Stablo i labirint

Novu godinu 1973. dočekali su na Plitvicama. I tu je Andrea jednog jutra govorio, pod bezlisnom lipom s pristaništa velikog jezera, o slobodi kao mogućnosti izbora koje samo čovjek ima svakog trena života u okvirima bezbrojnih prirodnih i društvenih prisila – geoloških, klimatskih, genetskih, tjelesnih, porodičnih, karakternih, radnih, imovinskih, klasnih, etničkih, vjerskih, pravnih, profesionalnih i drugih, te kako bi se te mogućnosti čovjeka mogle slikovito predočiti kao grananje stabla pod brojnim uvjetima njegova rasta. “Ako su prisile nad čovjekom bezbrojne i sigurno većinom neznane, Rita će na to, kolike su nam onda uopće mogućnosti izbora?” “Osobi prosječnih moći male, unatoč svim filozofskim i političkim deklaracijama o slobodi. Prirodne i kulture zapreke i pravilnosti oko nas i u nama čine slobodu velikim dijelom iluzornom, pretežno mentalnom i idejnom pojavom, ali ona ipak u određenoj uvijek postoji 1) koliko kao prirodna bića moramo birati, 2) koliko kao kulturna bića moramo smišljati nove mogućnosti postojanja, 3) koliko mnoge zapreke spoznajemo i 4) koliko smo moćni i sposobni da se tim zaprekama prilagodimo ili ih izbjegnemo.” “To znači da smo nužno donekle slobodni!” “Kao biološka vrsta s nedostatnim nagonima, koje se svog tog nedostatka, za razliku od drugih vrsta, mora egzistencijalno snalaziti u opasnom i promjenjivom svijetu. I pritom se događa da mnoge prisile nad nama nastaju i kao posljedica naših vlastitih izbora i djelovanja. No najčešće je zaista kako reče Fernando Pessoa:

Život nas baca poput kamena, a mi u zraku govorimo: ‘Evo kako se krećem’.

Ja i ti smo nešto slobodniji jer nas netko svojim radom uzdržava i jer nam naša imanja, obrazovanje i znanja daju više mogućnosti izbora.” “Kao društveno povlašteni.” “A opet smo u čvrstom obruču unutarnjih i vanjskih nužnosti. Prisile i sloboda se tako nerazmrsivo i nepoznato prepliću da se Diderotov Jacques fatalist pita ‘est-ce que l’on sais où l’on va?’, zar znamo kamo idemo?” “Uz sve naše više i manje važne, obaviještene i neobaviještene, pogrešne i izgledne izbore…”, umuje Rita.I Andrea pomisli koliko on odnedavno određuje njenu slobodu, ali i ona njegovu, kako nitko i ni oni sami ne mogu znati.

Onda je ona čitavo poslijepodne crtala jedno veliko i zamršeno stablo, poput one lipe s pristaništa, na više stranica nastavaka njegova grananja i bilježaka svojih prisila i sloboda. Da bi najzad rekla, “ne valja…, i sve iskidala.

Ali, sljedećega dana ona pokaže, na dvostrukom listu, crtež labirinta. Konstrukcije s jednim ulazom i zapetljanim mnoštvom hodnika, raskršća, zavoja, slijepih krakova i nekoliko širina, a sve tako lijep dokaz duha i marljivosti da Andrea odluči taj crtež staviti iznad svog zagrebačkog radnog stola. “I labirint je, kao i razgranato stablo, slika prisila i slobode ljudskog života”, ustvrdi ona. “Da, potvrdi Andrea, jedno i drugo su likovi beskraja i neizvjesnosti – prirode, života, organizma, mozga, jezika, mišljenja, sjećanja, sna, knjige, grada, ludila… svega presloženog gdje čovjek živi, traži, luta…” “I ljubavi.” “I svjetova Homera, Shakespearea, Balzaca, Dostojevskog, Prousta, Borgesa…, mojih snova gubljenja u gradovima…, i Baffova Venecija, Dickensov London, Zoleov Pariz, Joyceov Dublin, Döblinov Berlin, Dos Passosov New York…” “Htjela sam također, ali ne znam kako to nacrtati, da labirint ima i svoje podzemlje, sa stubama i ulazima u donje hodnike i prostorije…” “Stube možeš nacrtati s tri poprečne crtice na bilo kojem hodniku, a ulaze u podzemlje s kružićima pored stuba…,  i to bi mogao biti svijet nesvjesnih i tajnih čina…” “Rekla bih da grananje stabla bolje izražava čine slobode, a grananje labirinta njihova ograničenja.” “Da, moglo bi se tako reći. Jedno i drugo je življenje u nesagledivosti i neizvjesnosti, ali u stablu više polet i nada a u labirintu kao muka i strah postojanja.” “Zamišljam rođenje kao vrata labirinta, pojedine prolaze i širine kao sretne događaje, slijepe krakove kao neuspjehe, a samo središte kao nešto veliko kojemu težimo i kojeg dohvaćamo ili ne dohvaćamo…, ili možda kao smrt…” “Ako je to shema ljudske egzistencije, moj prigovor ide na njenu zatvorenost, obzidanost, jer čovjek ne živi, ne traži, ne postiže i ne gubi se u tako tvrdo razgraničenim okolnostima. Egzistencija je labirint mnogo otvoreniji k svijetu, s izlazima i bezizlazima na sve strane.” “Onda okolni zid nema smisla?” “Ne baš, ni kao granica života…, jer ove dovoljno označavaju sami krajevi labirintskih staza.” “Dobro, izbrisat ću ga i učiniti labirint otvorenim”, ona uzme gumicu i olovku.I još reče: “To je vrlo površna shema životnog labirinta, jer on je neopisivo veći i u stalnim promjenama. Kod svakog čovjeka je drukčiji, iako su glavni ciljevi svima uglavnom isti – živjeti što bolje i što manje izgubljeno, bolno i osamljeno. U njemu je svjetlije kad je sreća, mračnije kad je nesreća. On je naš prirodni i društveni prostor i zatvor koje u nekoj manjoj mjeri sami oblikujemo. I svaki labirint se isprepliće, komunicira, sudara i druži osjetilno, strasno i razumno s nebrojenim drugim iz okolnog ljudskog mnoštva…”

