SLEZENA RIJEKE: K[R]VARNERSKI BREVIJAR DR. CEROVCA

U Galeriji OK, bivšoj kavani Jadran, 13. siječnja je otvorena, a 20. siječnja zatvorena, samostalna izložba povjesničara, kustosa i filozofa Branka Cerovca kao dvodijelni kabinet u čijem su jednom dijelu prezentirani već postojeći radovi, dok je ostatak galerije ispunjen papirima, njih ravno sedam, na kojima je autor, tijekom jednotjednog trajanja izložbe, ispisivao i iscrtavao, ponegdje i oslikavao, u formi svojevrsnih dnevničkih zapisa, vlastite kontemplacije, čitanja, vizije i imaginacije s osnovnim motivom akutnih, ali i kroničnih riječkih problematika.

Cerovčev je koncept fundiran na trodijelnoj osnovi Baudelaireove zbirke pjesama u prozi “Spleen Pariza”, drami “Kralj Ubu” Alfred Jarryja te biblijskom prikazu Crvenog zmaja u interpretaciji Williama Blakea. U mnogo čemu jedinstvena izložba koncipirana je tako da autor ne izlaže samo gotove radove, već i posve otvoreno daje javnosti na uvid vlastiti kreativni proces u kojem njegovo umjetničko promišljanje zadobiva status eksponata i više nije rezervirano za skroviti prostor ateljea.

Tko god je htio i imao volje zaputiti se do galerije, mogao je uživo svjedočiti fluksu misli, vizija i asocijacija koje je Cerovac zapisivao/iscrtavao na papire obješene o zid galerije. Nastali radovi, u strogoj paleti crveno-bijelo-crne, u jednakoj mjeri premreženi tekstualnim i likovnim elementima, amalgamskim preletima kista ili flomastera (trans)mutiraju u svojevrsne mape, vizualni pulsni oksimetar za bilo grada na Rječini. Cerovčev je koncept zgusnut i pregnantan asocijacijama, konotacijama, tautologijom i citatnošću, dok je u likovno-formalnom smislu izveden brutalistički, s ekspresionističko-stripovskim prijelazima pri obradi određenih motiva, a budući da svaka slika funkcionira kao alternativni, “underground” vodič kroz Rijeku, jasno je da je svu složenost odnosa riječke povijesti te osobnog doživljaja grada kombiniranog s konkretnim životnim događajima, koje Cerovac gotovo konglomeratski strukturira, praktički nemoguće prikazati unutar skučenog prostora od nekoliko kartica teksta.

SPLEEN iliti SLEZENA

Dakle, šuma asocijacija počinje se nezaustavljivo granati već od samog naziva izložbe. Najprije, nekoliko čisto medicinskih podataka o slezeni (na engleskom: spleen, op.a.) kako bi se donekle pojasnili autorovi motivi preuzimanja naslova Baudelairove zbirke pjesama u prozi, posvećene Parizu, i umjetnički uslovljene nužnosti da ga, na svoj način, aproprijacijski transferira Rijeci. Slezena, u ljudskoj anatomiji smještena u gornjem lijevom dijelu trbušne šupljine, iza želuca i odmah ispod ošita, organ je koji služi, prije svega, obrani organizma, budući da sadrži veliki broj različitih stanica imunološkog sustava. U nakupini limfnog tkiva stvaraju se limfociti – dio leukocita ili bijelih krvnih zrnaca, kao osnova našeg imunološkog sustava koja stvara antitijela – a koji preko slezene ulaze u krvotok. Istodobno, slezena služi razgradnji eritrocita-crvenih krvnih zrnaca, koji se, stari i oštećeni, uklanjaju upravo u tom organu.

