornosti igranja za Hrvatsku, nije nimalo lako a postići željeni rezultat je nemoguće. Jednako kao i dostići stanje hladne glave kod tolike vatre vatrenih hrvatskih srdaca. Vatreni su, bez vodenog hlađenja, naprosto izgorjeli. Kao što jedan prostodušni, zažareni navijač reče u kameru: “Ostavit ćemo svi srca na stadionu“! I što onda? Vratiti se doma bez srca? Drugi, nešto trezveniji navijač je napisao u svome komentaru na Facebooku: „ Iako ste izgubili od Španjolske, iako ste objektivno krivi za najmanje 20% razvoda brakova u Hrvatskoj, iako nas dižete u nebesa i bacate u depresiju, ja i dalje jebeno vjerujem u vas. I molim vas da nekako pobijedite Italiju pa da opet gori nebo i zemlja“! Vrlo znakovit komentar, od razvoda brakova do neba i zemlje. Kakav bi to bog ispunio takvu želju, da gori nebo i zemlja?! Hrvatskim navijačima su svi rekli da su najluđi od svih tamo, ali Bog nije lud. A niti navija za Hrvatsku; On navija za sve.
Uključujući i Nebojšu Slijepčevića, iako dotični nijednom riječju nije kazao da je vjernik pa ni katolik. A i zašto bi, kad (najvjerojatnije) to i nije. On je Zlatnom palmom pozlaćeni filmski redatelj i to ga sasvim dovoljno i povoljno kvalificira. Od hrvatske vlade njegova je filmska ekipa dobila 50.000 eura za postignuti rezultat u Cannesu ( koliko je ono Dalićeva mjesečna plaća, 60.000 eura ii više?). I što ćemo sad? Plakati za Dalićem kada se povuče i roniti suze za Modrićem kada se umirovi? Ili ćemo nešto naučiti iz ove povijesne i nogometne lekcije? Na primjer ovo: da nije dovoljno srce vatreno čovjeku za dobar život i dobre rezultate. Nego mu treba i hladna glava i nešto, dobro posloženo, u njoj. Da je nedovoljno misliti hrvatski već je tek dobro MISLITI ZA Hrvatsku! I dobro promisliti prije utakmice/bitke a ne kalkulirati tj. računati ( što je mnogim Hrvatima sinonim za razmišljati ) pa onda naknadno pametovati nakon izgubljenog rata.
Učimo od boljih od nas, od onih koji znaju više nego mi, a slabije podučavamo. Fantji su nas podučili kako se igra protiv velikih: čvrsto, muški, pametno – bez kompleksa inferiornosti. Na koncu konca, kao što bi drug Mao zamijaukao: „Engleska je lav od papira“! A jedan moj filmski drug mi je kazao, još u čudu zbog njihova neriješenog rezultata s gordim Albionom: „Pa Slovenci su alpski Srbi“! Bilo kako bilo, slovenska je reprezentacija preuzela nogometnu štafetu od hrvatske i – s njome trči dalje! Oni, ledeno plavi su sada bolji od nas vatreno crvenih. A plava je hladna boja, simbolizira nebo tj. glavu (nemaju Slovenci slučajno Triglav!). Ja bih se,dakle, najviše radovao finalnom meču skroz crvenih Španjolaca i skroz plavih Slovenaca. U tom slučaju bih se kladio na neriješen rezultat u prvih 90 minuta pa poslije što bude. A vi?
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#Ante Kuštre #Baby Lasagna #Hrvatska #Hrvatska nogometna reprezentacija #Nebojša Sljepčević
