Na današnji dan (prema nekim izvorima rođen je 27. siječnja, prema drugima 27. kolovoza) 1813. godine rođen je Giovanni Biagio Luppis (Ivan Blaž Vukić), riječki izumitelj. Nakon mornaričke karijere, godinu dana prije odlaska u mirovinu, 1960. počinje se intenzivno angažirati oko izgradnje plovila bez posade (tzv. “čuvar obale” odnosno Küstenretter) na satni mehanizam i s eksplozivom, kojim bi se s pomoću kontaktnoga upaljača sudarom potapali neprijateljski brodovi.
U prvoj varijanti, Luppis je zamislio da se plovilom upravlja s kopna, ručno, korištenjem užadi, što se kasnije ispostavilo jednim od najproblematičnijih dijelova njegovog izuma, zbog uzburkanog mora. Duljina Luppisovog drvenog plovila trebala je biti 6 metara, a moglo ga se otisnuti s kopna ili s broda.
Inicijalno, izgrađen je model od jednog metra (izgradili su ga tesar Petar Turčić s Krka i puškar Vinko Smojver iz Rijeke), s platnenim jedrima, a navodno su, zbog bolje kamuflaže, i staklena jedra bila razmatrana kao opcija. Ni nakon dvije odbijenice austrijskog Ministarstva mornarice i cara Franje Josipa I, poglavito zbog problema s upravljanjem i pogonom te navodno preprazne državne blagajne, Luppis ne odustaje od svoje ideje i po povratku u Rijeku uspijeva posredstvom Giovannija Ciotte upoznati Roberta Whiteheada, britanskog brodskog inženjera, tada direktora i većinskog dioničara tvornice Stabilimento Tecnico di Fiume, nadajući se da će s prikladnim partnerom ipak uspjeti uvjeriti Ministarstvo u vrijednost njegovog izuma.
Po prvom uspješno izgrađenom prototipu 1866. godine, nazvanom prvo Minenschiff (minski brod) pa torpedo, Ministarstvo rata pristaje otkupiti licencu, odnosno nadoknaditi troškove izumiteljima, budući da su novim, signifikantno izmijenjenim dizajnom, svi problemi otklonjeni, i dodatno – oružje postaje neprijatelju nevidljivo.
Ipak, iako je Luppis za svoje zasluge nagrađen titulom baruna i Redom Željezne krune III. Razreda, Luppisa primarno ističemo kao idejnog začetnika torpeda i neumornog borca za njegovo ostvarivanje, dok se adaptacija ideje u materijalni svijet u tehničkom smislu i smislu konceptualnih rješenja pripisuje Robertu Whiteheadu.
Po završetku izrade funkcionalnog prototipa, Luppis i Whitehead nisu se mogli složiti oko pitanja tko je od njih dvojice pravi izumitelj torpeda. Na temu njihovih zategnutih odnosa, preveli smo za vas zanimljiv članak objavljen u velškom konzervativnom tjedniku The Aberystwyth Observer, 22. kolovoza 1968. godine:
“PRIČA O TORPEDU. Čudna priča o torpedu stiže nam iz Trsta: Unatrag nekoliko mjeseci austrijske vojne vlasti bile su u velikom uzbuđenju oko divnog izuma — torpeda koji je, zbog svoje domišljatosti te konstrukcije, jednostavnosti funkcioniranja i razorne moći daleko iznad svega što je ikada izmišljeno. Neki su se tvrdili da je ideja izvedena iz mehanizma kojim se riba diže ili tone u vodi i da je taj aparat, analogan plivaćem mjehuru, velika tajna ovog izuma; drugi su smatrali da je njegov način propulzije, proizašao iz konstrukcije rakete, bila glavna karakteristika, dok su treći tvrdili da je željezna oplata broda prema kojem je trebala biti usmjerena ta koja će ponuditi izvor vuče te da je magnetska sila pravi misterij ovog otkrića.