On je pratio to maštanje života. “Zajedničko je svim labirintima nesloboda i sloboda, iskušenja, traženje, zamke, lutanje, strepnje, kaos i nade sreće i spasa. Ali postoje dva njihova osnovna tipa: zatvoreni labirint, kako se obično pojmi i kako si ga ti nacrtala dovršen zidom, s mrežom puteva koja sigurno vodi odlučnog subjekta k cilju/središtu kojeg on traži, i otvoreni labirint koji tragača ne vodi sigurno k cilju, nego u neizvjesnost gdje se mora gubiti. Samo ovaj drugi simbolizira ljudsku egzistenciju i srodan je stablu, kojemu je širenje također otvoreno i ne predodređeno. Jesi li  čula za slikara Pieta Mondriana?” “Jesam.” “On se u svom razvoju prema apstrakciji igrao s preoblikovanjem stabla upravo u labirintske figure.” “Imam knjigu njegovih reprodukcija… pogledat ću…”

“Zatvoreni ili obzidani labirint, u tradiciji prevladavajući, nastavi firentinski sveznalac, obično znače traženje nekog određenog cilja. Nalazimo ga u mitovima i religijama, primjerice u Egiptu i Kreti i kršćanstvu, a upotrebljava se i u ornamentici, u vrtlarstvu, u igrama zrcala, u puzzle zabavama. Mitski labirint je onaj Dedalov u koji ulazi Tezej, vođen ljubavlju Arijadne, da tu potraži i svlada Minotaura kao silu smrti. Kršćanski labirint je mreža tegobnih puteva  za traženje spasa i nalazimo ga ucrtanog na podovima katedrala Chartresa, Amiensa, Poitiersa i Reimsa kao put ispaštanja i preobrazbe vjernika koji na koljenima idu Isusu u Jeruzalem. Ali, zapravo, i takvi mitsko-vjerski simboli su jedna vrsta idealiziranog egzistencijalnog labirinta, kao traganja za apsolutnim smislom života i smrti.” “S vratima koja vode u vječnost spasenja?” “Koja su nama nevjernicima samo iluzorna izbavljenja iz zemaljskog. No, reci, gdje si ti sada u tom labirintu?” “Tu negdje bi moglo biti moje djetinjstvo u Varoši, pokaže ona jednu poljanu blizu ulaza, kad još i nisam bila svoj, već dio roditeljskih labirinata,pa ide hodnicima prema drugim širinama, a ovo su škole, dobar život pod Marjanom i na Hvaru, Andrea, ljubav, studij, Firenca…, ali čini mi se kao da je sve to mnogo manje posljedica roditeljskih i mojih odluka, a više ono što je slučajno došlo…” “Da, moglo je biti i drukčije…, no uvijek i po prinudama tvoje naravi, porodice, obitavalištu, odgoju, ljudi koji nailaze…, a i tako da same tvoje odluke slobode postaju krutosti završenog kao nove prisile…”

Te noći je Andrea u krevetu nacrtao zatvoreni labirint jednog uljuđenog, dobrog i libidinoznog Minotaura, kojega drugi ne traži radi ubojstva, nego radi prosvjećenja, te Riti objašnjavao njegova značenja – što dnevnici ne bilježe. U njenom dnevniku je samo pitanje “Zašto dvorana Nietzschea?”,i odgovor “Jer Nietzsche je labirintski čovjek, kaže Eugen Fink, koji bujicom svojih pathosa, poetičnosti i ludosti pokazuje dio tragike života.”

Nikola Visković (Split, 6. ožujka 1938.) istaknuti je hrvatski pravnik i sveučilišni profesor. Doktorsku disertaciju obranio je 1974. na Pravnom fakultetu u Beogradu, a dodatno se stručno usavršavao u Strasbourgu 1963. godine. Cijelu svoju akademsku karijeru vezao je uz Pravni fakultet u Splitu, gdje je od 1961. do 2008. predavao teoriju države i prava, te obnašao dužnost dekana u razdoblju 1983.–1985.

Politički je bio aktivan kao jedan od osnivača stranke Zelena akcija Split (1989), a od 1990. do 1992. djelovao je u Hrvatskom saboru kao zajednički zastupnik te stranke i SDP-a.

Njegov znanstveni rad obuhvaća područja pravne teorije, metodologije i filozofije prava, uz brojne priloge u političkoj publicistici. Posebno se ističe kao prvi u Hrvatskoj koji je sustavno uveo i razvio istraživanja u polju kulturne zoologije i kulturne botanike. Osim vlastitih radova, značajan je i kao prevoditelj – na hrvatski je prenio književna djela Pabla Nerude, Lautréamonta i Miguela de Unamuna, kao i filozofsko-pravna djela Norberta Bobbia.

Autor je brojnih knjiga, među kojima se ističu Pojam prava: prilog integralnoj teoriji prava (1976), Jezik prava (1989), Politički ogledi (1990), Država i pravo (1995), Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji (1996), Stablo i čovjek: prilog kulturnoj botanici (2001), Teorija države i prava (2001), Sumorne godine: nacionalizam, bioetika, globalizacija (2003) te Kulturna zoologija: što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji (2008).

Istaknuta fotografija: Plitvička jezera; izvor: Parkovi Hrvatske (parkovihrvatske.hr)