Ovoga petka, nešto prije 20 sati, Art-kino je ispunio žamor brojne, nestrpljive publike. Riječani svih generacija, vođeni nostalgijom i znatiželjom, čekali su premijeru prve i šeste epizode nove dokumentarne serije HRT-a – „Rijeka moje mladosti.“ Budući da je ovaj sedmodijelni dokumentarac o povijesti riječke glazbe nakon Drugog svjetskog rata jedinstveni pothvat u obuhvaćanju povijesti Rijeke u modernoj Hrvatskoj, ovakav odaziv javnosti posve je razumljiv i opravdan.
Nakon kratke uvodne špice kroz koju su se prikazale scene s prepoznatljivih riječkih ulica, Đekić nam dočarava uobičajeno stanje riječkog društvenog života za vrijeme njegove mladosti sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su prosječne noći za mlade znale počinjati u 21 sat navečer i završavati razlazom u 23 zbog zadnjih autobusa koji su jedini mogli spriječiti mukotrpno hodanje riječkim uzbrdicama i nizbrdicama do vlastitih kuća, te je zaista lijepo za čuti da se nije mnogo toga po tom pitanju promijenilo ni danas.
U intervjuima s Damirom Martinovićem Mrletom, danas bas-gitaristom Leta 3 i nekadašnjim članom Termita te Zdravkom Čabrijanom, osnivačem i basistom Parafa objašnjeno nam je stanje u glazbenim ukusima mladih netom prije pojave punka, gdje Mrle navodi svoje najranije utjecaje poput Genesis-a, Pink Floyd-a i Tangerine Dream-a, a album od potonjeg naziva „Alpha Centauri“ dao je Mrletu ideju za ime njegovog prvog benda: Beta Centauri, što on obuhvaća pod krovnim pojmom „sympho rock“. Čabrijan zato ne štedi riječi i kratko i jasno implicira zašto je uopće punk i nastao, nazivajući tadašnju dominantnu zapadnjačku glazbu „dosadnom…, bez emocija…,“ i „čistim natjecanjem.“ Samim je time Rijeka, kao veliki industrijski grad u socijalističkoj državi otvorenoj prema Zapadu bila savršeno plodno tlo za još savršeniju oluju koja ju je zahvatila u ljeto 1977. godine. Albert Petrović, radijski novinar HRT-a dočarava trenutak kada se on prvi put susreo s punkom u Rijeci, kada se na uobičajenom disco druženju gdje su bile puštane uobičajene onodobne ploče (Boney M, ABBA) ukazao mladić koji je donio svoju ploču The Clash-a, pustio ju i započeo ples koji Petrović opisuje „kao da si kokoški odrezao glavu“.
Da je Rijeka prednjačila i po ovom pitanju vidljivo je u tom ljetu 1977. godine, kada su Parafi održali svoj prvi spontani nastup koji je do danas temeljni dio legende o punkerskoj romantici grada na Rječini. Scena je u dokumentarcu otprilike dočarana ovako: među razigranom djecom i penzionerima koji čitaju novine u parku odjednom se pojavljuju mladići s jednim pojačalom i repertoarom od tri stvari. Nakon dozvole milicajca koji se slučajno našao u prolazu, Parafi održavaju svoj prvi koncert od desetak minuta i razilaze se ubrzo nakon. Čabrijan šaljivo dočarava taj specifični jugoslavenski glazbeni kontekst rekavši da su riječki punkeri od samih početaka surađivali s vlastima. Razlozi zašto se punk proširio poput corone i doveo do promjene u ponašanju, oblačenju i izgledu mladih višebrojan je, ali Mrletova izjava da „punk nije samo glazba, već su i tekstovi bitni“ također dobro objašnjava tu veliku tranziciju i ludilo koje je obuzelo mladež Rijeke.
Predrag Kraljević Kralj, pjevač i osnivač Termita spomenuo je i neizostavan punkerski bunt koji se u riječkom kontekstu van pozornica manifestirao kroz povremene tuče i huliganizam te zaustavljanje autobusa Autotroleja. Mrle objašnjava svoju tranziciju iz sympho rock-a u punk i zašto se pridružio Termitima, u čemu mu je uvelike pomoglo poznanstvo s drugim članovima ostvareno za vrijeme školovanja. Osim toga, urbana legenda o nastanku velikog hita Termita „Vjeran pas“ na WC školjci sada je i službeno potvrđena, što ni ne čudi s obzirom na to da se u dokumentarcu govori da su Termiti doveli „kazalište u rock ‘n’ roll“ i obrnuto.
Vidljivo je to i u performansima Termita, te se poseban fokus stavio na legendaran koncert Termita u Hotelu Opatija gdje je Kralj, s licem zabijeljenim od kreča koji je nanio netom prije ulaska u dvoranu, donio WC školjku koju je koristio kao rekvizit za vrijeme koncerta koji je i zgrozio i oduševio okupljenu publiku.
