Među novonastalim udrugama nalazimo i „Narodnu čitaonicu riječku“ koja „bi s neopisivom radošću otvorena“ dana 3. studenoga 1850. godine. Njihovim članovima su bili uglednici poput Josipa Bakarčića, pjesnika Nikole Boroevića, M. Vranyczanya, Josipa Perušića, Gjure Dall’Asta, Vinka Pacela, Ignacija Katkića i Bartola Zmajića. Članstvo u tim udrugama dijelilo se na redovito i vanjsko. Redoviti su bili oni koji stalno žive u Rijeci, odnosno svi javni činovnici i carsko-kraljevski vojnički časnici bez obzira jesu li u mirovini ili ad stabilem militiam. Vanjski su bili mnogobrojni pomorski kapetani koji nisu stalno nastanjeni u Rijeci, ali često svraćaju u Rijeku. Gospoda carski i kraljevski vojnički časnici, npr. 79. pukovnije baruna Josipa Jelačića smatrali su se vanjskim članovima radi njihova nestalna mjesta boravka. Svi oni sa svojim obiteljima davali su obol čitaoničkim pokladama. Kao svjedočanstvo jedne pokladne sezone u čitaonici neka posluži sljedeći dopis u zagrebačkim „Narodnim novinama„ od 27. veljače 1857. koji je potpisao c. k. vojni časnik u miru, Nikola Boroević (1795. – 1872.):

Obrtnički zbor (Societa degli Artieri) u izlogu trgovine Jerrouscheg izložio bi nagrade za najuspješnije maske

„U našoj smo čitaonici imali ovih poklada balove, koji su se u svakom obziru odlikovali. Osobito se je našim gostima dopadalo što kod nas mjesto salonskog preziranja ona srdačna družbenost vlada kojoj naše narodno kolo najljepši izraz daje i pokazuje zašto su ga naši staroslavni pjesnici „divnim“ nazvali. Kao nebo zviezdama, tako se je svaki put krasila dvorana u čitaonici s našim ljepoticama, a gospoda su se carski časnici na čelu svojih poglavara natjecali da nam ove svečane zabave svojim plemenitim učešćem uveličaju. U plesovima je narodno kolo dostojno uvaženo, valjak (Walzer) je održao svoje staro građanstvo; četvorke su se i s našim melodijama pratile, a mazur-polka bijaše posve ljubimica okretne mladeži. Razgovor se je bar s našincima naški vodio, osobito kod večere gdje jezik za zube toliko i ne haje, kad tumač veselog srca postaje. U tako liepoj smo povoljnosti ovogodišnje mesojedje proveli i sinoć zaključili te se na rastanku s našim ljepoticama kroz sliedeću svim članovima podieljenu pjesmicu oprostili:

Već ponoći zora budi,
i pozdravlja čistu sriedu,
sbogom dakle naše krasne,
i čestite sve po redu.

Dozvolite na razstanku,
da vas ovaj listak cvieća,
uspomenom zahvalnosti,
čitaonice naše sieća.

Sbogom, danas ljeto dana,
bit će opet kolo naše.
U dvorani ovog stana,
krasni vienac dike vaše.”

Čitaonica je u zgradu na Korzu ušla početkom 1890. godine. Preseljenje u nove prostorije, proslavljeno je plesom pod maskama. Tijekom karnevalskih povorki na pokladni utorak svake godine balkon „Hrvatske čitaonice na Rieci„ bio je prepun gospođa i djece uglednih hrvatskih muževa.

Nositelj raznovrsnih karnevalskih zbivanja, uz Casino Pattriottico i Narodnu čitaonicu, bilo je Filharmonijsko-dramatsko društvo (Società filarmonico-drammatica) osnovano 1872. Prve znakove karnevalskog života u njih bilježimo 30. siječnja 1873. godine kad su napravili karnevalsku priredbu u kući Jugo na Dolcu, danas zgrada Energa u Barčićevoj ulici. Raznolikost karnevalskih priredbi s obzirom na kvalitetu programa, glazbe i gostiju išla je od plesa velmoža u staroj guvernerovoj palači, na današnjem Jadranskom trgu, pa do Dvorane Grini, u današnjoj Vodovodnoj ulici, gdje je jednom prigodom izostao orkestar jer je gostovao u Teatro Ricotti (na mjestu današnjeg Teatra Fenice), pa je posjetitelje morao zabavljati harmonikaš.

