Djelić onoga što ste o punku uvijek željeli znati, no niste imali koga pitati, mogli ste saznati gledajući „Sav taj pank“, dokumentarac redatelja i scenarista Slobodana Simojlovića, što je riječku premijeru imao protekloga petka u Art-kinu Croatia. Nije tajna da je punk već godinama jedna od čestih tema u javnosti, osobito tada kada se govori o superiornosti prošlih vremena u odnosu na današnjicu, prvenstveno u glazbenom smislu, a zatim i ostalima. Snimali su se brojni dokumentarci, slagale antologije, a svima im je redovito zajednička sjeta koja prožima pogled na čitav taj pravac. Nakon odgledanog se filma može reći kako to i nije suviše začuđujuće – mlade će ljude u velikom broju slučajeva spajati bunt prema autoritetu, životni žar, i to onakav radi kakvog su se pokretale brojne revolucije, pri čemu ni punk nije iznimka. U vrijeme kada zapravo nitko nije imao pravo glasa, čitave su generacije mladih ljudi, prkoseći društvenim normama, stvarale zajednicu, sjećanje na koju im do danas izmamljuje osmjeh na lice.
„Sav taj pank“ priča je o rađanju punka na području bivše Jugoslavije te se radnja odvija paralelno u Rijeci, Ljubljani, Beogradu i Novom Sadu. Sadašnji prikazi nekada glavnih aktera scene, poput Valtera Kocijančića (Paraf), Vlade Simcicha Vave (Laufer, Turisti), Srđana Gojkovića (Električni Orgazam), Petera Lovšina (Pankrti) i drugih, isprepliću se sa snimkama iz njihove mladosti, a osim njih, film prikazuje i umirovljenog policajca Dragišu Blanušu, koji je tada bio zadužen za „čuvanje“ buntovnih pripadnika ovog revolucionarnog pravca. Redatelj postavljanjem policajca nasuprot pankera, osim neobičnog kontrasta kakav nismo navikli vidjeti, tvori i objektivnu sliku prikazivanjem dviju strana iste priče.
Sve je krenulo od Sex Pistolsa, čija se pojava, zajedno s idejama, širila brže od požara. Uskoro je tako stigla i na područje Jugoslavije, i dok su ju mlađe populacije instantno prigrlile, vlasti su se pribojavale da je riječ o organiziranom pokretu protiv države. Dragiša Blanuša tako na samom početku dokumentarca govori kako je s kolegama vidio grafite na kojima je pisalo „Sex Pistols“, „Ramones“ i anarhističko „A“ te su državne službe, o postojanju novih ideologija, saznale zbog grafita. Tada je njegov zadatak postao praćenje novonastale scene i ispitivanje terena. Dobro, i poneka „batina je iz raja izašla“ intervencija. „Onda je počela i ta priča da pankeri crtaju kukaste križeve, to je objavljeno na nekoj sjednici Komiteta i onda su oni ispitivali nas, tadašnje osnovnoškolce. To je bilo nama dosta interesantno, da smo mi u fokusu. Na primjer da su nas tajno fotografirali dok smo na tim punk okupljalištima, da su imali naše fotografije, da su dobro poznavali svakoga od nas. Zamislite sada društvo u kojem policija prati neke teenagere“, rekao je redatelj Slobodan Simojlović, prisjećajući se tih početaka. I dok su vlasti tako nadzirale osnovnoškolce i srednjoškolce, pribojavajući se za sudbinu države, njima to i nije pretjerano smetalo. A kako i bi? Zamislite se u situaciji u kojoj ste vi teenager, na vašim se prostorima pojavio novi pokret, a vi ste upravo čuli „Anarchy in the UK“ – sve o čemu biste mogli razmišljati, o čemu su i oni razmišljali, je to da morate napraviti otkačenu frizuru, morate na hlače i jakne zakačiti ziherice, i morate biti toliko različiti da se savršeno uklopite među najrazličitije klince u regiji. Upravo je ta anti-uniformnost pankera ono što je predstavljalo najveći šok za socijalističko društvo toga doba.