Osim izvođača, u prvoj epizodi je intervjuiran i Goran Nemarnik Gus, grafički dizajner koji se kao povratnik iz Nizozemske našao usred te savršene oluje donesene novim valom. Njegovi dizajni za Parafove singlice i albume dostojno su obuhvatili novu energiju pop kulture koja je odudarala od sivila socijalizma i dali boju punku koja je bila rijetko viđena na Zapadu, dok na Istoku uopće nije postojala, te samim time i doprinijela reputaciji Rijeke kao centra za avangardno umjetničko izražavanje osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Važno je bilo i spomenuti ulogu žena u novom valu u sklopu društva nominalno na Istoku, ali otvorenog zapadnim utjecajima. Vim Cola, članica Parafa koja je ostavila ogroman utjecaj na zvuk novog vala ne samo u Zapadnoj Hrvatskoj, već i u cijeloj bivšoj državi rekla je da osobno nije imala većih problema zbog svog stila odijevanja i ponašanja koje je odudaralo od rodnohijerarhijskih normi onodobnog društva, ali da je imala puno prijateljica i poznanica koje su imale problema i nailazile na osudu od obitelji i šireg društva zbog onoga što je tada bilo smatrano neprikladnim i neprihvatljivim stilom odijevanja i ponašanja.
Zatim je održana projekcija šeste epizode, koja se usredotočila više na život i suživot dominantnih riječkih supkultura osamdesetih godina. Na samom početku arhitekt Idis Turato donosi zanimljivu konstataciju kada govori da sigurno ne bi imao tako osebujan karakter da nije rođen u Rijeci. Naravno, u ovako pomalo neuobičajenoj izjavi krije se istina koja zaista postoji i koja je neizbježna, a to je da prostor u kojemu obitavamo definira i nas same. Tu Turato još nadodaje i da je Rijeka kao prometno-industrijsko središte nekadašnje Jugoslavije prepuna kontradiktornih slika te stavlja u kontrast „poticajnu odvratnost Rijeke“ i „čudnovatost Opatije“ kao dva vizualno dominantna prostora na kojima je riječka mladež najviše i obitavala.
Da je rock soundtrack riječkih tvornica potvrđuje i Zoran Štajdohar Zoff, frontmen eksperimentalne grupe Grč koji je bio zaposlenik riječkog Torpeda od 1986. do 1991. godine. Poruku Grča osnovanog 29. studenog 1982. godine i njegovo daljnje djelovanje on naziva kritikom kompletnog sustava i društva u kojemu žive, a samim time i da je ime grupe opravdalo zvuk. Čvrstoća tekstova Grča bila je takva da nije bilo potrebno pjevušenje istih, već samo recitacija, jer u poruci je sve bilo posve jasno, poput metala obrađenog u Torpedu. Samim time jedan od najprepoznatljivijih neglazbenih instrumenata korištenih u svrhe glazbe, Zoffova satara, stvorena je 1987. godine u istoj tvornici koja je postala jedan od vizualno najprepoznatljivijih simbola benda.
Rijeka je kao jedan od najbrže rastućih industrijskih centara bivše države pozivala u svoje hale i postrojenja i brojne doseljenike iz svih šest republika i dvije autonomne pokrajine, a s njima je došao i potpuno drugačiji zvuk: narodna glazba. Stanko Bijelić navodi da je riječka publika prihvatila novu glazbu koju su sa sobom donijeli Makedonci, Srbi i drugi doseljeni radnici, dok Ksenija Bonefačić navodi primjere koncerata Šabana Šaulića, Safeta Isovića, Zorice Brunclik i drugih koji su donijeli veliku zaradu organizatorima, iz čega je vidljivo da je i ova vrsta glazbe pronašla svoje poklonike među raznovrsnom riječkom publikom šarolikih ukusa.
Iako je jedino što je vezivalo ljude tako raznolikih ukusa u glazbu radno mjesto, već se vidio odmak mladeži od vlastitih roditelja, koji su bili znatno naklonjeniji riječkoj avangardi novog vala nego glazbi njihovih majka i očeva. Osim glazbenih razlika unutar obitelji, i među riječkom mladeži formiraju se dvije supkulturne skupine koje su postale vizualno prepoznatljiv dio riječkog života: šminkeri i punkeri. Osim stila odijevanja, ponašanja i ukusa u glazbu, i mjesta druženja su postala još jedan od načina kako su se ove dvije struje u stilu „Ratnika podzemlja“ razlikovale jedne od drugih, a najviše je to vidljivo na primjeru Hotela Continental, gdje se na drugom katu hotela nalazila tzv. Parfumerija, odnosno mjesto okupljanja šminkera, dok je u prizemlju bila tzv. Drogerija gdje su prevladavali punkeri, „frikuše i punkerice.“ Između ovih dviju struja postojalo je stalno provociranje i zadirkivanje, iako ono nikada nije bilo išta veće od bezazlenog, makar bi pjesma Termita „Šminkeri“ navodila na drukčije razmišljanje. Tako je Zapad kulturološki prodro u Rijeku i ostavio svoj trag. Osim primjesa Zapada, Riječani su zahvaljujući otvorenosti Jugoslavije osjetili i pravi Zapad kroz stalna putovanja u Trst, odakle su donosili i ploče i odjeću i načine razmišljanja u bivšu državu.
Nakon završetka projekcije publika je mogla postaviti pitanja redatelju Davoru Boriću, naratoru Velidu Đekiću, uredniku Alekseju Pavlovskom te urednici programskog odjela HRT-a Lidiji Špiranec i podružiti se s njima u atriju Art-kina dok nam je svima u mislila kolala izjava s kraja šeste epizode: „Riječki rock je žilav, neumoran i on je stalan”.