Dječje maske uvijek su bile kreativne i atraktivne

Dana 20. siječnja 1872. gradski orkestar pod ravnanjem maestra Weissa, održao je koncert u starogradskoj gostionici Bel Moro u ulici Pod Volton (Calle del Volto). Na opetovano traženje slušateljstva, orkestar je odsvirao znameniti potpouri: Fiume di giorno, Fiume di notte. Dvadeset i jednu godinu kasnije, riječki Stabilimento tipolitografico fiumano i poduzeće Karla Speissa tiskaju novu karnevalsku pjesmu El carneval xe qua!.

El carneval xe qua

Mama mia, me sento male
go paura de morir,
mama mia, xe carnevale,
vado al balo per guarir.

Mama mia, go visto ‘l orso,
distardo su le scale,
mama mia, sto carnevale,
mi me vojo maridar.

Carneval, no sta andar via,
te faremo una velada,
ogni punto una sassada,
carneval, no sta andar via!

Carneval, no sta andar via,
te faremo un bel capoto,
ogni punto un scapeloto,
carneval, no sta andar via!

Carneval, no sta andar via,
te faremo una giachetta,
ogni punto una saeta,
carneval, no sta andar via!

Organizatori su promicali svoje zabave kao Obrtnički zbor (Societa degli Artieri) koji je u izlog trgovine Jerrouscheg izložio nagrade, glavne premije finalne večeri za posjetitelje u parteru i ložama zlatnu kopču s biserima i zlatan ženski sat, a za sretnog dobitnika iz galerije zlatnu medalju.

Za starije Riječane plesnjaci en famille su u godini 1877. priređivani u Sala del Ridotto. Po uzoru na današnje zavičajne klubove, građani podrijetlom s Krka okupljali su se na plesu u kući Jugo na Dolcu. La Bilancia s velikog maskiranog plesa održanog u Sala Armonia na kojem se zabavljalo 600 ljudi piše: „Jučer je u salama Armonije održan maskirani ples, veći od najvećeg.
Temperatura: 30 ponad ništice. Izgled večeri: mravinjak. Krabulja: neodređena. Opasnosti: bez prebijenog novčića. Veselje: opće. Danas i sutra veliki ples pod maskama.“.

Odmah po osnutku dobrovoljnog vatrogasnog društva, 7. siječnja 1873. godine, vatrogasci-dragovoljci su redovito svake godine priređivali nekoliko maskiranih plesova za svoje članove i građanstvo u dvoranama restorana današnje Trpimirove ulice (nekoć Corsia Deak): Hotel della Ville, Hotel Deak, Restoran Bukounig, i ostali. Za svaku zabavu priređenu tijekom karnevala dobili bi veliki bravo, jer bilo je očito da rade ono što treba biti urađeno. Uvijek u službi građanstva, pa bile to intervencije na požarištu ili karnevalske priredbe.

Dobrom raspoloženju koje uvijek resi ovakve zabave, najmanje jednom tjedno doprinosio je guverner sa suprugom. Tako je 1877. guverner grof Szapary, u društvu ministarskog savjetnika Antuna de Vallentsitsa, pohodio Obrtnički zbor koji je svoju zabavu održavao u Adamićevu kazalištu, za ovu prigodu ukrašenim zastavama i simbolima udruženja. Visoki gosti zadržali su se u posjeti do 5 ujutro.

Uz guvernera i gradonačelnika, treći čovjek grada zasigurno je bio nadvojvoda Josip (1833.-1905.) član kraljevske kuće, sin velikog palatina Ugarske i zapovjednik ugarskog i hrvatskog domobranstva. Nadvojvoda je živio u svojoj vili, u kojoj je danas smješten Povijesni arhiv grada Rijeke. Njegovo prisustvo na maskiranim plesovima, a osobito kod pokladne povorke, privlačilo je veliku pozornost. Nadvojvoda Josip, njegova supruga nadvojvotkinja Klotilda, te kćeri Maria Dorothea i Margareta Klementina s dvorskim damama bi se obično nalazili u prvim kolima, koja bi puk silno obasuo cvijećem. Njihova kočija je bila osobito ukrašena cvijećem. U Europi je nadvojvoda bio poznat kao vrstan botaničar. Zahvaljujući njemu je nastao i jedan od najljepših vrtova na Jadranu, današnji Park Vladimira Nazora.

Kao dio riječkog karnevala koncem XIX.stoljeća javlja se i dječiji karneval. Nedjeljom bi se riječki mališani okupili na zabavi pod nazivom Festival dei bambini u 15 sati u Općinskom kazalištu, zadržavši se nekoliko sati u igri, plesu i veselju.