Bio je to pravi društveni fenomen, utjecao je na sve sfere života, od mode do filozofije. Iako tada nije bilo interneta niti društvenih mreža, on se vrlo brzo proširio na ovim prostorima. Takva je komunikacija iz današnje perspektive gotovo pa nezamisliva; do ploča se je dolazilo na razne načine, po njih se odlazilo u Trst, ili su ih iz Londona donosili roditelji koji su se onamo uputili na kakvo poslovno putovanje, što je rjeđa situacija od kupovine u Trstu. Kada bi netko došao do ploče, ona se slala dalje dok nije obišla pola grada. S obzirom na to da su „državni“ mediji tada velikim dijelom bili cenzurirani, stvarale su se neke nove novine koje su pisale o punku, dakako, nisu ni one imale potpunu slobodu govora, no to ih nije zaustavilo. Goran Lisica Fox, koji je također jedan od filmskih protagonista, pisao je za „Val“, prvu tiskovinu koja je pisala o punku, prvenstveno su pratili Parafe, a zatim i sve ostale bendove koji su nicali kao iz vode.
Naizmjenično se u filmu prikazuju recentni kadrovi nekadašnjih aktera scene te snimke iz njihove mladosti. Iako 40 godina na čovjeku ostavi traga, a oni su sada već nešto vremešniji ljudi, čini se da im se životne filozofije i nisu suviše izmijenile. Možda to spada pod onu, forma je prolazna, klasa je vječna. Film, osim što uprizoruje njegove početke, propitkuje i filozofiju punka te njegov ostvaraj i kao životnog pravca, ne samo glazbenog. Iako su oni danas profesori, inženjeri ili producenti, još su uvijek – pankeri. Dobro, možda se više ne tuku s policajcima, ne spavaju po stanicama, ili ne provode vikende s litrama jeftine pive, ali životni svjetonazori ostali su otprilike isti – liberalizam, antifašizam, i vječito prisutni mladenački bunt, koji zapravo nema veze s godinama, ali bez njega punk ne bi bio – punk.
Pred kraj filma, Vava izgovara rečenicu koja savršeno opisuje situaciju od prije 40 godina, kada se područjem bivše države širio punk pokret – „Mislili smo da možemo mijenjati svijet“, zaključuje, ocrtavajući tako utopističku srž čitave ideje koja iza njega stoji. Mnogi su, umjetnički, kulturni, književni, i ostali pokreti, u svojoj ishodišnoj točki sadržavali nekakve inicijative koje su za cilj imale društvo makar malo približiti utopiji, posebice tada kada su pokretači istih bili mladi ljudi, koji svijet ne mogu prihvatiti nikako do li gledajući ga kroz ružičaste naočale. Iako im takav aktivizam i revolt, iz današnje, iskustvom prožete perspektive, možda djeluju mrvicu smiješno, oni nipošto nisu bili uzaludni. Niti jedna inicijativa nije zaživjela bez strasti, a da se tada nije dolijevalo ulje na vatru, o ovom se pokretu, 40 godina od njegova začetka, sigurno ne bi i dalje govorilo. Iako je iz današnje perspektive, kada u Rijeci, nekadašnjoj kolijevci punka, pankere na sceni možemo na prste prebrojati, pomalo teško shvatiti kakva se to pandemija Novog vala uistinu širila regijom tada, „Sav taj pank“ uspješno prikazuje euforičnost njegovih početaka te suvremenost nostalgije koja ga, čini se, nikada neće u potpunosti napustiti.
Film završava rečenicom „punk je bio najljepša bajka“. Izgovorena je u perfektu, pa osim što aludira na bajkovitost romantiziranih mu stavova, ukazuje i na prošlo vrijeme – bio je, sada više nije. S obzirom na to da je revolucija odavno pojela svoju djecu, a konformizam i oportunizam današnjeg društva i ne mirišu na njegovu aktivaciju, još ćemo izvjesno vrijeme gledati dokumentarce o „revolucijama“, pa iako maštamo o sudjelovanju u istoj, iz udobnosti kino sjedalice, sebi ćemo u bradu promrmljati – „nekad je bilo bolje“, a potom mirno nastaviti svojim putem, ostavljajući te iste snove o „revoluciji“ zaključane u tom istom kinu, u koje, nakon završene projekcije, više nema ulaska. Pitanje je samo, o čemu će se, za četrdeset godina, snimati dokumentarci?
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#Sav taj pank #slobodan simojlović