Iz ovih nekoliko znanstvenih činjenica, postaje jasno zbog čega se Cerovac, kroz naslov same izložbe, s nemalom dozom crnog, a moguće i crvenog, humora obrušava na politički status ovoga grada, izražen u sintagmi “crvena Rijeka”, i na generalnu, i već pomalo ridikuloznu, ustajalost vladajućih mu struktura, koje u praksi poslovično izvrgavaju u ruglo vlastite “crvene” ideološke premise, što je eklatantno kroz neupitno priklanjanje i pogodovanje neoliberalnoj retorici i logici, po svim pitanjima i u svim sferama, od gospodarskih i urbanističkih do – kako smo nedavno svjedočili kroz izložbu “Mi. Ona. Coco” – i onih kulturoloških.

UNDERWATER UNDERGROUND ANATOMY-FLUMIATLANTIS / LIBURNOVENICE

“Lekciju iz anatomije” dr. Cerovca poimam kao konceptualnu, slikarsko-performativnu prefiguraciju slika s prikazom proučavanja ljudske anatomije, koje su u 17. stoljeću bile popularne u Nizozemskoj, pa su se u takvoj tematici okušali, ne samo Rembrandt van Rijn, nego i manje čuveni slikari kao Frans Denys, Thomas de Keysner ili Nicolaes Eliaszoon Pickenoy, i s tog je aspekta zanimljiv sinhronicitet da Cerovac svoje recentne artefakte stvara upravo u blizini nekoć nizozemske “šećerane”, a danas Muzeja Grada Rijeke. No, u Cerovčevim dijagnostičkim studijama proučava se anatomija odnosa političko-ekonomske moći koja neminovno utječe na urbanu anatomiju grada, kao i međuljudskih odnosa, na jasnim linijama polariteta institucije-pojedinac, budući da je i osobno bio izložen aporijama koje proizlaze iz tih relacija kroz dva radna spora tijekom karijere višeg kustosa u Riječkom MMSU te jedan, nimalo bezazlen, s hrvatskim MUP-om, zbog prekomjerne i neopravdane primjene sile od strane redarstvenika, kojega je, važno je napomenuti, dobio.

Iz magme seciranog tkiva iščitavaju se motivi broda “Galeb”, a kritičkog, “cinično-kiničkog” pogleda nije pošteđen ni plan gradnje tzv. Dubaija na Kantridi, dok je na nekoliko radova prikazan neonski, odavno nefunkcionalni, natpis bivšeg “Opera Bara”, čiji podzemni prostori potopljeni trunu u utrobi najčuvenije riječke “ljepotice u raspadanju”: Teatra Fenice, uz riječku “malu Veneziu” Art-kvarta ”Benčić”, čija “aqua alta” (tal. visoka voda, op. a.) za kišnih dana nerijetko poplavi i prizemne prostorije Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, što dugoročno rezultira najezdama štakora i infestacijama razne gamadi koja se ne libi osvojiti i gornje prostorije Muzeja, čime prirodni procesi, u tom kontekstu, zadobivaju nedvosmislen simbolički i transpoetski, za nekoga možda i “hipersemiotički”, karakter. Kako bilo, omeni i znaci su tu, pa kako ih tko tumačio.

Riječko podmorsko “podzemlje” umalo je bilo obogaćeno i toposom broda “Galeb” zbog agitacije nezanemarivog broja građana da ga se potopi u Luci i pretvori u ronilačku atrakciju, u čemu se donekle prepoznaje daleki eho odluke gradskih vlasti da se najveće kulturne institucije smjeste u “kvart na vodi”. No, nemojmo biti prestrogi prema izvršnoj vlasti u Rijeci. Naime, svaka vlast, u bilo kojem gradu, rado bi pretvorila svu kulturu u podvodnu atrakciju i prepustila ju koroziji, i držim – u svjetlu svega što se, ne samo recentno nego desetljećima, s kulturom i umjetnošću događa, lokalno i globalno – da spada u red besmislenih pokušaja ovu tvrdnju previše pedantno potkrjepljivati dokazima. Uostalom, lako ih možete naći na Cerovčevim slikarsko-crtačkim i kolažiranim “dijagnostičkim dijagramima”, kroz, primjerice, ornitološko-humorističke analogije galeba, bjeloglavog supa i albatrosa, gdje potonjim primjerom opet, uz sam naslov izložbe, aludira na Charles Baudelaira.