Nije u mojoj moći reći da bilo koja ili sve ove pretpostavke nude objašnjenje ovog čudnog sredstva uništenja. Mogu samo reći da je prvi prijedlog izuma bio zasluga inženjerijskog časnika – pukovnika Lupeza /sic/ i da ga je on saopćio vrlo genijalnom engleskom mehaničaru iz Rijeke /Whitehead/, i to, nakon što je impresionirao vladu u Beču. Zbog goleme važnosti otkrića, poslana je komisija da izvijesti o tome i, ako bude povoljno, da kupi monopol nad strojem za vrlo veliku svotu. Izvješće je ustanovilo da nikada prije nije viđen stroj takve razorne moći; da ne samo da je bio sposoban uništiti najjače oklopnjače, već da su njegovo vodstvo i usmjeravanje bili sama jednostavnost, a sigurnost onih koji su ga koristili garantirana. Ipak, ostali su još neki sitni detalji za dovršavanje mehanizma, a dok se oni konačno ne riješe, izvjestitelji su utvrdili, nije moguće preporučiti izum Vladi za preuzimanje. Dok su se te manje stvari dotjerivale, izumitelji – pukovnik i mehaničar – posvađali su se oko toga kome pripada prava čast otkrića.
Istina je da je pukovnik Lupez dao prvi prijedlog o mogućem nečemu što bi se moglo konstruirati, ali nije imao ni najneodređeniju ideju kako, dok je Englez – vrhunski majstor svoje umjetnosti – na sirovoj koncepciji odmah vidio što je izvedivo i moguće, a što krajnje isprazno i beskorisno. Primjenjujući svoj genijalni um na ovaj zadatak, svladavao je poteškoće koje su se pojavljivale, ispravljao greške ovdje i slabosti ondje, sve dok naposljetku nije uspio proizvesti stroj koji su kvalificirani suci proglasili savršenim. Pukovnik je, međutim, tvrdio da je samo on zaslužan za otkriće, a kako je prva gruba klica svakako bila njegova, nije se mogla poreći činjenica da je on izumitelj. Mehaničar, međutim, nije odstupao, tvrdeći da je pukovnikov prijedlog jedna od onih nejasnih i grubih ideja koje padaju na pamet ljudima koji su željni uspjeha u točnom omjeru s njihovim neznanjem o svim poteškoćama i koji vjeruju da su vlastite nejasne predodžbe o rezultatu veća domišljatost, nego vještina i pamet potrebna za ostvarenje kompliciranog mehanizma.
Nijedna strana nije popuštala, a nažalost približio se čas kada je posljednja komisija trebala konačno izvijestiti o stroju. Rečeno je da je pukovnik Lupez otišao toliko daleko u žaru polemike da je mehaničara nazvao svojim kovačem, a ova je uvreda naišla na ljutnju kod onoga tko se nije osjećao ni u čemu inferiornim od autora sarkazma. Komisija se sastala dok je spor bio na vrhuncu i zahtijevala je da im se stroj točno objasni prije nego što se formalno prihvati. ‘Ja sam samo kovač, gospodo’, rekao je engleski mehaničar; ‘taj gospodin tamo je izumitelj – objašnjenje će doći od njega.’ Naravno, nesretni pukovnik nije znao ništa do li svoje prve sumorne skice; nije mogao ulaziti ni u pojedinosti konstrukcije, ni u način korištenja – bio je, zapravo, neuk kao i svaki promatrač kojeg radoznalost privlači da bude prisutan; a komisija se, nakon kratke pauze, vratila se u Beč, ostavljajući onoga koji je smislio torpedo i onoga koji ga je napravio da riješe svoje nesuglasice u slobodno vrijeme i da shvate, ako mogu, da bi najgora upotreba izuma bila da njime sami sebe dignu u zrak.“
Luppisove i Whiteheadove nesuglasice završile su tako što se Whitehead iz partnerstva s Luppisom izvukao isplativši ga, nakon čega se Luppis povukao u svoju vilu na jezeru Como gdje je, 1875. godine umro nesretan i ogorčen.
Opširnije na: http://forum.lokalpatrioti-rijeka.com/viewtopic.php?f=98&t=2234
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