Crveni pentagram i crna svastika, uz motiv Cerovčeve interpretacije Blakeovog crveno-crnog zmaja, jasno upućuju na dinamičku tektoniku među sedimentima brojnih režima koji su kroz povijest urezali vlastite ideološke markacije u identitet Rijeke. Često pozivanje na lik kralja Ubua ( čita se: Ibi, op. a.) iz istoimene drame Alfred Jarryja duhovito ukazuje na etimološku sličnost imena Ibi i Obi čim se, u konotativnom smislu, ne ukazuje samo na jednu određenu osobu, nego na cijelu vladajuću aparaturu koja iz svojih redova upravljača bira upravo one čije su korpulentne tjelesnosti samo ekstenzija njihovih nezajažljivih mentaliteta. Otuda i prikaz beskonačne spirale neutažive gladi koja krasi mješinu Kralja Ubua, kao arhetipskog autokrata iz čijeg se kalupa “štancaju” daljnji, veći ili manji, despoti, koji su u stanju apetitu vlastita samoljublja žrtvovati čitave populacije, što kroz zanimljiv kolaž, s multipliciranim prikazom Caravaggiova “Narcisa” posloženog tako da podsjeća na svastiku, tematizira Cerovac, nedvosmisleno apostrofirajući sponu između narcizma i nacizma.

ANAMNEZA

U rezimeu teksta o ovoj intrigantnoj i nesumnjivo provokativnoj izložbi, najprije moram ponoviti kako je nemoguće, u ovako kratkoj tekstualnoj formi, makar navesti, a kamo li obraditi svu složenost zahtjevnih umjetničkih i koncepcijskih premisa koje autor, kao erudit i hermetičar, postavlja pred posjetitelja. U tom smislu Cerovčeva izložba zapravo je mentalna “wunderkammer” i ispunjava sve uvjete ambijentalne instalacije za čije bi potpuno iščitavanje bilo potrebno izložbeni prostor “Galerije OK” posjetiti više puta, što je ujedno i razlog zbog kojeg je publici bilo ponuđeno da uživo svjedoči njenu nastanku, uz mogućnost izravne komunikacije s autorom. Uslijed obima izloženog materijala pokušao sam se držati samo onog dijela koji se strogo odnosi na “Riječke teme”, budući da sam o dijelu izložbe koji prikazuje Cerovčeve linoreze i starije radove, već pisao deset godina ranije, kada sam mu pomogao da ih izvuče iz podrumskih prostorija stana na Škurinjama, gdje je tada živio.

Prva izložba Cerovčevih linoreza održana je u klubu K. U. N. S. (Klub umjetnika na Sušaku) u travnju 2013. godine. Potpisnik ovih redaka ju je organizirao, otvorio i napisao tekst, a linoreze je tada otisnuo kustos sadašnje Cerovčeve izložbe, Krešo Kovačiček. U samom korpusu Cerovčevih umjetničkih tendencija oduvijek je bila utkana i sklonost ezoteričkom pogledu na tekuću stvarnost, na zbivanja koja itekako imaju svoj temelj u gibanjima običnom čovjeku nevidljive igre Sila, Elemenata i noumenona arhetipskog, višeg svijeta. Uostalom, sam izbor boja koje koristi: crvena, crna i bijela, refleks su temeljnog spektra alkemijske transformacije: rubedo, nigredo i albedo, pa u tom smislu, ovi radovi, ne samo koncepcijski, već i čisto likovno, funkcioniraju kao (s)likovni logaritmi praćenja procesa “downloadiranja podataka” iz tih ezoternih, hermetičkih sfera na razinu prepoznatljivog i svakodnevice, te s više aspekata progovaraju o stanju imunološkog sustava ovoga grada koji, na gore opisane načine, u jednakoj mjeri pokazuje simptome i vodene i morske bolesti.

Fotografije: Zlatko Tot

#Branko Cerovac #Galerija OK #Krešo Kovačićek #Rijeka #spleen

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh